www.polis.ba

Hoće li jednoga dana izumrijeti smrt?

Transhumanizam i potraga za besmrtnošću[i] 

Centralna ideja kršćanstva je inkarnacija, utjelovljenje Boga koje završava uskrsnućem tijela, a u transhumanizmu ekskarnacija, postajanje čovjeka Bogom kroz prevazilaženje tijela i virtualno uskrsnuće duha

„Sljedećeg dana nitko nije umro“: prva je rečenica romana „Smrt i njeni hirovi“ portugalskog nobelovca Josea Saramaga. Smrt započinje štrajk i u fiktivnoj zemlji iz Saramagovog romana više nitko ne umire. Ljudi najprije reagiraju euforično i slave. No ubrzo će ispunjeni san o besmrtnosti postati prava noćna mora: mirovinski sistem kolabira, starački domovi i bolnice su preopterećeni, jer ljudi i dalje obolijevaju od teških i neizlječivih bolesti, ali više ne umiru. Članovi obitelji onih koji su odavno trebali umrijeti zapadaju u očaj, jer njihovi bližnji vegetiraju u stanju između života i smrti i moraju biti trajno njegovani. Dolazi do ekonomskog kolapsa i problema manjka resursa zbog rastućeg i istodobno sve starijeg stanovništva. Pogrebna poduzeća i životna osiguranja propadaju. Nakon što ljudi shvate kako se u susjednim zemljama i dalje umire, počinje krijumčarenje starih i bolesnih preko granice. Mafija ostvaruje veliki profit iz ovog krijumčarenja i ubrzo preuzima kontrolu nad zemljom. Nakon sedam kaotičnih mjeseci Smrt se ponovno javlja i proglašava kako će od sutra ljudi ponovno umirati, što posvuda donosi olakšanje i radost.

Ovaj se Saramagov misaoni eksperiment bavi prastarim ljudskim snom o besmrtnosti, ali i posljedicama njegovog mogućeg ispunjenja. San o besmrtnosti i prevladavanju smrti je trajno prisutan u cijeloj povijesti čovječanstva i ima ogroman utjecaj na kulturu i način života svih ljudi svih vremena. S jedne strane borimo se protiv vlastite smrtnosti u ovostranosti kroz naša djela i životna postignuća, koja ostaju u sjećanju ljudima nakon što umremo, te kroz naše potomke u kojima ostaje očuvan jedan dio nas i naše egzistencije. S druge strane nadamo se vječnom životu u onostranosti. Skoro u svim kulturama i religijama želja za besmrtnošću je važna i velika tema koja se izražava na različite načine – npr. u mitovima i kultu predaka u prirodnim religijama, u predodžbama o uskrsnuću i životu poslije smrti u monoteističkim religijama, te u reinkarnaciji ili nirvani u dalekoistočnim religijama.

Unatoč svim našim željama i predodžbama o onostranosti smrt nas još uvijek svakodnevno prati u ovostranosti. No čežnja za prevladavanjem smrti i besmrtnošću je u našem modernom svijetu u zadnjim desetljećima postala još snažnija, prvenstveno pod utjecajem tehnološkog napretka i novih mogućnosti koje nastaju zbog istoga. Počevši od 19. st. nastale su nove, materijalističke ideje o besmrtnosti. Izraz tih ideja o znanstvenom prevladavanju smrti danas se najkonkretnije zgušnjava u pojmu transhumanizam. Pojam transhumanizam (lat. trans ‚preko, iznad, onkraj‘ i humanus ‚ljudski‘) je prvi put upotrijebljen 1957. u knjizi „Nove boce za novo vino“ biologa i prvog generalnog direktora UNESCOa Juliana Huxleya.[ii] On je smatrao kako čovječanstvo svoju sudbinu može ispuniti samo ako „prevaziđe vlastitu prirodu“, ako pomoću tehnologije nadraste samo sebe. Neki današnji pristalice transhumanizma tvrde kako je preteča ovog pojma Dante Alighieri, koji je u prvom pjevanju svog „Raja“ zaista upotrijebio glagol „transumanar“, no kod Dantea ovaj glagol ima religioznu pozadinu i označava prevazilaženje ljudskih granica i postizanje mističnog sjedinjenja s Bogom. Drugi u nastojanju oko legitimacije transhumanizma razvijaju čitavu osnivačku mitologiju ovog pokreta i predstavljaju transhumanizam u širem smislu pojma kao svako nastojanje oko samopoboljšanja i prekoračenja vlastitih tjelesnih i duhovnih granica, kao antropološku konstantu, te prisvajaju ep o Gilgamešu, mitove o Prometeju[iii], Ikaru i Dedalu, Platona i Aristotela, renesansu, alkemičare, Pica della Mirandolu, Feuerbacha, Marxa i Engelsa, Nietzscheovog nadčovjeka, prosvjetiteljstvo, Darwinovu teoriju evoluciju kao tobožnje preteče transhumanizma.

Suvremeni transhumanizam označava međunarodni kulturni, znanstveni, filozofski, društveni i ekonomski pokret koji promiče poboljšanje čovjeka na svim razinama pomoću znanstveno-tehničkih dostignuća, a najvažniji mu je cilj produžiti ljudski život i jednog dana (sa svim dostupnim sredstvima) pobijediti smrt kao fundamentalnu prijetnju životu. Transhumanizam je izraz našeg duha vremena, naše „upgrade-kulture“ permanentnog samopoboljšavanja i povećanja učinkovitosti, duha vremena u kojem se suočavanje s bolešću i smrću sve više potiskuje u bolnice i hospicije. Čak i ako se danas mali broj ljudi eksplicitno deklarira „transhumanistima“, ogroman broj ljudi dijeli uvjerenja, vrijednosti i ciljeve transhumanizma, naša današnja kultura je obilježena procesom progresivne transhumanizacije.

Transhumanisti vjeruju, kako će u trenutku tehnološke singularnosti nastati superinteligentna mašina (Singleton) koja će ostvariti najveću sreću najvećeg broja ljudi u povijesti, tako što će prilagoditi individualno ponašanje općem interesu čovječanstva.

Transhumanizam je heterogen skup misaonih strujanja, organizacija i pojedinaca, koji se s jedne strane ne mogu tek tako jednostavno svesti na zajednički nazivnik i označiti kao konkretan pokret s konzistentnom agendom, a s druge strane su pristalice transhumanizma već zauzeli mnoge prominentne istraživačke laboratorije, univerzitete, globalne tvrtke i političke institucije.[iv] Pristalice transhumanizma dolaze najčešće iz anglosaksonskog svijeta, ali sve više i iz zemalja njemačkog govornog područja. Među najpoznatijim pristalicama transhumanizma su Ray Kurzweil (američki futurist, Googleov direktor inženjeringa i veliki pobornik umjetne inteligencije; on je svojedobno ispravno predvidio godinu raspada SSSRa, a onda pogodio i točnu godinu u kojoj je kompjuter pobijedio svjetskog prvaka u šahu; često nazivan „guru singularnosti“ i „papa transhumanizma“), filozof Nick Bostrom (direktor instituta za budućnost čovječanstva na sveučilištu u Oxfordu), Max O‘Conolly alias Max More (predsjednik krioničke fondacije Alcor Life Extension), njemački filozof Stefan Lorenz Sorgner, robotičar Hans Moravec, fizičar Michio Kaku, kompjuterski inženjer Steve Wozniak, bioinformatičar Aubrey de Grey, osnivač Svjetskog gospodarskog foruma Klaus Schwab, a projekti transhumanizma nailaze na izdašnu financijsku podršku nekih od vodećih svjetskih poduzetnika poput Elona Muska, Billa Gatesa, Larryja Pagea, Marka Zuckerberga i Petera Thiela (osnivač Paypala).[v] Zadnjih godina su ideje transhumanizma postale poznatije široj javnosti prvenstveno zahvaljujući knjizi izraelskog povjesničara Yuvala Noaha Hararija „Homo Deus. Kratka povijest sutrašnjice“ (2015.), u kojoj je Harari skicirao transhumanističku viziju budućnosti čovječanstva. U nekim su zemljama u međuvremenu nastale i transhumanističke političke stranke. Tako je Zoltan Istvan, predsjednik „Transhumanističke stranke SADa“ u predizbornoj kampanji 2016. obišao cijele SAD kamperom u obliku mrtvačkog kovčega s natpisom „Bus besmrtnosti“ i smrtno ozbiljan tvrdio na predizbornim skupovima kako bi smrt „s dovoljnim financiranjem mogla biti pobijeđena za nekih 8 do 12 godina“.

Unutar transhumanističkog pokreta možemo razlikovati dvije glavne struje:

(1) Jedna struja teži „trans-formaciji“, radikalnoj promjeni ljudskog obličja. Ova struja favorizira biološko tijelo čovjeka i nastoji ga poboljšati kroz različite oblike Human Enhancementa[vi] (zajednički nazivnik za različite bio-, gen- i nanotehnološke zahvate s ciljem poboljšavanja ljudskog tijela). Ovdje se radi o lijekovima koji produžuju život, pametnim drogama[vii], protetici i eugenici. U budućnosti bi kroz te zahvate trebao nastati genetski poboljšani Čovjek 2.0. Transhumanisti ovog usmjerenja se nadaju kako će kroz trajne genetske manipulacije i poboljšanja iz generacije u generaciju jednoga dana nastati bolja verzija čovjeka, koja će se u svojim odlikama radikalno razlikovati od čovjeka današnjice.

(2) Druga struja teži „trans-cendiranju“ čovjeka, nadilaženju onoga što čovjek danas jest. Ova struja smatra ljudsko tijelo temeljno manjkavim i u konačnici nepopravljivim. U budućnosti bi tako trebalo meso i kosti zamijeniti robusnijim i efikasnijim materijalima (kao npr. silicijem i čelikom). Transhumanisti ovog usmjerenja se prema tome više orijentiraju na kompjutere i informacijske tehnologije, softver-algoritme, robotiku i umjetnu inteligenciju. Pristalice ove struje transhumanizma smatraju kako bi ljudsko tijelo trebalo biti prevaziđeno kroz zamjenu sve većeg broja dijelova tijela s mašinama i boljim i efikasnijim materijalima i tako bi u budućnosti mogao nastati najprije implantirani Čovjek 2.0 (kiborg iliti kibernetski organizam), hibrid čovjeka i mašine. Ovdje se ne radi o nekoj dalekoj budućnosti, već danas postoje ljudi koji se izjašnjavaju kao kiborzi. Tako si je Neil Harbisson, inače od rođenja slijep za boje, ugradio antenu na potiljak s kojom može „slušati“ boje: u anteni se nalazi senzor koji pretvara boje u frekvencije koje se mogu razlikovati osjetilom sluha. No s ugrađenom antenom Harbisson može primati i signale i podatke sa satelita, pa je time stekao takoreći još jedno dodatno osjetilo. Španjolska umjetnica Moon Ribas može osjetiti potrese s tehnološkim implantatom u glavi i prilikom svojih umjetničkih performansa ona pleše u ritmu potresa. Jednoga dana će prema pristalicama ove struje transhumanizma ljudski mozak biti moguće učitati na kompjuter (prijenos, kopiranje uma ili MindUpload).[viii] Tako nastali novi čovjek će postati besmrtan, moći će praviti neograničen broj kopija i backupova samoga sebe i taj novi čovjek neće biti podložan biološkom propadanju tijela. Na taj će način – smatraju transhumanisti ovog usmjerenja – čovjek konačno postići besmrtnost i postati bogom (tj. steći osobine koje su u povijesti čovječanstva pripisivane bogovima), kroz potpuno digitaliziranje ljudske svijesti će nastati digitalni Čovjek 2.0. Ne bolji čovjek, nego nešto bolje od čovjeka je konačni cilj ovog usmjerenja u transhumanizmu, homo sapiens će se „upgradeovati“ u homo deusa. Oslobođen okova biologije, digitalni Čovjek 2.0 će eksponencijalno poboljšati svoje mentalne sposobnosti i moći će se dalje preoblikovati i proširivati po svojoj želji.[ix]

Važan prijelazni oblik između ove dvije struje transhumanizma je krionika (gr. kryos: hladnoća), kod koje se kombinira ideja o besmrtnosti kroz Mind-Uploading s održanjem i poboljšanjem ljudskog tijela. Radi se o ideji, da se ljudi današnjice smrznu pod pretpostavkom kako će u budućnosti postojati modernija i naprednija medicina koja će ih moći odmrznuti i oživjeti, nakon čega će njihov um biti učitan u nova, bolja tijela. Trenutno ne postoji ni tehnologija za sigurno odmrzavanje tijela, kao ni tehnologija za učitavanje svijesti, kod krionike se sve temelji na predviđanju kako će obje tehnologije postojati za nekih 200 godina. Tako se diljem svijeta 2.000 ljudi pristalo krionički zamrznuti s nadom da će ih naprednija tehnologija jednoga dana oživjeti. Od tih 2.000 ljudi njih 116 je zatražilo da se nakon smrti zamrznu samo njihove otkinute glave, s nadom kako će njihov mozak jednoga dana pomoću napredne tehnologije biti učitan u Internet ili kako će njihova zamrznuta glava biti spojena s nekim novim tijelom. Iza zamrzavanja samo glave umjesto cijelog tijela stoji i jasna ekonomska računica: troškovi konzerviranja cijelog tijela koštaju oko 200.000 dolara, dok je zamrzavanje glave znatno jeftinije i košta oko 80.000 dolara.[x]

Logo transhumanističkog pokreta (izvor: Wikipedia)

Svjetonazorski gledano većina transhumanista ima naturalistički pogled na svijet i izjašnjavaju se kao religiozno indiferentni ili kao ateisti. Međutim u zadnje vrijeme – prije svega u SADu – raste broje religioznih transhumanista. Ovi ili smatraju sam transhumanizam novom religijom ili povezuju transhumanizam s već postojećim religijama. Tako npr. „Kršćansko transhumanističko društvo“ razumije transformaciju i obnovu čovjeka kroz tehnologiju kao prirodnu posljedicu Božjeg stvaranja čovjeka na svoju sliku u knjizi Postanka. U Crkvi vječnog života na Floridi se slavi put čovjeka u besmrtnost kroz tehnološki napredak. „Čovječanstvo stoji na početku nove ere, u kojoj će tjelesno zdravlje biti optimalno, a smrt opcionalna“, može se pročitati u manifestu ove crkve. Američki teolog James Peterson smatra kako bismo bolje Bogu služili kad bismo genetički bili poboljšani. Također, postoji velik broj mormonskih transhumanističkih crkava.[xi] Istovremeno sam transhumanizam ima mnoge značajke surogat-religije. Biolog i filozof Max Schetker ističe „materijalistički misticizam“ kao jednu od ključnih odlika surogat-religije transhumanizma. Na prvi pogled transhumanizam odbija svaku vezu s religijom i natprirodnim, te se bazira samo na znanosti i empirijskom znanju. No detaljniji pogled na ideje i ciljeve transhumanizma pokazuje kako se tu radi o mješavini religijskog ezoterizma i laicističkog scijentizma, punoj mističnih predodžbi i nedokazanih i nedokazivih pretpostavki koje popunjavaju nastajuće neobjašnjive praznine. Mnogo toga što transhumanisti tvrde i vjeruju, bazira se na pretpostavkama o stvarnosti koje same nisu znanstveno dokazive i utemeljene.

Nauk transhumanizma kulminira u obećanju prevladavanja smrti pomoću tehnologije – klasična poruka spasenja. Centralni misterij (surogat-religije) transhumanizma je tzv. događaj tehnološke singularnosti, po značenju usporediv npr. s događajem Uskrsa u kršćanstvu. Singularnost u fizici označava točku u kojoj promatrana veličina postaje beskonačna, višeznačna i nedefinirana ili gubi uobičajena svojstva i ne podliježe uobičajenim zakonitostima. Transhumanist Ray Kurzweil u događaju tehnološke singularnosti vidi oslobođenje od uskih ograničenja naše biološke egzistencije i označava taj događaj kao „duhovni poduhvat“, koji pokazuje put u „vječni“ život s onu stranu biološkog postojanja. U događaju tehnološke singularnosti bi umjetna inteligencija trebala postati toliko razvijena da će se moći stopiti s ljudskom. U tom trenutku će se ljudska svijest moći potpuno prenijeti na mašine i biološko tijelo će postati prevaziđeno i nepotrebno. Čovjek će uskrsnuti kao virtualno biće u cyber-prostoru. Transhumanizam bi tako označavao spasenje, izbavljenje čovjeka od njegovog sadašnjeg stanja, izbavljenje od samoga sebe. Transhumanisti vjeruju, kako će u trenutku tehnološke singularnosti nastati superinteligentna mašina (Singleton) koja će ostvariti najveću sreću najvećeg broja ljudi u povijesti, tako što će prilagoditi individualno ponašanje općem interesu čovječanstva.

Transhumanizam dakle propagira jednu sekulariziranu ideju vječnog života. Upitan da li nova religija transhumanizma „ima neko božanstvo“, Ray Kurzweil odgovara s „Još ne, ali će ga uskoro imati – i to prije nego što se očekuje“. „Buduća zadaća čovjeka“ – tako Kurzweil – „ne sastoji se u tome da Boga slavi, nego da ga stvori“. Povjesničar Harari piše kako je „povijest počela kada su ljudi izmislili bogove, a završit će kada ljudi postanu bogovi“. Inženjer Peter Diamandis tvrdi: „Postat ćemo slični Bogu. Naša misija je znati sve, moći priključiti naše mozgove na Google, biti svemogući. Moći kontrolirati nešto na drugoj strani svijeta, biti sveprisutni. Znati misli nekoga u Japanu ili na Havajima, misli svakog čovjeka u svako vrijeme.“ Čovjek će evoluirati u Homo Deusa, u biće s osobinama koje su u prošlosti tradicionalno pripisivane bogovima.[xii]

Transhumanistička slika čovjeka ima primjese prezira prema tijelu i mesu – nešto što smo toliko puta vidjeli u povijesti čovječanstva u raznim kulturama, religijama i filozofskim sustavima – i temelji se na substancijalno-dualističkom shvaćanju antropologije, u kojem duh ili osobnost mogu postojati neovisno o biološkom tijelu.

Kritika transhumanizma[xiii], njegovih predodžbi i ciljeva se može podijeliti u tri osnovna prigovora: praktična kritika ili prigovori protiv mogućnosti i vjerojatnosti ostvarenja ciljeva transhumanizma: etička kritika ili prigovori protiv moralnih principa ili svjetonazora, koji su u temeljima transhumanizma; filozofsko-antropološka kritika ili prigovori protiv redukcionističke i naturalističke slike čovjeka, u kojoj se čovjek degradira na neefikasnu biološku verziju naprednijeg digitalnog kompjutera, te prigovori protiv besmrtnosti kao glavnog cilja transhumanizma.

Umberto Boccioni, ‘Simultana priviđenja’, 1911. (izvor: Wikipedia)

(1) Praktična kritika: Koliko je uopće vjerojatno da transhumanizam ostvari svoja velika obećanja? Svoje futurističke vizije transhumanisti redovito nekritički, arogantno i s velikom sigurnošću predstavljaju kao ozbiljne prognoze, a one istodobno potječu iz naivnog povjerenja u isključivu valjanost prirodoznanstvenih metoda i načina razmišljanja. Ova vjera u isključivu valjanost prirodnih znanosti vodi u tzv. solucionizam: uvjerenje da se svi veliki i kompleksni problemi čovječanstva mogu lako riješiti ako se za to upotrijebi ispravna tehnologija. I smrt je u ovoj konstelaciji samo još jedan tehnički problem koji se može riješiti s odgovarajućom tehnologijom. Kritičari primjećuju kako čovječanstvo nema, a nema ni garancije da će ikad imati tehnologiju koja će moći prevazići smrt, što pristalice transhumanizma stalno obećavaju.[xiv]

(2) Etička kritika: Pristalicama transhumanizma se predbacuje da nedovoljno razmišljaju o etičkim aspektima i posljedicama ostvarenja njihovih ciljeva. Potrebna je prethodna diskusija o ciljevima tehnoloških intervencija, o prikladnoj brzini tehnoloških inovacija i o društvenim promjenama koje nastupaju kao posljedica istih. Tako bi se npr. kroz Human-Enhancement postojeći društveni i socijalni problemi mogli još produbiti i pogoršati. Može se lako zamisliti budućnost u kojoj samo oni koji su imućniji imaju pristup tehnologiji samopoboljšavanja i kroz korištenje te tehnologije dolaze do još više moći i još snažnije i trajnije učvršćuju svoje privilegije, pri čemu se položaj onih koji nemaju pristup toj tehnologiji sve više pogoršava.[xv] Nema nikakve garancije da će se nove tehnologije, koje bi trebale nastati u okviru tzv. četvrte industrijske revolucije, koristiti za dobrobit svih ljudi i društva.[xvi] Povijest 20.st. je dramatično pokazala ambivalentnost tehnoloških otkrića i njihovog političkog instrumentaliziranja. Povijesno iskustvo dovodi u pitanje svaki tehnofilni transhumanizam. Transhumanizam tvrdi kako kroz optimiranje želi proširiti i povećati čovjekovu slobodu, no može se dogoditi i suprotno, da sve inteligentnije mašine budućnosti ne ostanu zauvijek u službi čovjeka (usp. vizije budućnosti u distopijskim filmovima tipa Matrix ili Terminator).

(3) Filozofsko-antropološka kritika: Polazna točka transhumanističkog programa je redukcionistička i naturalistička slika čovjeka. Sve dimenzije čovjekovog postojanja se svode na kauzalni nusprodukt temeljnih materijalnih konstelacija. Čovjek je mašina, neefikasna biološka verzija digitalnog kompjutera, ljudsko tijelo je hardver koji se može rekonstruirati i zamijeniti boljim materijalima, ljudska svijest tek softver za obradu informacija putem prepoznavanja uzoraka. U ovakvoj slici čovjeka se mnogo toga, što čovjeka čini čovjekom – poput emocionalne inteligencije, praktičnih vrlina, subjektivnog doživljaja itd. – ili prešućuje kao nešto što se ne uklapa u zadani model ili reducira na ono što se može objasniti isključivo prirodnim znanostima. Transhumanistička slika čovjeka ima primjese prezira prema tijelu i mesu – nešto što smo toliko puta vidjeli u povijesti čovječanstva u raznim kulturama, religijama i filozofskim sustavima – i temelji se na substancijalno-dualističkom shvaćanju antropologije, u kojem duh ili osobnost mogu postojati neovisno o biološkom tijelu[xvii] (Mind Uploading). Pristalice ove ideologije ponekad pogrdno označavaju svoje kritičare kao biokonzervativce ili kao „Meat Puppets“ (mesne lutke), jer ovi ističu kako treba održati biološki život čovjeka onakvim kakav jest. U ovom se aspektu transhumanizam približava gnosticizmu, antičkom filozofskom pravcu koji je tijelo smatrao u najbolju ruku promjenjivim, a najčešće odbojnim ili zamjenjivim. Sasvim suprotno od npr. kršćanstva, gdje ni sam Bog bez tijela ne može postati čovjekom. Centralna ideja kršćanstva je inkarnacija, utjelovljenje Boga koje završava uskrsnućem tijela, a u transhumanizmu ekskarnacija, postajanje čovjeka Bogom kroz prevazilaženje tijela i virtualno uskrsnuće duha.

Ultimativni cilj transhumanizma je prevazilaženje, „eutanaziranje“ smrti i postizanje besmrtnosti. No koliko bi zaista poželjan i smislen bio vječni život u ovostranosti? S jedne strane bi besmrtnost donijela mnoge nove mogućnosti za provođenje života. S druge strane smrt čini život jedinstvenim. Za besmrtnike iščezava dragocjenost trenutka, s vremenom sve postaje vječno ponavljanje istoga i tako bi vječni život mogao postati beskrajno dosadan.[xviii] Književnost je puna djela koja se kritički osvrću na moguću besmrtnost čovjeka. U „Gulliverovim putovanjima“ Jonathana Swifta glavni junak Gulliver nije posjetio samo Liliput, nego i Luggnagg: tamo je susreo rasu besmrtnih ljudi Struldbrug. Ovi su starili kao i svi ostali ljudi ali nikada nisu umirali. S vremenom su postajali senilni ali kako nisu mogli umrijeti, bili su isključivani iz društva i izolirani su vodili jadan i tužan život u Luggnaggu. Iako je pri prvom susretu Gulliver bio oduševljen njihovom besmrtnošću, na kraju je razočaran ustanovio kako „nijedan tiranin ne može izmisliti takvu smrt s kojom se ne bih rado oprostio od ovakvog života.“

Za još jednu ljudsku osobinu i iskustvo u transhumanizmu više nema mjesta: za ranjivost i patnju. Ovdje se previđa kako različiti oblici ranjivosti imaju svoj smisao u ljudskom životu i mogu pridonijeti učenju iz iskustva te ljepšem i dubljem razumijevanju i doživljaju života. Također, ljudska solidarnost nastaje iz suosjećajnog, empatijskog priznavanja naše ranjivosti i ovisnosti jednih od drugih s obzirom da smo svi ranjivi. Žrtva i predanje radi nekog humanog cilja ili radi ljubavi prema bližnjem – za te vrijednosti i ljudska iskustva u transhumanizmu nema mjesta. No kako bismo vodili human i čovjeka dostojan život, nije dovoljno samo misliti na sebe i što više smanjiti našu ranjivost. Tamo gdje se zalažemo za neku važnu stvar, za prijatelje ili obitelj, za ljude koje volimo, činimo se ranjivima i često i budemo ranjeni i povrijeđeni, no to je sve važan sastavni dio ispunjenog i smislenog, ljudskog života.

Ostvarenje ciljeva transhumanizma vodi budućnosti u kojoj zauvijek postoje jedni te isti ljudi, što će dovesti do homogeniziranja i smanjivanja varijabilnosti naše vrste. A kako nas evolucija uči da su homogeni sustavi dugoročno manje otporni nego heterogeni sustavi, eventualno ostvarenje transhumanističkih ciljeva onda povećava vjerojatnost našeg izumiranja kao vrste!

Zanimljivo kako je transhumanistički cilj besmrtnosti moguće kritizirati i iz perspektive evolucionizma, iako se transhumanisti smatraju pristalicama Darwinove teorije evolucije, vjerujući kako mogu uzeti biološku evoluciju u svoje ruke i ubrzati čovjekov razvoj u besmrtno biće. Transhumanizam previđa kako je upravo umiranje jedan od najelementarnijih mehanizama ljudske evolucije. Ako evoluciju razumijemo kao proces koji se sastoji od varijacije, selekcije i retencije, onda je umiranje ključni element selekcije. Čovječanstvo evoluira zahvaljujući biološkoj činjenici da se ono sastoji od uvijek novih ljudi. Smrt pojedinca može biti evolucijska prednost za cijelu vrstu, za svaku vrstu je bolje da se uvijek iznova obnavlja novim jedinkama, što omogućuje uspješnije prilagođavanje novim uvjetima u okolišu. Ostvarenje ciljeva transhumanizma vodi budućnosti u kojoj zauvijek postoje jedni te isti ljudi, što će dovesti do homogeniziranja i smanjivanja varijabilnosti naše vrste. A kako nas evolucija uči da su homogeni sustavi dugoročno manje otporni nego heterogeni sustavi, eventualno ostvarenje transhumanističkih ciljeva onda povećava vjerojatnost našeg izumiranja kao vrste! Zanimljiv paradoks: time što pokušavamo uzeti evoluciju u svoje ruke i postati besmrtni, radimo u prilog vjerojatnijeg izumiranja naše vrste u budućnosti, jer ćemo kroz proces koji smo sami pokrenuli postati manje otporni i varijabilni.

Izvor: istitutobeck.com

Ovaj tekst je počeo misaonim eksperimentom iz književnosti koji se kritički odnosi prema besmrtnosti, Saramagovim romanom „Smrt i njeni hirovi“ u kojem Smrt štrajka, ljudi prestaju umirati i ubrzo nastaje sveopći kaos i društveni kolaps. Povratak Smrti nakon sedam mjeseci kaosa i ponovno umiranje ljudi posvuda donose olakšanje i radost. Ono što u uvodu ovog teksta nije spomenuto, a vrijedi dopuniti: upitana o razlozima svog višemjesečnog odsustva, Smrt kaže kako je željela pokazati ljudima koji je toliko mrze kako bi loše izgledali njihovi životi kada bi ljudi prestali umirati, te da ovostrana vječnost nije baš tako privlačna i smislena kako ljudi misle.

Za kraj donosim još dva transhumanistička primjera iz pop-kulture, iz vjerojatno najbolje znanstvenofantastične franšize svih vremena, „Zvjezdanih staza“. „Zvjezdane staze“ se na više mjesta eksplicitno kritički odnose prema ciljevima i metodama transhumanizma.

U doba kad nas korištenje tehnologije vođeno transhumanističkim vizijama sve više nastoji „osloboditi“ od onoga što čini našu ljudskost – od osjećaja, tjelesnosti, smrtnosti – naša je zadaća, biti više kao natporučnik Data, uvijek iznova se pitati što čini našu ljudskost, pokušavati biti što ljudskiji i zalagati se za što ljudskije i humanije oblikovanje svijeta.

Najopasniji negativci iz univerzuma „Zvjezdanih staza“ su Borg (naziv dolazi vjerojatno od riječi kiborg), vrsta koja simbolizira distopijsko ispunjenje transhumanističkih ciljeva i snova. Borg su izvorno bili rasa bioloških humanoida (bića slična ljudima) a s vremenom su se kroz permanentno tehnološko optimiranje razvili u posthumana živa bića, u tzv. Borg-radilice, koje imaju najnaprednije tehnološke implantate ali nemaju ni osjećaje ni individualnost. Putem neurotransmitera (neuralnog odašiljača) koji je ugrađen u glavu svake Borg-radilice svi pripadnici ove vrste su povezani i mogu u svakom trenutku na svakom mjestu čuti sve misli svih drugih pripadnika vrste: na taj način nastaje umjetna kolektivna inteligencija, superinteligencija koju u budućnosti čovječanstva priželjkuju transhumanisti. Svi pripadnici vrste Borg dijele sve znanje prikupljeno od pojedinih radilica. Svaka nova informacija koju prikupi pojedina radilica smjesta postaje sastavni dio zajedničkog znanja superinteligencije. Smrt je za Borg irelevantna i prevaziđena, zato što iskustva i opažanja svake pojedine radilice ostaju očuvana u kolektivnoj svijesti superinteligencije.[xix] Borg – slično kao i današnji transhumanisti – smatra ljudsku prirodu slabom, ograničenom i manje vrijednom. Oni se žele kontinuirano usavršavati i poboljšavati putem tehnologije i teže apsolutnom savršenstvu. Ovo apsolutno savršenstvo žele proširiti na cijeli svemir. Ovaj cilj ostvaruju nasilnim asimiliranjem drugih vrsta, kroz koje uništavaju jedinstvenost, individualnost i slobodu drugih vrsta. Tako Borg uništava planet po planet, vrstu po vrstu. U tom uništavanju tisuća svjetova i milijuna života Borg nije vođen zloćom ili voljom za moći, nego upravo voljom za usavršavanje koja je glavni cilj transhumanizma. Oni smatraju kako asimilacijom zapravo oslobađaju druge vrste od smrtnosti i drugih ograničenja i kako im donose savršenost. „Kozmička zadaća posthumane civilizacije se sastoji u ispunjavanju univerzuma inteligencijom, podvrgavanju svemira blaženoj vladavini razuma, koja će u obličju naše civilizacije steći bogoliku moć“. Ove riječi potječu iz knjige jednog transhumanista a mogle bi lako biti početak manifesta vrste Borg.

„Zvjezdane staze“ nude i jednu važnu protusliku transhumanističkom Levijatanu vrste Borg. Ta protuslika je natporučnik Data. On je android, prototip transhumanog čovjeka. Međutim u seriji „Zvjezdane staze. Nova generacija“ njegov glavni životni cilj je shvatiti ljudskost i biti što ljudskiji. Data dobrovoljno odbacuje svoju tobožnju prednost na ljudskom prirodom – biti bez emocija. Iz perspektive transhumanizma Data je time možda napravio evolucijski korak unazad, no iz perspektive ovog androida on je time obogatio svoje postojanje i podigao ga na višu i smisleniju razinu. Mnoge epizode „Zvjezdanih staza“ pokazuju kroz interakciju ljudskih protagonista serije s Datom, što čini našu ljudskost, što je razlikuje od mašina i u kojim aspektima naše egzistencije smo superiorni mašinama. U doba kad nas korištenje tehnologije vođeno transhumanističkim vizijama sve više nastoji „osloboditi“ od onoga što čini našu ljudskost – od osjećaja, tjelesnosti, smrtnosti – naša je zadaća, biti više kao natporučnik Data, uvijek iznova se pitati što čini našu ljudskost, pokušavati biti što ljudskiji i zalagati se za što ljudskije i humanije oblikovanje svijeta.

_______________________

[i] Prijevod i transkript online-predavanja održanog 18.04.2023 u sklopu serije predavanja austrijske ekumenske ekspertne radne skupine za svjetonazorska pitanja

[ii] Zanimljivo, njegov brat je bio Aldous Huxley, autor distopijskog romana „Vrli novi svijet“ i veliki kritičar tehnofilnog futurističkog optimizma, a njihov djed je bio Thomas Henry Huxley, strastveni i utjecajni darvinist čiji je nadimak bio Darwinov buldog.

[iii] Mit o Prometeju je od izuzetne važnosti za transhumanističku ideologiju i transhumanisti se u svojim publikacijama i javnim nastupima često referiraju na ovaj mit. Sadržajno se mit o Prometeju podudara s nekim od najvažnijih tema, uvjerenja i karakteristika transhumanizma. Barem tri teme su zajedničke mitu o Prometeju i transhumanističkoj ideologiji. Prvo, Prometej simbolizira umijeće i kontrolu. Ljudi su bili nemoćni spram prirode prije nego što im je Prometej dao vatru i naučio ih raznim umijećima, što je onda pomoglo čovjeku da stekne kontrolu nad prirodom, da manipulira i kontrolira svoj okoliš pomoću znanja, znanosti i tehnologije. Jedan od osnovnih ciljeva transhumanizma je steći potpunu kontrolu nad prirodom i našom ograničenom biologijom, te preuzeti evoluciju u vlastite ruke. Druga važna tema je stvaranje: u Platonovoj verziji mita Prometej darovima vatre i mudrosti dovršava stvaranje dotada slabih ljudskih bića. Transhumanizam se smatra pokretom koji će dovršiti stvaranje čovjeka. Prometej je za transhumaniste simbol čovjeka koji ne samo da stječe kontrolu nad prirodom i stvara svoj okoliš nanovo, nego postaje kadar i nanovo stvarati samoga sebe. Treće, u mitu o Prometeju razvoj čovjeka pomoću izvorno olimpijskog, božanskog znanja i umijeća pretvara čovjeka u (polu)božansko biće. Cilj transhumanizma je evolucija čovjeka u savršeno i besmrtno bogoliko biće, te stvaranje svemoćne posthumane prometejske rase. (Usp. Trijsje Franssen: „Prometheus Redivivus. The Mythological Roots of Transhumanism“, u zborniku „Audiovisual Transhumanism“, Cambridge 2017.)

Transhumanistički filozof Ronald Dworkin u svojoj knjizi „Sovereign Virtue“ (2000.) naziva Prometeja „svecem zaštitnikom opasnih otkrića“ i argumentira kako unatoč tome što ciljevi transhumanizma mogu dovesti do opasnih otkrića i opasnih posljedica, trebamo slijediti transhumanizam jer je u skladu s našom prometejskom prirodom da „krademo bogovima vatru“ i da pomičemo naše granice. Slično argumentira i biotehnolog Donrich Jordaan, koji u svojoj knjizi „Antipromethean Fallacies“ (2009) govori o „prometejskoj hrabrosti“ kao neizostavnom dijelu naše prirode, paradigmi koja nas je inspirirala da dođemo do novih otkrića, razvijemo nove tehnologije i poboljšamo vlastiti život. „Prometejska hrabrost“ vodi do stvaranja, kontrole, napretka i nadilaženja vlastitih ograničenja. Ove i ovakve interpretacije mita o Prometeja kod Dworkina i Jordaana u konačnici vode do formulacije moralno-etičkog imperativa o nužnosti samopoboljšanja kroz tehnologiju, jer je ono djelovanje u skladu s ljudskom prirodom, a kritika ideologije transhumanizma postaje „izdaja našeg prometejskog naslijeđa“, pa čak i „antiprometejska hereza“.

Napomenimo još i kako postoji više verzija mita o Prometeju i da svaka od njih ima tematski različite naglaske. Kratka analiza različitih verzija mita o Prometeju pokazuje kako transhumanizam ovaj mit interpretira u skladu s premisama svoje ideologije, istodobno zanemarujući one komponente mita koje se ne uklapaju u vlastitu ideologiju. Heziodova verzija mita ne heroizira Prometeja, nego stavlja naglasak na poremećaje prirodnog i kozmičkog poretka koji su nastali zbog Prometejeve krađe vatre od bogova. Kroz Prometejevo djelovanje stvorena neravnoteža je jedno od objašnjenja zla u svijetu za Hezioda. Ovdje do izražaja dolazi misao o ambivalentnosti napretka koji može poboljšati ljudski život, ali ponekad vodi i do opasnih neravnoteža u prirodi (npr. ekološke katastrofe i klimatske promjene uzrokovane ili ubrzane ljudskim djelovanjem) i do dekadencije čovjeka (tehnološki napredak čovječanstva nije uvijek nužno proizvodio i etičko napredovanje čovječanstva, nego je doveo i do nekih od najvećih ljudskih i moralnih katastrofa u ljudskoj povijesti, te otvorio Pandorinu kutiju mnogih novih etičkih i moralnih izazova za čovječanstvo). Ova verzija mita o Prometeju bi trebala biti poticaj predstavnicima transhumanizma da kritički sagledaju ambivalentnost tehnološkog napretka i njegovih posljedica za ljude i njihov okoliš.

Eshil u svojoj trilogiji opisuje Prometeja kao dobrotvora čovječanstva i začetnika ljudske kulture i civilizacije. Nakon što se u prvom dijelu trilogije „Okovani Prometej“ Zeus ponaša kao nemilosrdni despot kojem nije stalo do opstanka čovječanstva, Prometej se smiluje čovječanstvu, krade vatru s Olimpa i daje ju smrtnicima. Vatra je omogućila razvoj civilizacije, s njom su postali mogući termička obrada hrane, grijanje nastambi, kovanje oruđa, izrada keramike, veća noćna aktivnost u ljudskim zajednicama itd. Zeus na to kažnjava Prometeja i okiva ga za stijenu na Kavkazu. U drugom, tek fragmentarno sačuvanom dijelu trilogije „Oslobođeni Prometej“ opisani su oslobađanje Prometeja od strane Herkula i pomirba Zeusa, Prometeja i ljudi, a treći dio „Prometej vatronoša“ je nažalost izgubljen. U ovoj verziji mita Prometej simbolizira žrtvu u cilju napretka čovječanstva i pobunu protiv svake tiranije, što rado svojataju proponenti transhumanizma. Međutim, u ovoj verziji mita prometejski dar čovjeku ne rezultira pobunom čovječanstva protiv bogova ili željom čovjeka da postigne besmrtnost ili bogolikost, što je slučaj u transhumanističkoj interpretaciji prometejskog mita, nego u konačnici dolazi do uspostavljanja ravnoteže i pomirenja Zeusa, Prometeja i ljudi.

Platonova verzija priča opisuje Prometeja kao poslanika bogova i kao sudionika u stvaranju ljudskih bića. On i njegov brat Epimetej su zaduženi od strane bogova da opreme sva živa bića s odgovarajućim sposobnostima i osobinama. Nakon što je Epimetej životinjama podijelio sposobnosti važne za njihovo preživljavanje, potrošio sve dostupne resurse i jedino čovjeka ostavio golog i bosog, Prometej ispravlja grešku svog brata, krade vatru i znanje od bogova i daje ih ljudima kako bi i ljudi mogli preživjeti u prirodi. U ovoj verziji mita Prometej ne biva kažnjen od strane bogova. S vremenom ljudi pomoću tehnologije napreduju i počinju međusobno ratovati. Zeus na to ljudima šalje Hermesa koji im daruje razum, pravdu i moral kao dopunu njihovim tehnološkim sposobnostima i kao preduvjet za miran i harmoničan zajednički život. Ova verzija mita o Prometeju bi trebala biti opomena proponentima transhumanizma da više obrate pažnju na socijalne, moralne i etičke implikacije željenog tehnološkog napretka u budućnosti.

[iv] Unatoč mnoštvu strujanja unutar transhumanističkog pokreta, sažetak zajedničkih uvjerenja svih transhumanista nalazi se u transhumanističkoj deklaraciji, koju su 1998. sastavili britanski filozof Nick Bostrom i švedski informatičar i neuroznanstvenik Anders Sandberg, a ista je doživjela razne izmjene i nadopune kroz godine. Posljednja redakcija ovog manifesta iz 2009. nosi naslov „Humanity+“. Godine 1998. je osnovana i „Svjetska transhumanistička asocijacija“ (WTA), koja je u međuvremenu promijenila ime u „Humanity+“ i danas broji više od 6.000 članova.

[v] Važan preteča transhumanizma je bio FM-2030. Rođen kao Fereidoun Esfendiary, iranskog podrijetla, ovaj se znanstvenik preimenovao u FM-2030 u uvjerenju kako će znanstveni napredak produžiti njegov život i kako će 2030. slaviti svoj 100. rođendan. Nažalost, FM-2030 je preminuo 2000.

[vi] Ovdje treba ukazati na važnu distinkciju između standardne medicinske terapije i terapije poboljšanja (Human Enhancement). Kod prve se radi o zahvatima na ljudskom tijelu koji ponovno uspostavljaju ili kompenziraju njegove izgubljene funkcije, a kod druge o zahvatima koji nadograđuju tijelo s novim funkcijama ili poboljšavaju postojeće.

[vii] Na temu pametnih droga preporučujem odličan sci-fi-triler „Savršena formula“ iz 2011. o neuspješnom piscu koji počinje uzimati tajanstvenu drogu od koje mozak radi sve brže i brže pa isprva postiže veliki uspjeh – može se sjetiti svega što je ikada pročitao, čuo ili vidio, riješiti najkompliciranije jednadžbe u glavi, zavesti koga god sretne i obogatiti se preko noći – no onda se javljaju nuspojave i počinju sukobi s drugim korisnicima te pametne droge.

[viii] Iako nam se ova tehnologija čini kao znanstvena fantastika, eventualno moguća u nekoj dalekoj budućnosti, jedan od glavnih teoretičara transhumanizma Ray Kurzweil – isti onaj futurist koji je svojedobno ispravno predvidio točnu godinu raspada SSSRa i godinu u kojoj je kompjuter pobijedio svjetskog prvaka u šahu – prognozira kako će ova tehnologija biti dostupna već 2045. godine.

[ix] Film „Transcendencija“ iz 2014. s Johnnyjem Deppom kritički obrađuje ovu transhumanističku ideju Mind-Uploadinga. Svijest genijalnog i nasmrt bolesnog znanstvenika Willa Castera se učitava u internet. Caster oživljava kao digitalno umrežena svijet i uskoro počinje kontrolirati ne samo financijska tržišta nego pomoću nanotehnologije kontrolira i druge ljude. S vremenom se Will Caster razvija u zlu svemoguću svijest i prijetnju opstanku čovječanstva.

[x] Neki filozofi uspoređuju krioniku s mumificiranjem mrtvih čiji su najstariji tragovi zabilježeni u južnoameričkoj Chinchorro kulturi u današnjem Čileu a koje su najintenzivnije prakticirali Egipćani, Inke i Kinezi. Za razliku od starih civilizacija koje su svoje mrtve kroz balzamiranje i mumificiranje nastojali očuvati i pripremiti za vječni život, danas se živi ljudi balzamiraju i mumificiraju s nadom da će u budućnosti ponovno oživjeti u ovostranosti.

[xi] Anthony Levandowski, američki informatički inženjer, 2015. je utemeljio „Way of the Future“ (WOTF) Crkvu koja štuje umjetnu inteligenciju, religiozni pokret koji teži pomoću umjetne inteligencije stvoriti silikonsko božanstvo i onda ga obožavati. Slično spomenutoj Jordaanovoj „antiprometejskoj herezi“ i u ovom pokretu postoji nauk o grijehu protiv umjetne inteligencije koja će onda kazniti čovjeka u dalekoj budućnosti ako se ovaj u sadašnjosti ne bude dobro ponašao prema njoj. Tužna dehumanizacija ljudske osobe i divinizacija modernih tehnologija.

[xii] U prilog shvaćanju transhumanizma kao surogat-religije ide i obilna upotreba religijske terminologije u djelima vodećih transhumanista, koja vrve pojmovima tipa „bogolikost“, „transcendencija“, „čuda“, „oslobođenje“, „raj“, „spasenje“, pa čak i „hereza“.

[xiii] Ovdje se treba ograditi od dva vida kritike koji ne doprinose ozbiljnom i konstruktivnom suočavanju s fenomenom transhumanizma. S jedne strane, ozbiljna kritika ne može biti protuznanstveni tehnofobni pesimizam koji se protivi svakoj upotrebi ljudske tehnologije i tehnološkom napretku per se. Transhumanizam se ne smije izjednačavati sa znanošću i tehnikom, što nažalost ponekad čine i neki njegovi tehnofobni protivnici i neki njegovi tehnofilni pristalice. Predmet kritike treba biti ponajprije ideološka nadgradnja transhumanizma i njezine sociološko-etičke implikacije.

S druge strane, ozbiljnom kritičkom sučeljavanju s transhumanizmom svakako ne pomažu ni razni teoretičari zavjera za koje je transhumanizam u zadnje vrijeme jedna od najvažnijih tema (i meta) i koji u transhumanizmu vide djelovanje zlih sila koje će u budućnosti dovesti najprije do „velikog reseta“ i „velike zamjene“, a s vremenom i do apokaliptične propasti čovječanstva. Ti se ljudi zapravo ne suočavaju ozbiljno s idejama transhumanizma, te uglavnom šire fake news i slabo argumentirane interpretacije transhumanizma. Isto tako i kod pristalica transhumanizma umjesto spremnosti na poštenu kritičku diskusiju o transhumanizmu postoje tendencije da se svi kritičari transhumanizma diskvalificiraju kao zaostali desničari i neprijatelji znanosti i slobode, kao „ideolozi iz okruženja Vladimira Putina, protivnici cjepiva, LGBTIQ-pokreta, tehnoskeptici, ezoterici, vjerski ekstremisti, negatori klimatskih promjena“ (Wulf Rohwedder: „Das nächste Ende der Menschheit“), kako bi se onda stvorilo ozračje u kojem svatko treba birati ili napredne ideje transhumanizma ili nazadne desničare i neprijatelje znanosti i slobode. Time se međutim samo sužava prostor za ozbiljnu javnu diskusiju o idejama transhumanizma. Cilj kritičkog sučeljavanja s transhumanizmom treba biti izbalansirano, diferencirano stajalište onkraj ekstrema tehnolatrije i tehnofobije.

[xiv] Čak i ako mamutski projekti poput europskog „Human Brain Project“-a zadnjih godina imaju sve više uspjeha u objašnjavanju načina na koji funkcionira ljudski mozak i napreduju u izradi sve preciznijih modela mozga, ni čovjek kao visoko kompleksan i dinamički sustav niti ljudski mozak nisu još ni približno precizno shvaćeni i objašnjeni, zbog čega mnogi ozbiljni znanstvenici smatraju kako smo još miljama daleko od eventualne dostupnosti tehnologije Mind-Uploadinga, koja bi prema predviđanjima vodećih transhumanizma trebala biti dostupna za manje od tridesetak godina. Biokemičarka Gabriele Werner-Felmayer s univerziteta Innsbruck smatra kako pretjeranim tvrdnjama i prognozama pristalice transhumanizma žele dodatno popularizirati i učiniti atraktivnim ulaganje u vlastita istraživanja, te podgrijati tržište za svoje sadašnje i buduće izume.

[xv] U filmu „Vrijeme je novac“ (2011.) s Justinom Timberlakeom tehnologija budućnosti omogućava ljudima da kupuju godine života i beskonačno produže svoj životni vijek. Razvija se društvo u kojem bogati posjeduju milijune godina života, a zaduženi siromašni građani prodaju svoje godine života kako bi mogli prehraniti obitelj ili otplatiti kredit.

U distopijskoj seriji „Altered Carbon“ baziranoj na istoimenom romanu Richarda Morgana iz 2002. čovječanstvo budućnosti posjeduje tehnologiju učitavanja svijesti u različita tijela/vlastite klonove, no ona je dostupna samo tajkunima i političarima koji besmrtni žive u oblacima izolirani od ostatka čovječanstva, te mafijašima i plaćenicima koji za njih odrađuju prljave poslove.

[xvi] Na više mjesta u serijalu “Zvjezdane staze“ se kritički tematizira transhumanizam. Između ostalog, u svijetu „Zvjezdanih staza“ je ostvarenje ciljeva transhumanizma kroz eugeničko poboljšanje čovjeka dovelo do 3. Svjetskog rata, do tzv. Eugeničkih ratova, koji su decimirali stanovništvo našeg planeta. Jedan od glavnih negativaca serijala Khan Noonien Singh i skupina tzv. augmenta, likovi koji simbolički predstavljaju ostvarenje transhumanističkih ciljeva, za vrijeme Eugeničkih ratova preuzimaju vlast u većini država na našem planetu, vladaju tiranski, čine genocide, na kraju se okreću jedni protiv drugih i prouzrokuju skoro pa propast čovječanstva. “Zvjezdane staze” su serija koja uz ozbiljno i nepristrano sučeljavanje s idejama transhumanizma donosi i realistične prijedloge kako balansirati odnos između razvoja tehnologije i ljudske prirode u budućnosti.

[xvii] Ideja po kojoj duh ili osobnost mogu postojati potpuno neovisno o biološkom tijelu dodirna je točka nekih strujanja transhumanizma s rodnom teorijom, po kojoj su „spol“ (kao biološka) i „rod“ (kao društveno uvjetovana kategorija) odvojeni pojmovi te pojedinac sam odlučuje da li je žena, muškarac ili neki drugi od rodnih identiteta, neovisno o tjelesnim i biološkim datostima. Tako 1985. u eseju „Kiborški manifest“ biologinja i teoretičarka feminizma Donna Haraway slavi kiborga kao biće koje nadvladava binarnu opreku muško-žensko i koje će u konačnici omogućiti ženi puno sudjelovanje u svijetu razuma, znanosti i tehnike. Buduća posthumana bića koja će nastati ostvarenjem ciljeva transhumanizma bit će postrodna bića, oslobodit će se dualističke opreke muško-žensko – koja je prema Haraway jedan od glavnih uzroka povijesnih konflikta i stvaranja hijerarhija klasa, diskriminacije i rasizma – i riješit će se obveza i identitetskih datosti ukorijenjenih u tijelu i biologiji čovjeka. Između ostalog, buduća besmrtna posthumana postrodna bića će se transcendiranjem biologije i tjelesnosti riješiti i seksualne reprodukcije sa svime što ona nosi.

[xviii] Vjerojatno se nigdje bolje u pop-kulturi ova misao ne razrađuje nego u epizodi „Death Wish“ iz serijala „Zvjezdane staze Voyager“, u kojoj pripadnik besmrtne rase Q želi umrijeti, jer je iskusio sve što se može iskusiti, saznao sve što se može saznati i preostalo mu je samo beskrajno dosadno, mučno i vječno ponavljanje istoga. Q argumentira kako je besmrtnost lišila njegov život jedinstvenosti i smislenosti i priželjkuje za konačnošću koja bi zaokružila njegovo postojanje. Kako bi objasnio ljudima svoju patnju, Q im pokazuje kako izgleda život u Kontinuumu (neka vrsta raja u kojem žive besmrtni Q-ovi), i to na način na koji to ljudi mogu razumjeti, u skladu s ograničenjima ljudskog uma. Kontinuum je prikazan kao malo naselje u pustinji gdje žive bića koja po cijeli dan sjede, šute i ne pričaju jedna s drugima, jer je već izrečeno sve što se moglo izreći, bića koja se više ne kreću jer su bila na svakom mjestu koje se može posjetiti. Da bi stvar bila još gora, drugi besmrtni pripadnici Q-ove vrste smatraju njegove ideje opasnima, ne dozvoljavaju mu da umre i osuđuju ga da provede vječnost u ledenom zatvoru, slično Prometeju okovanom na Kavkazu ili Sizifovom vječnom guranju kamena. Na kraju epizode prepune aluzija na antiku i mitologiju Q poput Sokrata ispija otrov od kukute i mirno i dostojanstveno umire. U ovoj sjajnoj epizodi Zvjezdanih staza obrađuju se i teme poput asistiranog suicida i tzv. paradoksa svemoćnosti (može li svemoćno biće učiniti ili stvoriti nešto što će ga ograničiti, npr. umrijeti ili stvoriti kamen toliko težak da ga ni ono ne može podići, što je paradoks koji se često koristi u ateizmu kao jedan od argumenata u kritici religije).

[xix] „Kada se oštećena radilica više ne može popraviti, ona se odbacuje. No njena sjećanja nastavljaju postojati u kolektivnoj svijesti. Ljudskim rječnikom, Borg je na taj način besmrtan“ (Sedma od Devet, bivši pripadnik vrste Borg, u serijalu „Star Trek Voyager“.


Dr. Marijan Oršolić