Svjetlo

Bio si sam kad se tijelo predalo čavlima.
Dok su spavali, izašao si iz grobnice, prošetao
kroz maslinik i pokupio tragove hrane i
izdaje.

Zagrlio si maslinu i rekao: Šta je čovjek, doli
vika naroda s toljagama.

Jedna žena je išla za svjetlom koje se probijalo
kroz tugu čovječanstva.
Ugostio si je milosrđem, kamen uperen na nju
pretvorio u prah.
I postavio je za stol s dvanaestoricom.

Ono mjesto sada je prazno.

Pozvao si ih po imenu.
Oprao im noge u slavi darovanog ulja.
I rekao da više ne idu pognute glave.

Govorio si o dubini, a oni su išli plitkim koritom
i jeli kore umjesto čudesne nebeske
mȁne.

Dok si bio s njima, poučavao si ih o duhu
vedrine i učio pjesme o slobodi.
A oni su govorili o jarmu i kraljevstvu
zemaljskom.

Ti ne trebaš robove za nošenje grešnih košara.
Nego ribare za pletenje mreža.

Zidine Jeruzalemske odavno nisu tvoj dom.

Čuvari tvoga groba sada dolaze sa sve četiri
strane svijeta.
Ti se čudiš njihovim kopljima i sabljama.
Koga čuvaju, pitaš. Ti nikad nisi bio zatvorenik
ni rob.

Tvoje oružje su nježne riječi i toplo srce.
Krunom od glogova trna si ustanovio
kraljevstvo srca. I iza sebe si ostavio veliki požar.

Ti si proljeće u pustinji. Hlad krošnje.
Nečujno svjetlo u ranjenom srcu.

Ružica Miličević, polis.ba