Kuća – mjesto koje se nosi

Dolazim iz dobre obitelji. Imali smo dva konja, tri krave, trideset gusaka, kokoši bezbroj, žuljeve na rukama. I malo para. Molilo se pet puta dnevno. Bog je išao s nama. Mi ponekad s njim. Gladovalo se i pjevalo. Plakalo samo u jastuk. Nitko nije živio za sebe. Nego za djecu. U našoj kući nije bilo ničega zbog čega bi nas netko pokrao. Zato je nikad nismo zaključavali.

Na zidovima nije bilo skupih slika. Čak ni goblena. Samo jeftina reprodukcija Posljednje večere. I Isus na križu, u društvu Svetog Ante, zaštitnika dementnih i Svetog Juraja s bodežom u tijelu aždaje. Iako ih nikad nitko nije vidio, oni su za mene bili stvarniji od predsjednika Tita. Što je nekome bio Če Gevara ili Mandela, to je meni bio Isus. Učila sam od njega borbu nenasilnom akcijom. Brani slabije, ljubi druge, svaki križni put ima svoj kraj. Tek mnogo kasnije ću shvatiti da nam svaki križ natovare drugi. Onda kažu da je tvoj. Sveti Anto je za mene pamtio, a sveti Juraj davao nadu u pobjedu nad zvijeri u čovjeku. Divila sam se Isusovoj poruci da je važnija jeka od zvuka. Ono što ostaje od onoga što odlazi. Savjest od moći. Najviše mi se sviđalo što nije išao u školu, a sve je znao. I nikoga se nije bojao.

U našu kuću su ulazili ljudi druge vjere. Za njih je uvijek bilo mjesta, ne zbog “druge“ vjere nego zbog vjere. Vjera u nešto što se ne vidi je ista vjera. To je prava vjera. Sve što se vidi istrune, potroši se, pojede i popije. Pravi vjernik ne može biti bogat, osim ako nije nekoga prevario. On ne prkosi drugima svojom vjerom.

Naša kuća je napravljena od pečene gline. Svaka cigla je prošla kroz ruke. Njen krov na četiri vode je obećavao stabilnost od vjetra. Ni zemljotres joj ne može ništa, govorio je otac. Iste takve se mogu naći u turskim selima. Dokaz da osvajači mijenjaju sliku svijeta. Po njenim zidovima su se penjale crvene ruže. Pod su krasili šareni ćilimi. Kuća u kojoj smo živjeli bila je poput maternice na porođaju. Bolovi su nekad bili jači nekad slabiji. Žene su živjele u strahu da djeca i gosti ne pomru od gladi ili ne ozebu. Zato su vijek nešto kuhale, plele džempere i šalove. Ladice su bile pune čarapa, zlu ne trebalo.

U našoj kući često nije bilo svjetla. Zato je bilo vode, kruha. I sunca. Mnogo tajni, uzdaha i još više pitanja. Sve to znaju otac moj. I njegov konj. I ja sam sve to znala. Pričam o tome sada kad imam drugu kuću. Koja nije moja kuća.

Naša kuća se nikad nije dosađivala. U nju su ulazili cigani, poselari, to su oni koji su više bili u selu nego kod svoje kuće. Oni koji su više pili nego jeli, a kad su jeli, jeli su u našoj kući. Jedan što je mucao, drugi koji nije znao tko mu je otac. Jedna što je proklinjala gladne godine i tvrdila da će opet doći. Jedan koji je živio od prodaje divljih jabuka. Kad više nije imao jabuka, imao je kruha, kupusa i polenta, kod moje babe.

Baba me ponekad slala u kuću žene koja čita knjige i nosi kratku kosu. Njena kuća je mirisala na daleke zemlje, i likove romana koji su iz njih dolazili. Iz te kuće sam se vraćala s odlukom da ću i ja imati svoju kuću i u njoj puno knjiga. Koje će se čitati.

Prve knjige sam vidjela u crkvenom domu. One su bile u sukobu sa školskim knjigama. Naročito s udžbenikom biologije. Ulazila sam i u druge kuće sa usamljenim knjigama, koje se nisu čitale i bile su ukras prekriven prašinom. Kad ih gosti vide trebali su povjerovati kako su njeni ukućani pametniji od njih.

Najviše je bilo onih kuća, u kojima se moglo naći sve što čovjek treba. Jedan šporet. Jedan stol, stolice, i kredenac. Osim ako su njeni vlasnici radili u Njemačkoj. U te kuće se rijetko ulazilo. Da se ne uprljaju. Imale su baršunaste zavjese i kovanu ogradu. U spavaćim sobama veliki krevet sa skupocjenim prekrivačem. Na njemu velika plastična lutka s haljinom kakvu ja nikad neću imati. U tim kućama se nismo smjeli igrati.

Krajem sedamdesetih se naša kuća počela mijenjati. U nju ulazi televizor. Kasnije perilica. Zato je majka izašla iz nje. Ona je u našu kuću unijela gospodsku atmosferu. Čipkane zavjese, mekane tepihe. I plišani trosjed u dnevnom boravku, u kojem nikad nitko nije boravio. Ta dnevna soba se ponosno pokazivala gostima. Ona je trebala opravdati majčin odlazak na privremeni rad. Samo sam ja ležala na njemu, u vrelim ljetnim danima i uživala u debelom hladu sobe. Zatvorenih očiju sam smišljala kako ću iskopati tajni tunel do mjesne trgovine. Najesti se slatkiša dok mi ne pukne stomak.

Onda je došao rat. I kuća je ostala sama. Njen krov je načet. Zeleni trosjed odnesen. I sve ono čim se jesmo i nismo služili. Ne znam kako je bilo našoj kući bez nas. Bez mirisa sarme, piletine s krumpirom. Bez babinih Očenaša i Zdravomarija. Što je mislila između prazna četiri zida, bez ograde, živadi, psa i ruža puzavica? S našim odlaskom se smanjila. Utonula u zemlju. I drhtala s ostalim praznim kućama koje su imale svoja imena: Obnovljena kuća, Kuća na prodaju, Kuća na samrti, Prazna kuća, Kuća strave, Oronula kuća, Ranjena kuća. Naša se zvala: Kuća na čekanju. Mi smo bili njeni gosti. Ona naš privremeni smještaj u kome se sjećalo i rastajalo. Budili smo joj nadu svakim dolaskom i vrijeđali je svakim novim odlaskom.

Na kraju smo se svi umorili. Od laganja i čekanja. Mi i kuća. Svi smo na umoru. Ona, mi, druge kuće. Vrata i prozori. Oni koju su umrli i oni koji se još nisu rodili. Dolazili smo sve rjeđe. Sjećali se sve više. Prestali smo plakati. Odustali od povratka. Shvatili smo: Kuća bez majke je poput korita bez rijeke. Kuća bez oca je kao stablo bez hlada. Nekad je sunce izlazilo iznad nje. Sada je u pomrčini.

Nekad smo mi živjeli u našoj kući. Sada ona živi u nama.

Ružica Miličević, polis.ba