Mjesto miješanih brakova

Još kao dijete zanimala me povijest mojih predaka, njihove biografije i porijeklo. Istražujući njihove korijene, nisam našla ništa posebno. Na moje razočarenje, svi su bili katolici, čistokrvni Hrvati.

Kada sam 1992. godine, kao ratna izbjeglica, došla u Austriju, loše sam spavala. Krevet je bio udoban, navečer se nisam prežderavala; ipak, nesanica me pratila mjesecima. A, kad bih zaspala, imala sam noćne more. Noćima se ponavljao isti san. U njemu sam ja bila majka triju curica. Bili smo Židovi. Uvijek iznova sam sanjala kako od mene odvajaju moju djecu i odvode ih u nepoznatom pravcu. One, moje kćerkice, su nestajale u magli. U nekoj crnoj rupi. A ja sam ostajala kao posječeno stablo. U snu sam osjećala tugu i bol, koji su trajali i nakon buđenja. Tuga je oscilirala u mojim grudima, u mojoj sobi, sve dok ponovo ne bih zaspala.

U tumačenju sna pomoglo mi je skromno znanje o reinkarnaciji, koje sam stekla u vrijeme studentskih dana. Pomislila sam, možda sam u bivšem životu bila Židovka. Usprkos činjenici što je židovski narod doživio veliku patnju, svidjela mi se pomisao da i ja imam migracijsku pozadinu, pa makar to bilo i u prošlom životu.

***

S pojmom miješanog braka, “miješane krvi” sam se prvi put susrela kao dijete, kada se u našem selu prva katolkinja udala za muslimana. On je živio u gradu, ona na selu. To je bio incident, bolje rečeno – izdaja. U selu se digla hajka, nastalo je stanje opće potresenosti, kao da se radilo o elementarnoj nepogodi. Žene su se krstile i, zabrinutog izraza lica, pitale što će biti s njihovom djecom, kakva će imena nositi, muslimansko ili naše; ako bude muško, hoće li ga, ne daj Bože, obrezati, a da pritom nikome nije palo na pamet da je i sam Isus bio obrezan.

Selo je ovaj brak predodredilo na propast. O nerođenoj djeci se pričalo kao o kopiladima. Nije bilo važno da li se to dvoje mladih ljudi vole, da li se slažu, nego samo koje vjere će biti djeca. Taj prvi brak između muslimana i katolkinje, egzistira i danas. Preživio je i godine rata, godine uvreda, pljuvanja. Mnogi koji su se oženili ili udali za “svoje” razveli su se.

Mješoviti brakovi su osamdesetih bili normalna pojava. Njihov broj opada devedesetih godina, poslije rata u bivšoj Jugoslaviji. U bivšoj nam, zajedničkoj državi, SR Hrvatska zauzimala je prvo mjesto po broju mješovitih brakova. Godine 1985, od ukupno 31.953 sklopljena braka njih 8.896 ili 27,8 %, bilo je mješovitih. Najviše brakova se sklapalo između Srba i Hrvata. Zamislite kako su se osjećala njihova djeca kada je počeo rat između Srbije i Hrvatske. Kako su se osjećali oni!?

Moj prvi kontakt s djetetom iz miješanog braka bio je krajem devedesetih. Bio je to moj tadašnji dečko, majka mu je bila Srpkinja, a otac Bošnjak. Ja sam u to vrijeme voljela otići u sarajevsku katedralu, na misu, a nekad bi ušla samo onako, upalila svijeću, promeditirala i izašla.  On bi me dopratio do crkve, i otišao u kafić, tu me sačekao dok ne završi misa ili dok ne izađem iz katedrale. Bila sam fascinirana njegovom opuštenošću spram moje duhovne potrebe. On nije išao ni u crkvu ni u džamiju. Ali mi je uvijek pridržavao kaput, nosio torbu, i često kupovao cvijeće. Njegovi roditelji su se odlučili za sekularni brak.

S tegobama osoba koje stupe u miješani brak susrela sam se krajem devedesetih u Austriji, kada se moja radna kolegica, Kurdkinja, udala za Austrijanca. Cijela njena obitelj, braća, sestre i roditelji su s njom prekinuli kontakt. Tako su je kažnjavali zbog njene ljubavi. Brak su joj tretirali kao izdaju jedne cijele religijske zajednice, jednog cijelog naroda. Teško je shvatiti što ljubav dvoje ljudi ima s izdajom. I što ti ljudi imaju sa svim tim nepoznatim stanovnicima njihove zemlje, njihovog naroda.

Njen brak je bio nešto poput izdržavanja kazne. Zamislite, ljubav koja se kažnjava! Strašno. Prošlo je otada trideset godina, moja bivša kolegica je još i danas u sretnom braku sa svojim mužem.

Nedavno sam preko fejsbuka upoznala jednu mladu ženu. Moju pažnju je privukla svojim izvrsnim tekstovima. Naročito me se dojmio tekst o njenoj prabaki Šuhri, vjernici, ženi koja je nosila prvo feredžu, pa onda maramu, ali je prihvatila sve miješane brakove svoje djece, a i dalje je klanjala te se po svom molila za njih. Primijetila sam da uvijek iznova postavi neki tekst u kojem opisuje život između dvije kulture –  očeve, Hrvata, i majke, Bošnjakinje. Ponekad sam imala dojam da se ponavlja, da se pravda za svoje porijeklo. To me zasmetalo. Nazvala sam je i to joj rekla.

Odgovorila mi je da to čini zbog mnogobrojnih drugih neugodnosti koje je doživjela. „Kad čuju moje ime i prezime automatski mi dodijele nacionalnu pripadnost i očekuju da ću podržati svaku ideju koja dolazi iz hrvatskog naroda“, kazala je. Kojeg li apsurda! Ljudi od nje očekuju da se deklarira tko je, je li Hrvatica ili Bošnjakinja. Kako se dijete može odlučiti između oca i majke?

Svi se mi sjećamo onog najglupljeg pitanja, koje su nam postavljali u djetinjstvu: koga više voliš, mamu ili tatu?, te zatečenosti, i nelagode zbog njega. Zar to nije isto pitanje?

***

Moje skromno poznavanje vjerskih spisa o ljubavi i multietničkim brakovima, ide u prilog ljubavi. Hvalospjev ljubavi je biblijski tekst, koji se nalazi u trinaestom poglavlju Prve poslanice Korinćanima u Novom zavjetu. Govori o suštini ljubavi, uzdiže ju na prijestolje svih duhovnih darova. Bez nje su svi darovi bezvrijedni, sve što činimo, stvaramo, mislimo je besmisleno ako nije motivirano ljubavlju. Ljubav je vrh duhovnog umijeća. Ona regulira, dovodi u balans, razumije, prašta. Ljubav je jedini siguran most koji dvije obale drži zajedno. Ovaj spjev o ljubavi, kao i mnoge druge poslanice u Novom zavjetu, glorificira ljubav kao najvišu Božju zapovijed. Ljubav je čak i iznad svih zakona. Ljubav je bit kršćanstva.

Oni koji nisu u stanja razmišljati izvan okvira svoje privatne kućne religije, reći će: ljubav da, ali ne prema drugačijima. To je apsurdno. Nemoguće da je Bog mislio na neku apstraktnu ljubav, a ne i na ljubav dvoje ljudi, na tjelesnu i duhovnu, na ljubav supružnika.

Srcu je dopušteno da bira ljubav, kaže poznati islamski karizmatik s naših prostora, Sulejman Bugari. On govori o trajnoj ljubavi, „ne sezonskoj za jednu noć“, govori o braku. Neću ulaziti u islamske religijske propise o sklapanju braka između članova dvaju vjerskih zajednica.

Prema židovskoj religiji, muškarac i žena tek sklapanjem braka postaju čovjek.

***

Ako skoro sve religije daju ljubavi počasno mjesto, onda bi zaključak trebao biti jasan: ništa ne smije priječiti ljubav, omalovažavati je. Ni jedan zakon nije iznad nje. Ona je temelj, zakon bi trebao biti nadogradnja.

Ako pretpostavimo da je brak sklopljen iz ljubavi, može li ikakav običaj ili vjerska praksa biti iznad te ljubavi, imaju li pravo da joj sude? Jer ako sve religije propagiraju ljubav, kako mogu onda biti protiv nje? Kako se istovremeno može biti za nešto i protiv toga?

U Posavini ima jedan izraz za biljku ili stablo koji niknu sami, bez da ih je posadila ljudska ruka. Za takve samoprodorne biljke ili stabla se kaže da su samonikla. Često se djeca iz miješanih brakova tretiraju kao samonikla, kao biljke koje ne pripadaju gredici, jer obično rastu na međi, a znamo da je međa oduvijek bila mjesto sukoba. Ali i pomirenja.

Čudimo se tim samoniklama, njihovoj žilavosti da opstanu, u pukotini, između dvije betonske ploče, na kamenu, na najnemogućijim mjestima. Te biljke su dokaz da priroda, odnosno ljubav prema životu, sebi krči put, razvija svoju strategiju opstanka. Zar svi mi, koji smo plod ljubavi, nismo samonikli? Jesu li naši roditelji u trenutku začeća znali da smo začeti baš mi. Svi mi koje u našim vezama vodi ljubav, kao i djeca nastala iz takvih veza i brakova, su kao samonikle biljke. Ljubav je nepredvidiva, baš kao što je i rođenje nepredvidivo, rođenje moje i rođenje tvoje.

Kroz stoljeća su ljudi iz miješanih brakova svojim životom dokazivali da mogu živjeti u sretnim brakovima. U zavisnosti od vremena i sredine u kojoj su živjeli, odlučivali su se za različite modele tog braka. Mnogi parovi iz miješanih brakova se odluče za sekularni život.

Neki bračni partneri pređu na drugu vjeru. Obično su to žene, od njih se to očekuje. Bar tako je bilo prije. Međutim, iako rjeđe, desi se da pokoji muškarac uzme ženinu vjeru. Zavisi od okruženja u kojem žive. Neki se odluče da svatko prakticira svoju religiju i njene običaje, slave sve vjerske praznike i u takvim kućama se uvijek nešto slavi. Ima i onih koji su i prije braka vodili sekularni život pa poslije samo nastave već poznatim načinom života. U zemljama zapadne Europe se u većini slučajeva djeci iz takvih brakova prepusti da se odluče sama kojoj religijskoj zajednici će pripadati, a umjesto da slušaju vjeronauk u školi, mogu odabrati etiku.

***

Što se tiče dobrih rješenja po pitanju života u interreligijskoj sredini, Nijemci prednjače u praktičnim rješenjima. U toj zemlji postoji ekumenska bogomolja pod nazivom Kuća Jednoga. Izgradili su je kršćani, židovi i muslimani zajedničkim sredstvima. Pod jednim krovom crkva, sinagoga i džamija, zamišljeni kao mjesto susreta. Jeruzalem u Berlinu.

Nije li krajnje vrijeme da po multikulturalnim mjestima gradimo jednu bogomolju za sve, pa da se, bez puno truda i hoda, u kratkom vremenu prošetamo po svim sobama Božje objave. Nekima se neće svidjeti ova ideja, kao što im se ne sviđaju ni multietnički brakovi. Što se sve većini u povijesti nije svidjelo? Da je se slušalo većinu, žene još ne bi vozile auto i imale pravo glasa.

Možda bi bilo najpraktičnije kada bi po uzoru na berlinsku Kuću Jednoga, ne samo bogomolje bile pod jednim krovom, nego kada bi i djeca imala kombinirani vjeronauk, da jednom proučavaju islam, jednom kršćanstvo, a jednom židovstvo te da im se omogući susret s gnosticima, agnosticima i drugima koji bi im obrazloži svoj način gledanja i razumijevanja svijeta.

Činjenica da u Europi trenutno nema skoro niti jednog zapadnoeuropskog grada da nije multietnički, upozorava nas kakva budućnost nas čeka i koliko je važno razvijati akceptanciju, otvorenost prema drugim nacijama i kulturama. Za takvu budućnost trebamo vizionare i hrabre ljude, koji će nas oduševiti svojim idejama čovječnosti, zaraziti svojom željom za novim oblicima života i suživota. Trebamo više djece iz miješanih brakova.

Za to se ne trebamo brinuti. Ljubav uvijek nađe svoj put. A ponekad joj u tome potpomognu vanjske okolnosti i zajedničke nevolje.

***

Prema „Global Trends Report” UNHCR-a, krajem 2021. godine u bijegu zbog oružanih sukoba u njihovim zemljama nalazi se 89.3 milijuna ljudi. Procjenjuje se da će se do 2050. godine prisilno raseliti 140 milijuna zbog klimatskih promjena. Suše, poplave, cunamiji, zemljotresi, pokrenut će ljude u potragu za novom domovinom. Sve to će još više promijeniti demografsku strukturu stanovništva kako na lokalnom tako i na globalnom nivou. Uzmimo za primjer Siriju, Libanon i Afganistana. Te zemlje su već sada pogođene pomanjkanjem padavina i nedostatkom pitke vode. Ako još uz to dodamo činjenicu o nedostatku radne snage u zemljama zapadne Europe, i ekonomsku migraciju, kao jedinu regulaciju tog problema, onda nam je jasno da je Europa eksperimentalna radionica suživota. Model budućeg građanskog društva. Sve ovo govori o potrebi pripreme i prilagođavanja budućnosti.

Mi se već danas moramo pripremati, senzibilizirati na život u multietničkoj zajednici, kao modelu opstanka svijeta.

***

Svoje promišljanje o multietničkim brakovima završavam jednim hipotetičkim pitanjem. Zamislite da se posljednji muškarac na svijetu da u potragu za posljednjom ženom, i da je nađe u plemenu koje je od pamtivijek bilo u ratu s njegovim plemenom. Što mislite da li bi je uzeo za ženu ili bi čekao svoju propast, i propast svijeta?

I na kraju, moj odgovor na pitanje gdje je mjesto miješanim brakovima glasi: naravno, u budućnosti!

---

Ružica Miličević, polis.ba

---