Intervju s Joškom Berketom, kapetanom bosanske priče

Josip Joško Berket (Split, 1955) je završio Nauticu u Splitu. Nakon plovidbe u svojstvu kadeta i završenog Studija na Višoj Pomorskoj školi u Splitu, stekao je pravo polaganja stručnih ispita za časnika palube. Uz potreban staž na brodovima prekooceanske plovidbe u svojstvu časnika, polagao je potrebne ispite i stekao zvanje Kapetana duge plovidbe. U profesionalnoj karijeri je plovio kao zapovjednik na brodovima u oceanskoj plovidbi. Poziv da navigaciju zamjeni s radom u uredu tvrtke za koju je plovio kao zapovjednik brodova je prihvatio najviše zbog činjenice da je u tom razdoblju osnovao obitelj, a dvojica sinova su već bili predškolske dobi. Nakon nekoliko godina i ulaska u većinsku vlasničku strukturu tvrtke otvorile su se mogućnosti i za širenje posla sličnih djelatnosti i investicija u Hrvatskoj. 

Nakon osnivanja Bav Adria Yachting d.o.o i kupnjom jahti za najam, otvorila se prilika za investicijom i gradnjom nove Luke nautičkog turizma od 440 vezova u rodnim Kaštelima. 

Marina Kaštela je postala najprepoznatljiviji turistički brend grada Kaštela, a članovi mnogih obitelji iz tog grada u njoj zarađuju svoj kruh. Marina Kaštela je s vremenom osnovala nekoliko sportskih klubova i postala glavni sponzor veslačkog, ženskog odbojkaškog, ženskog rukometnog, jedriličarskog i plivačkog kluba, koji ostvaruju zapažene rezultate na nacionalnoj razini a sudjeluju i na međunarodnim natjecanjima. U tim klubovima uz stručno vođenje profesionalnih trenerica i trenera sportom se bavi oko 350 djevojčica i dječaka mlađih uzrasta. Dobit od uspješnog poslovanja svojih poduzeća, Josip Berket nesebično ulaže u brojne projekte u kojima pomaže drugima, posebno u Bosni i Hercegovini. Angažirani je vjernik i otac četvero djece i, za sada, petoro unučadi. Sa suprugom Zrinkom u zadnje vrijeme živi uglavnom u Kaštelima.  

***

Povod ovom razgovoru bio je susret nekoliko stotina djece s različitim oblicima fizičkog i intelektualnog invaliditeta te onih bez odgovarajuće roditeljske skrbi u Marini Kaštela.   

***

Što Vama i Vašoj obitelji znači što aktivno sudjelujete u humanitarnim projektima, što ste osim financijske potpore i osobno angažirani? 

Ne bih volio da budem krivo shvaćen, ali od toga više koristi ima moja obitelj nego oni kojima pomažemo. Najveće bogatstvo koje imam jesu četvero djece i petero unučadi i, ako Bog da, da ih bude još kod ovih mlađih. I kad ti Bog da mogućnost da imaš i neka dobra kojima možeš drugima pomoći, onda moraš i dijeliti da bi mogao normalno odgajati djecu. Jedan od tih projekata je i Mirno more.  

Otkud Vi i Vaša obitelj u projektu Mirno more?  

Možda bi moglo zvučati neobično, ali se naš angažman u Mirnom moru poklopio s mojom – kako je volim nazvati – bosanskom pričom. A evo kako je ta priča počela. U Grazu sam od samog doseljenja pjevao u crkvenom zboru, pri hrvatskoj katoličkoj misiji. Jednom mjesečno u misiju je dolazila franjevačka obiteljska revija Svjetlo riječi. Iz prvih nekoliko pročitanih brojeva sam zaključio da se radi o tiskovini koja sa svojom ozbiljnošću i teološkom razinom odskače od ostalog, meni do tada poznatog vjerničkog tiska. Budući da smo mi pjevači, a tu su bila i trojica prijatelja profesionalaca, pjevača opere u Grazu, svi iz Splita, otpjevali zadnju pjesmu, dok bismo se nakon mise spustili s kora, nismo zaticali ni jedan primjerak. Većina vjernika, kao i čitatelja revije, bili su katolici iz Bosne, uglavnom iz Posavine i Srednje Bosne. Onda smo mi pjevači, uvjetovali župniku da nam sa strane ubuduće ostavlja barem po dva primjerka.  

Oduvijek sam pratio vjerski tisak, ali susret s ondašnjim Svjetlom riječi bio je susret s nečim posve novim. Potom sam u Splitu na jednom koncertu klasične glazbe u sklopu Splitskog ljeta, na kojem sam bio sa suprugom Zrinkom, susreo fra Tonija Vučkovića koji je u to vrijeme pisao kolumne u tom mjesečniku. On me je tom prilikom upoznao s ondašnjim glavnim urednikom Svjetla riječi, profesorom fra Ivanom Šarčevićem. Kroz Svjetlo riječi počela su mi se otvarati vrata u Bosnu, upoznavao sam sve više ljudi posebno bosanskih franjevaca i počeo ih češće posjećivati. I tko ne bi tako zavolio Bosnu!?

“Truditi se biti normalan čovjek i tako odgajati djecu, smatram to nečim najvažnijim.”

Otkud djeca iz Bosne u Vašoj marini?

Najprije u dogovoru s časnim sestrama u Varešu, odlučili smo započeti našu bosansku priču u Marini Kaštela. Svake nam godine iz Bosne dođe od 200 do 240 djece. Po njih pošaljemo naš mini bus, osiguravamo im smještaj i prehranu, program ljetovanja u tjedan dana te ih ponovno vraćamo kućama. I tako se grupe djece vođene većinom časnim sestara, mladim fratrima i bogoslovima ili volonterima izmjenjuju cijelo ljeto. Dakle, počeli smo s Malom školom iz Vareša. Te godine su bili još mladi iz Visokog, Rame i Sarajeva. Kasnije se to proširivalo po drugim krajevima Bosne u suradnji s institucijama koje vode brigu o mladima. Odnedavno nam dolaze i djeca sa smetnjama u razvoju iz Slavonije i Jajca. 

Moja djeca pomažu i druže se s tom djecom, našim gostima, koliko je god moguće. Naši česti odlasci u Bosnu i druženja s tim ljudima, njihovim pričama i životima, učinili su da smo mi kao obitelj postali s njima povezani. Bilo bi pogrešno ako bih kazao da ti ljudi imaju koristi od nas, možda je prije suprotno. Najveći kompliment koji sam za svoju djecu doživio je kada smo moja supruga i ja susreli jednu ženu na Zvijezdi iznad Vareša čije je dijete bilo na ljetovanju kod nas. Ona je pitala svoju kćer kakva su Joškova djeca, a odgovor je bio da su „skroz normalna, ovako k’o mi“. Truditi se biti normalan čovjek i tako odgajati djecu, smatram to nečim najvažnijim.

Spomenuli ste da pjevate u crkvenom zboru. Znači da ste duhovan čovjek. Doživljavate li onda ove susrete prvenstveno kao duhovne događaje? I koliko su Vam oni u tom smislu važni? 

Moja vjera i moj život bez ovakvih događaja bili bi puno siromašniji. Lijepo je kad se može nekome pomoći a da se pritom ništa ne traži zauzvrat. U duhovnom smislu to smatram širenjem iglene uši (usp. Mt 19, 23-24), da se može proći u kraljevstvo Božje. Teško da će mi se deva provući. Mi ustvari živimo s ovim ljudima, smatramo se dijelom ovoga svijeta. Moja djeca, Bogu hvala, nemaju problema s materijalnom egzistencijom, ne dolaze u iskušenja da se bave nečim što nije dobro da bi preživjeli. I meni je bilo važno da oni u nama roditeljima imaju primjer na koju stranu usmjeriti čisto srce, kakvo je srce svakog mladog čovjeka. Naša djeca se s ljubavlju zauzimaju za djecu koja nam dolaze, ali i za siromašne izvan toga koliko je god moguće. 

Upoznavanje s ondašnjim Svjetlom riječi i spomenuta bosanska priča otvorili su nam nove vidike, učinili su da dadnemo sve od sebe kako bi naša vjera postala djelotvorna, angažirana. Kada ponekad u šali govorim o mome bosanstvu, tada mislim upravo na ovaj bosanski utjecaj na razumijevanje moje vjere. To me je, naravno, potaklo da čitam o povijesti i kulturi Bosne. U tom sam smislu posebno zahvalan Ivanu Lovrenoviću i njegovim knjigama.  

“Nerijetko se može primijetiti neka vrsta nasilnog teizma, a to je upravo ono što ruši vjeru u ljudima. Evanđelje se zloupotrebljava i od njega se pravi ideologija. Vjera se sve manje živi, a sve više nameće.”

Vi ste, gospodine Berket, po zanimanju kapetan duge plovidbe. Plovili ste svim morima i obišli Zemlju tko zna koliko puta. Je li to na presudan način oblikovalo Vaš kozmopolitizam? Ako smijem primijetiti, čini mi se da ste Vi u Bosni, u dijelu njezine stvarnosti za koji se vežete, otkrili upravo nešto svjetsko, univerzalno, kozmopolitsko?  

Upravo tako. Radni vijek sam proveo svugdje po svijetu. Nikad me nije zanimalo tko je bijel, žut, crn, kosook… I otac mi je bio pomorski kapetan tako da smo odgajani u tom kozmopolitskom duhu. Cijeli život sam bio povezan sa svim religijama i svim bojama kože. To se uvijek doživljavalo nečim normalnim, podrazumijevalo se. I onda kada sam došao u Bosnu, uvjerio sam se na puno primjera da ljudi sasvim normalno i prirodno žive zajedno, bez obzira na neke razlike. Smatram stoga da je ta zemlja za pametne i dobronamjerne ljude sveta i blagoslovljena. Prokleta je jedino za divljake. Ta paradigma divljaštva može prevladati, pa onda nastaju sukobi i kaos, ali treba dati sve od sebe da ova druga paradigma nastavi postojati i da sve više raste. Nije netko manje Hrvat katolik, ako je Bosanac, niti obratno, da parafraziram Ivana Lovrenovića. A ja bih za sebe mogao kazati ovako: „Ja bih htio biti Bosanac, kako bih više bio Hrvat katolik.“ Radi se o tome dakle da ta paradigma otvorenosti, koja u Bosni postoji, obogaćuje moj identitet.  

Hrvati rođeni u BiH imaju dvije domovine, po nacionalnoj pripadnosti i katoličanstvu osjećaju bliskost s Hrvatima u Hrvatskoj. A ja bih također htio imati dvije domovine. Moja druga domovina je BiH, jer u njoj živi dio moga naroda zajedno s braćom i sestrama pravoslavnim Srbima kao i Bošnjacima muslimanima. Ne zalazim u područje politike, žao mi je što mnogi pate zbog cjelokupnoga stanja. Držim se dalje od toga. Drago mi je kad oni koji su ostali u Bosni imaju potporu i shvate da ima mnogo ljudi koji to jako cijene. 

Kada gledam Bosnu u vjerskom smislu, čini mi se da je sada sve tako ogoljeno, barem u katoličkom dijelu koji mi je bliskiji. Jasno je što je politički katolicizam, a što evanđeoski navještaj. A upravo taj politički katolicizam se u Hrvatskoj krije, kamuflira u crkvenim institucijama, teško ga je ogoliti. Nerijetko se može primijetiti neka vrsta nasilnog teizma, a to je upravo ono što ruši vjeru u ljudima. Evanđelje se zloupotrebljava i od njega se pravi ideologija. Vjera se sve manje živi, a sve više nameće. Pokušati mladim ljudima nametnuti uvjerenje da Bog postoji, osiromašuje ih se i podcjenjuje, sputava ih se u vjerskom razvoju. Oni sami ako žele mogu doći do toga, prilično svojem uzrastu.

Ranije su mladim ljudima uzori bili ozbiljni teolozi, dok se mladi danas sve više okreću prema onim „duhovnicima“ sa slabom ili nikakvom teološkom kompetencijom, koji od vjere prave show da bi privukli obožavatelje te sami postali „zvijezde“.  

Dok sam bio mlad sjećam se da su nam uzori i učitelji u vjeri bili primjerice don Ivan Cvitanović, Špiro Marasović, Željko Mardešić i mnogi drugi koji su odgajali mladost. Učili su nas da postavljamo pitanja. Danas mi se čini da se sve više želi vjeru posredovati kroz potenciranje na kojekakvim čudima, a da se nije svjesno kako se time samu vjeru potkopava. A zaboravlja se da su sami život, susreti, priroda… čudo. Čuda su u svakodnevnom životu oko nas, Bog se otkriva u licima ljudi koje susrećemo, u želji nepokretnih osoba za životom…  

Pitam Vas kao angažiranog vjernika u Crkvi, koliko se u praktičnom djelovanju crkvenih institucija u Hrvatskoj odražava duh evanđelja i Papine enciklike Fratelli tutti, utemeljene na evanđelju, da smo kao katolici dužni prihvaćati i odnositi se prema drugima kao prema braći i sestrama? 

Jedna od gorljivijih tema u ovom trenutku je ona vezana za izbjeglice. U ovom aktualnom trenutku nastala je i Papina enciklika koja od nas, na temelju evanđelja, traži da druge prihvaćamo kao braću. Ova tema o izbjeglicama nije bila aktualna prije, recimo, 30 godina. Ali je taj duh evanđelja u meni bio živ i djelatan kada bih, kao kapetan broda, isplovljavao iz Afrike. U svakom isplovljenju sam imao nekoliko izbjeglica i rado sam ih spašavao. Najprije je 1980-ih bilo izbjeglica koje su bježale iz jedne u drugu afričku zemlju. Ali i u isplovljavanjima prema Europi skoro svaki put smo na brodu imali stowaways, slijepe putnike. Kompanije su strogo vodile računa da ne bude slijepih putnika, jer bi onda po konvenciji morali preuzimati brigu za njih na putu do luka, a potom su ih morali predati policiji. Pri svakom isplovljenju iz afričkih luka brod bi se pretražio. Brodovi su bili veliki s mnogo skladišta i skrivenih prostora. Nakon dva-tri dana bi se obično pojavili i tražili bi hranu i vodu. Najčešće njih dvoje do četvero. Kao kapetan nikada nikoga nisam prijavio pri uplovljavanju u europske luke, nalazeći načina da uz pomoć nekolicine drugih dobronamjernih članova posade ne primijećeni izađu na kopno. Ne mogu vam opisati koji bi to bio osjećaj sreće pozdraviti se s njima. Siguran sam da će se i oni cijeli život sjećati nekih hrvatskih pomoraca koji su im pomogli da dođu u neku od europskih država.  

Da se sada vratim direktno na pitanje. Jedan od uzroka zašto se naše crkvene institucije oglušuju na zahtjeve evanđelja i pape Franje je komoditet. Boje se baviti se stvarnim zahtjevima evanđelja. To nije nimalo lako, jer traži permanentnu promjenu i usklađivanje. Osim toga, boje se da bi vraćanjem evanđelju izgubili društveni ugled, i mnogi župljani bi ih odbacili. 

“Posuđivao nam je knjige koje su nas poticale na razmišljanje i iz kojih smo učili poštovati i prihvaćati druge. I u Crkvi, a i u obitelji, smo odgajani da budemo primjer drugima, da budemo odlični studenti i da se dolično ponašamo. Sjećam se lijepih druženja i kreativnih rasprava s onima koji nisu vjerovali.”

Kako je Vama kao vjerniku odanom Crkvi bilo gledati transformaciju mnogih ateista iz vremena komunizma u gorljive vjernike i velike Hrvate? Možda tu nikada i nije bilo vjere, došlo je samo do promjene ideologije? 

Priča je to cijele bivše Jugoslavije i Istočne Europe. To je fenomen koji je znanstveno obrađivan. Zaustavio bih se na vlastitom iskustvu. Okolnosti u našoj obitelji su bile takve da se moralo ići u crkvu. Nije mi uvijek bilo drago kao malom djetetu, ali to nije dovođeno u pitanje. Bili smo povezani sa župom. Sjećam se župnika don Kaže Sinovčića pa nakon njega don Mate Kaleba. On nas je vodio u Bosnu, u Jajce, Podmilačje… Tada smo mnogi kao mladi ljudi prvi put saznali da u tim krajevima žive katolici i da su tu stoljećima ukorijenjeni. Kasnijim sam druženjima saznao veličanstveni ljudski i vjerski običaj da su hodočasnici silazeći s Dobretića na blagdan Svetom Ivi dobivali od susjeda Bošnjaka, muslimana, milodar da se dade za lemozinu.  

S druge strane, kao što sam spomenuo, i otac mi je bio pomorski kapetan, plovio je na stranim brodovima, često smo bili s njim po morima i lukama. Tim putom krenuo je i najstariji brat, sestra je studirala medicinu. Tako da smo mi dio svoje mladosti živjeli izvan Jugoslavije. Nitko se od nas nije bavio politikom. Mater je govorila da nam mnoge stvari u školi krivo govore, ali da će se to kad-tad promijeniti a da smo mi dužni biti odlikaši. U našem su nas mjestu poštivali, i komunisti i drugi. Ja se ne sjećam godina neposredno nakon Drugog svjetskog rata i komunističkog terora u kojem su nastradale moja baka i majka. Ali majka o tome gotovo nikada nije pričala.  

Uvijek sam bio na distanci prema komunistima, ali moram priznati da nikada ništa loše nisam doživio. Osim toga moglo se u malim dalmatinskim mjestima lako razlikovati zadrte komuniste od partizana antifašista. Možda je bilo tortura u drugim mjestima, ali u našem mjestu ih nije bilo. Od mladih komunista smo se razlikovali jedino po tome što smo mi išli u crkvu, a oni nisu. Oni bi se možda lakše zaposlili a mi smo imali puno veći motiv biti odlikaši. Sjećam se dok sam bio dječak da su procesije koje su se odvijale našim mjestom bile događaj koji su svi poštovali. Kada bi recimo na Tijelovo molili u procesiji s Presvetim, oni koji nisu išli u crkvu, a zatekli bi se da sjede negdje uz put na rivi, ustajali bi, skidali kape i tako s poštovanjem popratili procesiju. Danas bi teško bilo takvo nešto organizirati, sumnjam da bi netko utišao glazbu ili se s takvim poštovanjem odnosio prema našim svetinjama. Osim spomenutog, postoji još mnogo primjera kako se s poštovanjem odnosilo prema vjernicima.  

Nas je župnik u to vrijeme, don Mate, tjerao da učimo, čitamo i mislimo. Posuđivao nam je knjige koje su nas poticale na razmišljanje i iz kojih smo učili poštovati i prihvaćati druge. I u Crkvi, a i u obitelji, smo odgajani da budemo primjer drugima, da budemo odlični studenti i da se dolično ponašamo. Sjećam se lijepih druženja i kreativnih rasprava s onima koji nisu vjerovali. Jedna od nezaboravnih knjiga iz tog vremena koju nam je župnik preporučio bilo je „Bog u kog ne vjerujem“, Juana Ariasa. Izvrsno vjersko štivo.  

Onda se vjerovalo da Boga nema, odbacivane su sumnje u tu dogmu, dok se danas nerijetko nameće dogma da Bog postoji, bez mogućnosti postavljanja pitanja… 

Tako je. Veliki je problem za našu mladost kada netko zbog komoditeta lupi šakom od ambon i kaže to je dogma i da se tu nema šta misliti i propitkivati. Takvi pastiri su vođeni osjećajem moći; crkve su pune, lemozina dobra… Dugoročno će to ostaviti nesagledive posljedice. Iz moga kruga prijatelja, gdje su postavljana pitanja i gdje se kritički razmišljalo, djeca i unuci idu u crkvu, prihvaćaju je kao dio sebe jer su u njoj odrastali kroz vlastita pitanja i sumnje. Danas Crkva s ovakvim stavom doprinosi tome da mladi jedva čekaju da se krizmaju i da više ne dolaze.  

“Majčina molitva je bila zahvalnost Bogu, i da nam Duh sveti prosvitli pamet. Učila nas je da je oholost najteži grijeh, a da je obazrivost prema susjedima, ljudima s kojima živimo najveća vrlina.”

Da se još malo vratimo na mjesto Vašeg odrastanja i življenja. Je li u tom mjestu na slobodne ljude bio više pritisak komunističke ideologije ili je veći pritisak ove današnje nacionalističke? 

Mogu ponovno govoriti samo u svoje ime. Nisam bio pod pritiskom, kao možda neki ljudi koji su se morali zaposliti. Neki su jednostavno da bi preživjeli i osigurali svojoj djeci normalan materijalni život, bili prisiljeni stupiti u Partiju. Naš je otac zarađivao na stranom brodu i mi smo bili pošteđeni tih iskušenja, nismo ni o komu ovisili. Postojali su i oni koji su iz uvjerenja bili tamo pa su onda odmah 1990.-ih postali gorljive pristaše novog nacionalističkog poretka i počeli su čak nas koji nikada nismo bili u Partiji sumnjičiti da smo komunisti samo zato što nismo pristali ni na tu ideologiju. Pravo umijeće, a čini mi se ponekad i čudo, je opstati u poslovnom svijetu, a ostati neovisan i svoj.

Postoji li recept kako biti poslovno uspješan čovjek, a ostati pošten? 

Nemam recept. Treba ostat skroz normalan! 

Kako se molite Bogu? 

Svaki dan se molim Bogu da meni oprosti onako kako ja opraštam drugima i da me provede kroz napast. Više zahvaljujem nego molim. Imam često osjećaj da je meni dano puno više nego sam zaslužio. Majčina molitva je bila zahvalnost Bogu, i da nam Duh sveti prosvitli pamet. Učila nas je da je oholost najteži grijeh, a da je obazrivost prema susjedima, ljudima s kojima živimo najveća vrlina.

Vaša aktivnost u crkvenom zboru je, da tako kažemo, neka vrsta obiteljskog naslijeđa? Nedavno ste s klapom iz Kaštela imali koncert i pjevali ste misu u Rimu i Grazu. Nastupate po Hrvatskoj i BiH. Sljedeći nastup ćete imati u Bihaću? Što za Vas to znači? 

Ovo su mi draga pitanja, samo nemam dovoljno prostora koliko bih sada govorio o toj sreći pučkog crkvenog pivanja. Rađe bih vam zapiva jednu.

Klapsko pjevanje je nedjeljivo od crkvenog, posebno u vremenu nastajanja prvih klapa. Nekoliko zadnjih godina smo se vratili na „tvorničke postavke“ i osim pjevanja u klapi i crkvenom zboru obnovili smo djelovanje Crkvenih pučkih kantača. Prije desetak godina smo snimili i CD uz pomoć maestra i kompozitora genijalnog Ljube Stipišića Dalmate. U svibnju smo gostovali u Rimu, pjevali svetu misu u crkvi Sv.Jeronima, a na primanju kod Svetog oca pape Franje, kojeg osobito volim i cijenim, skrenuli smo njegovu pažnju i doživjeli gestu njegove podrške dok smo pjevali O Marijo majko. To se cijeli život ne zaboravlja.

Kao što sam već kazao, u mladoj dobi nije bilo previše „demokracije“, moralo se biti angažirano u župi: ministriranje, prikupljanje lemozine te zbor, kad je glas dobio boju. Lakše mi je nabrojiti tko u župi nije pjevao. Kad bi netko preminuo od roda Tadin, djevojačko prezime moje pokojne majke, skoro da nije imao tko pivat sprovod. Otac i mater su dobili posebno priznanje svetog oca Ivana Pavla II. povodom navršenih 120 godina zajedničkog pjevanja u crkvenom zboru. Mi sada nastupamo diljem Europe. Bilo nam je lipo na Bistriku, u Sarajevu, i veselim se skorom nastupu u Bihaću.

Što Vam znače kultura i sport, rado i puno čitate knjige, ali ste i navijač Hajduka? 

U mladosti, svi su moji bili navijači Hajduka, a otac nas je stalno vodio na utakmicu kad nije bio na brodu. Velika je razlika što pojam huliganizma na Starom Placu tada nije postojao. Znalo bi se reći da navijamo za Hajduk da se zna odakle smo, a za Dinamo da se zna tko smo. Volio bih danas da se mladi igrači ne prodaju, da budemo uvijek prvi ili drugi u Hrvatskoj i da igramo u europskim natjecanjima. 

Čitanje je na brodu bilo neophodno da bolje prođe vrijeme. Sada shvaćam da su ovom vremenu „pametnih telefona“ knjige jedini spas. Dobro pjeva TBF u svojoj himni Gradske knjižnice Marko Marulic: „Rižot sa plodovima knjiga“: knjige jedem i boje berem/ svit oko sebe/ zato knjige žderen/…

Toliko je genijalnih pisaca i knjiga, a sve se manje čita. Postajemo civilizacija u kojoj glavnu riječ vode loši đaci.

Osnovali ste veslački klub da biste omladinu sklonili s ceste i odvojili od droge. Je li to istina? 

To je posebna priča i od početka mi je u srcu. Evo za 2 godine bit će 30 godina djelovanja Veslačkog kluba. Kad se samo sjetim početaka, koliko volje mojih prijatelja s kojima sam to zajedno napravio, koliko oduševljenih roditelja… Vjerujem da će ta priča jako dugo trajati, kad nas osnivača i ne bude. Velik je broj zrelih obiteljskih ljudi, liječnika, profesora, inženjera, trenera veslanja, koji su tada kao desetogodišnjaci bili u prvim čamcima. Mnogi od njih su danas u Upravi kluba i brinu o njemu.

Tko je za Vas bio Miljenko Smoje? Svjedočimo u zadnje vrijeme brojnim prijeporima u javnosti oko njegova imena. Zašto se to događa? 

Nema više prijepora, posebno ne onih kojih je bilo pred kraj Smojinog života, a posebno neposredno nakon njegove smrti. Sada ga svi slave i nema prijepora. U tome i je problem. Smoje je genijalac i sve nas je zadužio. Prošli tjedan sam nazočio u splitskom HNK-u izvrsnoj predstavi. Gostovao je HNK Ivana pl. Zajca iz Rijeke s kultnim djelom srpskog komediografa Branislava Nušića – Gospođa ministarka, s Oliverom Baljak u glavnoj ulozi. Sve je bilo veličanstveno. Rasprodano gledalište, izvrsna atmosfera, gluma. Smijeha do suza. Tema univerzalna i svevremenska. Idealna i za današnju „demokraciju“, posebno pred izbore. Cijelo vrijeme predstave mi je Smoje bio na pameti. On je hrvatski Nušić ili Pirandello. Likovi iz Malog mista danas su aktualniji nego u vrijeme snimanja. To je Smojina genijalnost, svevremenske poruke u ustima doktora Luigia.  Roko, postolar i brico, predsjednik i sekretar, Trogiranin koji dolazi do penzije s tukama i pršutima. Koliko je i danas Anđa Vlajihih, loših đaka s velikim diplomama. Poruka Servantesa sa skala na odlasku u smrt okupljenoj svjetini. 

Na pragu smo najradosnijeg kršćanskog blagdana – Božića. Kako doživljavate Božić? 

Kao mladi prvi časnik palube, 1981. godine zajedno sa zapovjednikom i upraviteljem stroja bio sam pozvan u Houstonu (Texas) od strane lokalnog brodskog agenta na „Decoration Christmas Tree Party“. Bio sam uzbuđen i veseo jer takvih zabava kod nas tada nije bilo. Mislio sam kako ćemo zapjevati i da će nam priprema za rođenje Mladoga Kralja biti na prvom mjestu. Neću to nikada zaboraviti, to je bilo sve drugo osim priprema za Božić. Ta amerikanizacija Božića na javnom prostoru je uvelike zahvatila kasnije cijeli svijet.

Liturgijsko pjevanje u došašću mi je dobra priprema za Božić. Na svakom pojedinačno je prilika za izbor da se prikloni religiji novca ili da se autentičnim slavljenjem Božića tomu odupre.

---

Razgovarao: Jozo Šarčević, polis.ba

---