Čovjek iz Nazareta

Išao je pognute glave, koračao ravnomjerno, u sandalama od janjeće kože. U blizini mora se izuvao, i nastavljao put bosih nogu. Hodao je po vodi, i nije se obazirao na valove i vjetar koji lomi jarbole. Pjevušeći je pričao. Tabani su mu bili vreli, ruke prazne i slobodne, a tijelo uspravno. Imao je dvije haljine i jednu torbu.

Rodio se u štali. Poslije svoje smrti je proglašen kraljem pravednosti. Bio je iz naroda, ali nije imao svoj narod. Imao je viziju budućnosti. Za sve ljude. Ne samo za svoje. Nije se obazirao na političare. Dapače, on ih je prezirao. Prošlost ga nije zanimala. Nije išao u rat. Da se kojim slučajem rodio u Jugoslaviji, sigurno bi 1990. godine bio dezerter.

On je kralj kojeg ne zanimaju sitni lopovluci kantonskih političara. On se nije uvlačio u guzice biračima i sljedbenicima. Cijeli svijet je čuo za njega, bez mikrofona i promidžbenog tima. On je rascijepio vrijeme na prije i poslije Njega.

I ove godine se pripremamo da proslavimo njegov rođendan. Čekamo gosta da uđe u našu kuću, i pohvali nas. Pripremili smo darove. Što će kralju šareni papir, strah u pozlati, siromaštvo u izobilju? Njega zanimaju samo naša srca.

Varamo se ako mislimo da će se raznježiti kad vidi koliko paketića leži ispod bora, koliko smo sarmi smotali, koliko odojaka i kolača ispekli, koliko kugla i žaruljica zakačili na prozore i božićne jelke, na koliko misa smo bili prisutni. On ne treba žive mrtvace. On treba ljude, hrabre i odvažne, on treba odmetnike, on treba one koji će reći: Tko je moj otac i moja mater?

Taj mali Bog u čovjeku pati, on je uplašen pred događajima i zbivanjima, pred masovnim grobnicama za koje nitko nije kriv. On je gladan i najrađe bi izvrnuo našu božićnu trpezu onako kako je isprevrtao stolove u hramu kada su trgovali u domu Oca njegovoga. On pozna trgovce teritorijama, trgovce djevojčicama, trgovce logorima u koje smo zatvarali svoje prijatelje i radne kolege. On sve vidi, sve zna i sve pamti.

On se ne da svojatati, i nije samo naš, niti smo samo mi njegovi. On nije gibanica, ni crkveno zvono, ni damastni stolnjak, ni svijeće koje gore na oltarima, ni naš krsni list, ni lažni zavjeti koje smo dali. Ni praznik zbog kojeg ćemo se odmoriti od posla. On je onaj kojeg se bojimo, kojeg prozivamo, pljujemo i preziremo. On je naš komšija, uplašen, gladan i slabo obučen. On je pustinjak u nama. On je sveprisutan i svezaboravljen. Zarobljen i slobodan. Milosrđe i milost. On je čista ljudska savjest. Njegovo prvo ime je ljubav.

Božja ljubav je čovječja ljubav. Ona je vidljiva. Mjerljiva. Ona mijenja svijet i pojedince. On dolazi da traži ispovjednike koji su spremni reći: Krivi smo! Ubijali smo, silovali, pljačkali, rušili tuđe domove, izdavali, progonili i još progonimo. Svi smo krivi, jer smo ćutali, jer smo se sablaznili, jer smo izdali.

On dolazi pognute glave i zatvorenih očiju, a sve vidi. Šuti dok piše po pijesku. A sve zna. On je čovjek bez putnih isprava, bos je i nema namjeru da se zaustavi.

Ružica Miličević, polis.ba

*Naslovna ilustracija: Mogući izgled sela Nazareta iz Isusova vremena /izvor: mariadenazareth.com/