www.polis.ba

Mjesto tjeskobe

Drobi nas nemoć u koju smo upali, čini nam se da se protiv nje ne vrijedi boriti nego samo čekati da se ponovo u nama uspostavi ravnoteža, da se vrate boje, okus i miris. Jedino o čemu još sanjamo je povratak u svakodnevicu. Ali, kako napraviti prvi korak, kako uspraviti tijelo i izoštriti čula koja su otupila u danima tjeskobe?

Svi smo ranjeni. Svi imamo svoje pustinje. Prazne korake i tapkanje u mjestu. Dane kada najradije ne bismo ustali iz kreveta. Kada su noge teške, a ruke prazne. Mislimo da smo bezvrijedni i da, osim muke, ništa ne možemo ponuditi svijetu. U tim danima praznine doživljavamo sebe kao rijeku koja presušuje. Hvatamo se za ono malo vode koja teče, živimo u strahu da će presahnuti. Čini nam se da stojimo u mjestu, dok svi ostali napreduju. Počinjemo se uspoređivati s drugima, osuđujemo i šibamo se.

Malodušnost nas obavije i gubimo osjećaj za realnost. Strah, nesanica, nervoza, gubitak apetita, samo su od neki od simptoma koji prate ukočenost duha i tijela. Težimo da osjetimo tlo pod nogama, da osjetimo sebe. Svijet postaje hladno mjesto. Nitko ne čuje naš vapaj za balansom i vedrinom. Predmeti oko nas gube konture. Hrana je bezukusna. Događaji koji se smjenjuju tiču se drugih, a ne nas. Drobi nas nemoć u koju smo upali, čini nam se da se protiv nje ne vrijedi boriti nego samo čekati da se ponovo u nama uspostavi ravnoteža, da se vrate boje, okus i miris. Jedino o čemu još sanjamo je povratak u svakodnevicu. Ali, kako napraviti prvi korak, kako uspraviti tijelo i izoštriti čula koja su otupila u danima tjeskobe? Zamišljamo dan kada ćemo se probuditi svježi i biti zadovoljni pogledom u ogledalo.

Mnogima od nas su poznata stanja tjeskobe. Neki u njih padaju u zimsko doba godine, neki tijekom cijele godine. Intervali između njih su na početku duži, vremenom se smanjuju. Neki se prepuste. Neki traže oslonac u ljudima, u alkoholu, drogama ili hrani. Oni praznovjerni nasjednu na strategije ruralnih sredina te pomoć traže kod nadriljekara, salijevanju strave ili se podvrgavaju seansama istjerivanja demona. Što je u stvari samo gubljenje dragocjenog vremena.  Ima ih koji imaju blaži oblik tjeskobe s kojom se godinama nose uz pomoć svoje osobne strategije: neko im vrijeme polazi za rukom da se bore protiv unutarnjih pustinja koje u život ulaze bez najave.

Tjeskoba ima svoje uzroke. Oni često leže u prošlosti. Nagomilane brige i problemi nisu od jučer. U nama se nekad mjesecima i godinama sakuplja smeće, informacije, neriješene situacije, nezavršeni poslovi, dugovi, nezadovoljstvo poslom kojim se bavimo. Sve te neuroze imaju svoj uzrok i svoje ime. Kako tjeskoba i strahovi nisu došli preko noći, tako ih preko noći ne možemo riješiti. Ipak, pomoć postoji. Stanje se može promijeniti. U svakom slučaju treba nam stručna pomoć.

Treba ozbiljno shvatiti stanje u koje smo upali, popričati s bliskim osobama, s prijateljima ili članovima obitelji. Oni će nas saslušati i podržati u tome da se javimo liječniku ili psihologu. Kao što se javljamo zubaru kad nas boli zub, tako se trebamo javiti psihologu ukoliko osjetimo da je poremećen naš unutrašnji balans, ukoliko imamo iracionalne strahove ili kao posljedicu toga patimo od nesanice.

Nekad je dovoljno naučiti tehnike disanja. Nekima pomažu sport, šetnja ili neke druge fizičke aktivnosti. Neki se osjećaju bolje kad pišu o emocijama koje proživljavaju. Meni osobno pomažu svakodnevni, rutinski poslovi: kuhanje, peglanje, čišćenje, sortiranje. To mi daje osjećaj sigurnosti. Ti poslovi kao i rezultati su vidljivi. Oni se ponavljaju, ispunjavaju vrijeme, daju orijentaciju.

Svatko od nas će naći svoju strategiju izlaska iz stanja koje ga paralizira. Najčešće se iz tih stanja izvlačimo kombinacijom psihofarmatika i psihoterapije. Bitno je ustrajati u terapiji. Ozbiljno shvatiti sebe i simptome koje imamo. Povratak u svakodnevicu je moguć. Jako je bitno da znamo da nismo jedini kojima se to dešava i da su mnogi naši prijatelji i poznanici prolazili kroz iste ili slične situacije, te da su ih se uspjeli riješiti. U procesu oporavka pomoći će nam nježan odnos prema sebi, kao i procjena vlastitih fizičkih i psihičkih resursa. Trebamo izbjegavati nepotrebno iscrpljivanje, ljude ili situacije koji u naš život unose nervozu. Čak i nepotrebne i negativne informacije mogu biti uzroci egzistencijalnih strahova.

Jako je važno okružiti se ljudima koji će nas ozbiljno shvatiti i biti uvijek uz nas kada ih zatrebamo. Još važnije je shvatiti da je to samo prolazno stanje na koje, uz pomoć stručnjaka, možemo utjecati.

Tjeskoba je prolazno mjesto u koje nismo došli slučajno. Njemu su prethodila mjesta gubitka, mjesta razočarenja, mjesta izgubljenih bitaka u kojima smo boravili prije nego smo dospjeli tu.

I kao što postoji put kojim smo došli, postoji i put izlaska iz mjesta tjeskobe. Izlazak je postepen, za njega treba mnogo strpljena, trebamo one koji će nas držati za ruku, ne zato što su jači od nas nego možda baš zato što su i sami prošli golgotu i što znaju da postoji kraj duševnoj patnji.  Bitno je vjerovati da poslije mjesta pustinje, u kojem se netko zadrži duže a netko kraće, postojimo mi i život poslije te pustinje.


Ružica Miličević, polis.ba