Crkva vedrine

Crkve su mjesta molitve. Tišine.
Mjesta neizgovorenih riječi.
Nemaju datum rođenja. Porađale su se vjekovima.
Na njihovim temeljima počiva živi kamen.
Uzdasi i jecaji.
Utjeha i nada.
Strah od smrti i vjera u raj.
Na njihovim zidovima drhte sjene pogrbljenih graditelja. I njihove gladne djece.
Spolja su znoj i suze.
Iznutra počiva duh Božji.

One su kompasi, peta strana svijeta.
Vide se izdaleka. Nikad se nećeš izgubiti, ako ih pratiš.
Više ih posjećuju turisti nego vjernici.
U njih se ulazi kroz masivna vrata. Kroz povijest otimanja i gaženja. I uvijek nas vode na istok.
Unutra čeka obećanje u vječni život.
Tišina svete kiše.
Misli posložene u krunicu. Zbornik radosnih vijesti.
Tu je žrtvenik. I janje u čovjeku.
Pomirenje sa sobom i svijetom.

Crkva je mjesto povezanih, u vjeri i molitvi.
Ona je mnoštvo. Pobratimstvo. Raskol.
Moja crkva mora biti prazna.
Kad uđem u nju želim da Svevišnji ima vremena za mene.
Da se ispričamo nasamo. Da otvorim svoj kufer.
I pred njega iznesem prljavo rublje, pocijepane misli.
Da mu pokažem znojne ruke i ispričam sve o strahu od misli, od lupanja srca i samoće u punoj sobi.
O snovima koji su iscurili u nepovratno vrijeme.
I, prije nego me pita, reci ću mu da sam lagala.
Svi lažu, takav je čovjek.

Želim da stojim pred Njim u papučama, nepočešljana.
Da pričamo o sumnji. O tjeskobi koja dolazi bez najave.
O čežnji za životom bez krivnje, grijeha i kazne.
O čežnji za ljubavlju.
Da ga pitam gdje je moje mjesto u bespuću.
O uzaludnosti patnje.
Možda me spasi jedna Njegova riječ o smislu prolaznosti.
Treba mi ta riječ koja će me podići na noge.
Želim to čuti od Njega. Samo od Njega.

Ja bih da blagujemo iz njegovog vinograda. Bez publike i ornamenata.
Da na moj kućni stol iznese vino, vodu i kruh.
I dok sjedimo na klimavim stolicama, da se gledamo bliskim očima. Bez treptaja i onog ali.

Da se zajedno prisjetimo Posljednje večere.
Ruku koje peru noge. I ruku izdajnika.
Možda progovori o Petrovoj nemoći i Tominoj nevjeri. I nađe opravdanje za Judu.
Ja bih da me uči ponosu poniznosti.
I raskoši povjerenja u providnost.

Meni treba Njegovo ljudsko rame. Riječ čovječja – ne boj se, bit će dobro!
Ruke stisak.
A, kad zaspem u Njegovim krilu, nek me drži čvrsto.
Nek zatvori sve prozore. I otvori vrata vedrine. Vrata naše, male crkve.

Ružica Miličević, polis.ba