Zavičajno mjesto – „Grad u čaršiji“

Odnos prema zavičaju je kao odnos prema prvoj ljubavi. Tek kad se taj odnos prekine, oslobodimo se romantične i često nerealne slike o voljenoj osobi. Moj odnos prema zavičaju se mijenjao. Ovisno o tome koliko sam mu bila blizu. Ili daleko.

Danas sam stranac u svom zavičaju, u gradu, koji nikad nisam dovoljno upoznala. Na ovaj put krećem s vama, treba mi netko kome ću pričati o njemu. Samo tako ćemo grad i ja ostati na distanci, koja će me čuvati da ne upadnem u sentimentalnu zamku. U nju upadaju oni koji su cijeli život proveli u mjestu svog rođenja ili čiji je odnos s gradom toliko blizak da nisu u stanju gledati ga očima bivših ljubavnika.

Vodim vas u grad koji sam napustila 1992. godine, nakon kratkog boravka u njemu. Prvi put sam ga napustila s 15 godina. I samo sam mu se povremeno vraćala. Dok ulazim u njega vidim porušene kuće, na fasadama zgrada su rupe od granata, dvorišta su zarasla u korov. Pored ranjenih kuća nalaze se nove, neke su nastanjene, neke prazne. U meni se prepliću radost, strah, uzbuđenje i tuga. Pridržavam se za kožnu tašnicu, koju nosim na ramenu. Tamnim, sunčanim naočalama prikrivam oči. Koraci su nesigurni, zastajkujem. Nosim džins jaknu i hlače, na nogama bijele sportske patike. Ni po čemu se ne razlikujem od žena moje dobi koje žive u ovom mjestu.

Odžak, gradić na sjeveru Bosne, smješten u ravničarskom dijelu Posavine, južno od rijeke Save, koja nažalost ne protječe kroz njega, prvi se put spominje godine 1593. To što ne leži na obali rijeke 2014. sačuvalo ga je od strašnih poplava koje su zadesile gotovo sva priobalna mjesta. Kao što su ljudi ovoga kraja dobivali imena po svojim djedovima, bakama, i ostaloj rodbini, tako se ime ovog grada veže uz događaj i čovjeka koji ga je dobio na dar. U doba kad je Bosna bila pod turskom okupacijom, većinu stanovništva je sačinjavala siromašna raja, posjede su imali begovi. Tako je i Miralem beg dobio na dar u posjed oveće naselje, koje je ubrzo dobilo svoje ime po turskoj riječi odžačluk, sto znači posjed, a koje je zadržao do danas. I tih mjesta odžaka ima još po Bosni.

Grad se danas nalazi u Posavskoj županiji koju sačinjava još općina Domaljevac-Šamac i grad Orašje, koji je prije rata bio selo. Status grada dobio je zbog ratnih zasluga i snažne obrane. Odžak, koji je 1993. pao u ruke Vojske Republike Srpske, izgubio je tada, ne samo svoj grad, nego i zauvijek karakter grada, ili bar tendenciju da jednog dana postane grad sa svim njegovim odlikama.

U Odžaku nećete dobiti plan grada, u njemu nema turističke agencije, ako i postoji, onda samo na papiru. Jedini turisti smo mi, koji smo otišli iz njega. I poneki stranac, kojeg dijasporci dovedu sa sobom. Na ulicama nećete sresti grupe turista. A, ako zalutate u ovaj kraj, bit ćete jedini turist. Brzo ćete stupiti u kontakt s mještanima, koji su ljubazni, pričljivi i direktni. Nakon jednog pića s njima ste na ti.

Iz ovog grada ljudi su uvijek odlazili. Među prvima su bili oni koji su ga, sedamdesetih godina dvadesetog vijeka, napustili u prenatrpanim autobusima i otišli za Njemačku, Austriju ili Švicarsku. Danas se vraćaju u skupim autima ili u mrtvačkim kovčezima. Samo rijetki se vrate da uživaju u mukotrpno stečenoj mirovini. A kad se vrate, stalno nešto prigovaraju zbog smeća koje se ne odvaja, neljubaznosti radnika na šalterima, loših medicinskih usluga… Iako mnogi ovdje dobivaju nove zube. I to vrlo povoljno.

Jezik tih ljudi se nije razvijao, stagnirao je. Bolje rečeno, pretvorio se u mješavinu narodnog govora i devijantnog njemačkog. Dogodi se tako da neka povratnica u prodavaonici tekstila zatraži po starinski bez (štof) ili u pekari upita je li kruh taze (svjež) ili rekne da je na urlapu. Oni koji su ostajali u gradu živjeli su u miru sa svojim sugrađanima druge nacije i vjere. Pravi egzodus dogodio se devedeset i druge, zbog rata koji je zahvatio Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

Za povijest ovog mjesta veže se priča iz Drugog svjetskog rata. Govori o tome kako je čak pao Berlin, a samo se Odžak još borio. Oficijelno su se borbe vodile između partizana i ustaša. Neoficijelno su partizani, prilikom čišćenja terena od ustaša, počistili i domobrane, golobrade seljake koji su vjerovali da samo brane svoja ognjišta. Većina njih cijelog svog života nisu maknuli s kućnog praga. Je li se radilo o zabuni ili namjeri, teško je reći. Činjenica je da je ta zadnja borba na teritoriji Europe završila u ovom malom gradiću i tako ostavila dugotrajne posljedice na ljude ovog kraja. S obzirom da se radilo o ruralnom području, sa slabom infrastrukturom, gdje je veći broj stanovništva bio nepismen, nije čudno da je informacija o završetku rata tako kasno stigla u ovo mjesto.

Neriješeni dugovi iz Drugog svjetskog rata, stare rane, mnoge udovice, prisilno oduzimanje imanja za vrijeme komunizma, siromaštvo i neznanje, doveli su do toga da je u posavskim ljudima godinama tinjala mržnja prema komunizmu. Živjelo se s privatnim i javnim udžbenicima povijesti. Ljudi su se dijelili na komuniste i ostale. Za mnoge mještane ovog kraja Drugi svjetski rat završio se tek 1995. godine. Za neke on još uvijek traje. U njihovim glavama. Premda su odavno napustili i ovaj grad i ovu zemlju. Iz Odžaka, i okolice, odlazili su siromašni, ili oni koji su bili protiv tadašnjeg političkog režima. Ostajali su dobro obrazovani, oni koji su bili članovi partije. I naravno, zemljoradnici, koji su plodovima svoga rada mogli taman da prežive i podmire osnovne životne potrebe. U njega su doseljavali dobro obrazovani prosvjetni radnici, većinom iz Srbije i Crne Gore, koji su mahom radili po seoskim osnovnim školama.

Glavni junak moje priče je grad, njegova atmosfera, a ne analiza pravednosti i nepravednosti, koji su ljudi ovog kraja stoljećima nanosili jedni drugima. Zato se vraćam gradu, mjestu zarobljenom u svoj geopolitički položaj. I neku nevidljivu silu koja ga drži izvana, ne da mu da se razvija, i priječi njegove stanovnike da se potpuno otvore i približe jedni drugima. Ili svijetu. To učine tek kad odu iz njega. Nakon trideset godina sam shvatila da je taj grad oduvijek bio zarobljen u selo. Njegovi stanovnici su se do kraja devedesetih dijelili na čaršijsku raju, što znači gradski svijet, i na seljake. To se odnosilo na sve ostale koji su živjeli izvan službenih tabli grada. Danas se ta podjela svela na domaće i gastarbajtere.

U gradu, poput većeg dnevnog boravaka, glavne znamenitosti su crkva i džamija. U njemu stanuju desetak stranaka i dva Boga, koji su na svu sreću u dobrim odnosima. U znamenitosti ovog grada se ubrajaju njegovi ljudi, a najpoznatiji među njima su pjesnik Musa Ćazim Ćatić, po kojem ni jedna škola, biblioteka ili ulica nisu dobili ime, Meho Puzić, jedan od najboljih izvođača sevdalinke u Bosni i Hercegovini, nogometaš Halilović. I jedina, živa legenda, ovog grada, pjesnik, Mensur Ćatić, koji više ne živi u njemu. Nakon povratka iz Danske, gdje je bio u izbjeglištvu, nastanio se u Visokom, odakle potiče njegova žena. Živi povučenim životom, i od povratka u domovinu rijetko posjećuje rodni grad. Samo noću, dok svi spavaju, na prstima duše, obilazi oko svoje napuštene kuće, kupi odlomljene grane jorgovana po avliji, i suzama zalijeva podivljale šljive. Vjerojatno će poslije njegove smrti, njegova bista stajati u gradskom parku, pored biste Muse Ćazima Ćatića.

Stara vijećnica, u narodu poznata kao Beledija [tur. općina], izgrađena 1903. godine, u vrijeme Austro-ugarske monarhije, uništena je 1993. Ruševina je skoro trideset godina čekala na obnovu. Jedini spomenik kulture ovog grada, ponižen i zaboravljen, ljubomorno je gledao u džamiju koja je neposredno poslije rata obnovljena i proširena sredstvima iz Saudijske Arabije (tako se priča po čaršiji).

Gradić je ljeti usijan. Zimi je kao kuća bez vrata, sa svih strana puše. Na propuhu je, kao da se u njega ušuljao hladni vjetar sa Save koji se onda izgubio, zaglavio između kuća, pa odatle prepada njegove stanovnike.

Kroz tople proljetne odžačke noći razliježe se miris ćevapa, luka, automobilskih guma, zapaljenog tekstila, smeća i jorgovana. Za razliku od pometenih i uglancanih kućnih podova, opranih prozora, pokraj kontejnera uvijek se može naći smeće, kao da je sastavni dio vanjskog pejzaža. Kuće su povezane električnim žicama, pa se čini da ih one drže da ne popadaju, i tako izgube brojeve i svoje stanare.

Glavna odžačka ulica više sliči na sporednu ulicu. Ako u nju dolazite iz Posavke Mahale, onda ćete se morati provlačiti uz automobile. Tek kad stignete do kafića “Gold”, možete opušteno šetati, a da ne strahujte da će vas pregaziti auto. Na lijevoj strani ulice nalazi se cvjećara, butik s kineskom robom, kolačara, ćevabdžinica, a na desnoj hotel, u koji većinom zalaze stariji mještani, pokoji stranac, i gastarbajteri. U njemu možete za 8. mart, na Dan žena, ili povodom nekih drugih sličnih datuma, uživati u zvucima narodne muzike. Ispred pošte nalazi se spomen ploča poginulim hrvatskim i bošnjačkim braniteljima, 102. brigade. To je jedini spomenik u gradu na kojem se zajedno nalaze imena Hrvata i Bošnjaka.

Ako šetnju nastavimo prema čaršiji, doći ćemo do mog omiljenog mjesta, gradske knjižnice, koja je prenatrpana knjigama. Kad bibliotekar ode na more, ili prespava, ona ne radi. Ako njezina vrata zateknete zatvorena, ne odustajte, provjerite da bibliotekar nije u slastičarni pokraj knjižnice, gdje na tenane pije kavu, mota duhan ili jede sladoled. Broj čitatelja je pao na sto duša, od toga pola obavezna lektira. Od odraslih većinom dolaze žene po ljubiće i krimiće. Od onih koji čitaju ostalu literaturu, jedan je sa sela i petero iz grada. Seljak svoju knjigu iznajmljuje četvrtkom, kad je pijačni dan. Od njih petero iz grada, jedna je bivša profesorica Dževida. Ona čita beletristiku i nobelovce. Ja čitam po preporuci bibliotekara, koji je preporuke dobio od profesorice Dževide. Budući da je njemu mrsko da čita, on preporuča meni ili nekom drugome tko se trenutno nađe na godišnjem odmoru – takvi, većinom žene, za Njemačku i Austriju, vraćaju se s naramkom knjiga, gdje do sljedećeg godišnjeg odmora samo rade i čitaju knjige iz odžačke knjižnice. Pored knjižnice se nalazi odžački Centar za kulturu, koji se ujedno koristi i kao kino.

U svako doba dana na ulici se mogu vidjeti žene s plastičnim kesama u rukama. Poneke od njih još uvijek nose narodne nošnje, to su uglavnom žene preko sedamdeset godina, koje žive u okolnim selima. Muškarci su obično u grupama, naslonjeni na svoje bicikle, neki od njih stojeći puše, pričaju o dnevnoj politici, psuju političare koje na sljedećim izborima opet biraju.

Elegancija i raskoš se ovdje mogu doživjeti samo na proslavi Dana žena, na maturalnim večerima i svadbama. Ulice preplave žene u balskim haljinama, s ekstravagantnim frizurama. Tako nacifrane, sliče na holivudske dive, pa vam se može učiniti da se nalazite na dodjeli Oskara. Ideal ljepote nisu više jedre posavske djevojke, traže se uzak struk i puna usta. Čak i kad Posavke sliče na modne ikone, izdaje ih hod, uvijek negdje žure, i kad šetaju prave velike korake.

Zrelije žene su znatiželjne, vjeruju u čuda, u hodžine zapise, svetu vodu, u ukazanja. Slove kao vrsne domaćice, požrtvovane majke i vjerne supruge.

Muškarci, praktični, pomalo grubi, neposredni, neskloni komplimentima, a ako ih dijele, onda većinom iza sebe imaju više brakova.

Stanovnike ovog grada i okolice prepoznat ćete po govoru. Oni se u prolazu dovikuju, šale, dijele savjete, dobacuju. Čak i oni koji žive u nekoj drugoj zemlji, kao i njihova djeca rođena izvan Posavine, zadržali su taj prepoznatljivi, posavski izgovor, kojim se služe svi, muslimani, kršćani i ateisti.

Za razliku od ljudi iz Hercegovine, čiji govor sliči na pjesmu, naš, posavski, podsjeća na opijelo, prigušenu bol. Riječi se izgovaraju otegnuto, samoglasnici su mjesta na kojima se govornik odmara, čeka. U njemu ima nešto primitivno, neposredno, teško, s mirisom zemlje i težačkog života u ravnici. Taj zajednički jezik Bošnjaka, Hrvata i Srba je poput zvuka zajedničkog instrumenta na kojem se ponekad sviraju različite melodije. Kod muslimanskog življa, u narodnom govoru, prevladavaju turcizmi, koje u govoru koriste i kršćani, ali u nekoj svojoj varijanti, izostavljajući slovo “h” na početku riječi. Tako će Hrvati za sebe često reći da su Rvati. I jedni i drugi se služe germanizmima. Kako su kroz stoljeća dijelili životni prostor, brige i nedaće, postajali su sve sličniji. Mada neki od njih cijeli svoj život pokušavaju dokazati suprotno.

U ovom malom gradiću gotovo se sve dijeli na glavno i sporedno. Glavni dan u tjednu je četvrtak, pijačni dan. Neki ga zbog važnosti nazivaju crveno slovo. Na pijaci se može naći sve ono čime se jeftino može opremiti domaćinstvo ili priuštiti lažni sjaj: pamučne gaće, pletene čarape, zastave zaraćenih i prijateljskih naroda, metle, mušičarke, guma za gaće, svečane haljine iz Kine, lažna markirana roba, čuturice sa šahovnicama, šargije, debeli televizori, lopate, metražna roba, CD-ovi, tepisi, namještaj, plastično suđe, vrtni pleteni namještaj… I još bezbroj sitnica koje se kupe, a da nikad ne nađu svoju upotrebu. Glavni mjesec je august, a glavni dan godine je blagdan Velike Gospe. Na taj dan kršćani, muslimani, vjernici i nevjernici, slave rođendan nebeske Kraljice. Ustvari je to dan kiča, vašarskih rekvizita, izvorne i narodne muzike, pečenja s ražnja, s grila, ispod sača. To je dan kada se pomiješa gradsko i seosko stanovništvo. Ono što je za Nijemce Oktoberfest, to je za nas vašar u Odžaku.

Prije rata grad je bio pun. Sada oživi samo kad dođu gastarbajteri ili za vjerske blagdane, Božić, Bajram i Uskrs. Inače, na ulicama grada može se sresti više pasa lutalica nego ljudi. Grad je prazan, i u jesenjim večerima, kad se na ravnicu spusti magla, pretvara se u kulisu za filmove o katastrofama i smakovima svijeta. Jedino doba godine u kojem je grad pun, je ljeto. Tada na godišnji odmor dođu oni koji žive i rade u inostranstvu. I ne samo oni. Grad preplave prosjaci, sakata i nepočešljana djeca koju domaće stanovništvo dijeli na naše i modričke Cigane. Korektno bi bilo reći Rome. Nažalost, ovdje malo tko vodi računa o takvoj vrsti korektnosti.

Sa završetkom rata nestalo je svijeta, mnogi su ostali tamo gdje su proveli godine izbjeglištva. Nestala je i stara čaršija, a s njezinim nestankom i srce grada, makadamska cesta koja je bila u istočnim dijelu Titove ulice. Čaršija je iščeznula kao žrtva modernizacije grada, a na njezino mjesto je došao korzo, popločan nekvalitetnim betonskim pločama. Ovaj mini grad ima sve manje stanovnika, a sve više kružnih tokova, čak sedam. Možda su sagrađeni zbog simbolike, da stanovnike ovog mjesta podsjećaju na to da su zemlja i glava okrugli, te uvijek mogu promijeniti smjer kretanja i smjer misli.

Ja sam u gradu stranac. Čim sjednem za stol gradske kavane, prići će mi Romkinja, i, ako joj dopustim, za dvije marke će mi proreći uspješnu budućnost. Ako ne pružim dlan, pljunut će na zemlju, nabrojati sve bolesti koje će me snaći, prokleti do trećeg koljena. Zato, ako vidite da vam prilazi, bolje vam je dajte dvije marke nego da se nikad ne udate ili ne oženite. A da ne govorim o tome da ćete ostati neplodni zbog samo jedne marke. Ako vas prokune odžačka Romkinja, ni odlazak na hadž ili u Međugorje neće vam pomoći da imate sretnu budućnost.

Ako u ovaj grad dolazite prvi put, s namjerom da obiđete znamenitosti grada, razočarat ćete se. Prvi prolaznik koga upitate što vam preporučuje, reći će: Ćevape kod Vajdija!

Ja vam preporučujem obnovljenu staru vijećnicu, Belediju, i gradski park, s bistom odžačkog pjesnika Muse Ćazima Ćatića. Ako budete imali sreće da naletite na bivšu profesoricu bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika (to je nekad bio jedan jezik), gospođu Dževidu, od nje ćete dobiti informacije o kulturnim događajima u gradu, i saznati mnogo, ne samo iz života pjesnika Ćatića, nego i književnika iz svih gradova bivše Jugoslavije. Ona će vas izvijestiti o bitnim kulturnim događajima u gradu, a u nekim od njih učestvuje kao suorganizator.

Gradski park nalazi se pokraj škole, miriše na pecivo i vruće kifle zbog obližnje pekare koja radi 24 sata. Ako ogladnite, imate četiri mogućnosti: da nabrzaka nešto pojedete u pekari, da guštate najbolje ćevape kod Vajdija, da vas gospodski posluže u hotelu ili da šetnju gradom završite večerom u Viktoriji. Ako ste za sve od navedenog, nema problema, sve je u krugu od nekoliko metara. Počnite s doručkom u pekari, a završite s večerom u hotelu. Viktoriju posjetite za ručak, i kušajte lignje i pastrmku na posavski način, s pogledom na mezarluke, umjesto na more. Ja neću ništa od toga, jerbo, dokle god mi je otac živ, moram jesti kod kuće. Nepisani zakon sela je da pošten čovjek, a naročito žena, jede samo kod svoje kuće. U čaršiji jedu samo oni koji ne znaju kuhati ili raspikuće.

Ako vas, dok hodate čaršijom, iznenadi blicanje fotoaparata, nemojte misliti da su paparazzi, koji su vas zamijenili s filmskim ili muzičkim zvijezdama regije. To je Zile, čovjek koji sve zna o gradu i njegovim ljudima, i koji njihovu kronologiju bilježi svojim modernim fotoaparatom. Prije njega, narodu je dosađivao Šimo Gudelj, iz Gornjeg Svilaja, prvi odžački fotoreporter sa seoskom pozadinom.

Ovdje se nemojte razboljeti, jer ako zaglavite u Domu zdravlja, čekat ćete na doktore, koji uvijek imaju neke sjednice, i većinom kasne. Do nedavno se u Domu zdravlja pušilo. Otkako je svježe okrečen, pušenje je zabranjeno, hodnici su čisti, skoro klizavi od pretjeranog glancanja. Čistačica je ljubazna, ako je prekinete u radu, neće se naljutiti, odmahnut će rukom, nasloniti se na džoger i sačekati da prođete. Bar sam ja naišla na jednu takvu.

Ako se neki gradovi mogu pohvaliti time što leže na dvije rijeke, ovaj grad za sebe može reći da leži na dvije apoteke, jedna se nalazi na ulazu, a druga na izlazu iz čaršije. U njima će vam za nekoliko minuta izmjeriti tlak i razinu šećera, i poslužiti vas posljednjim inovacijama farmaceutske industrije.

Grad je okružen selima, čija imena kazuju da ovdje uvijek netko mora biti gore, a netko dolje. Ako u Odžak dolazite iz Bosanskog Broda, spustit ćete se iz Gornjeg Svilaja u Donji Svilaj. Zastanite na Kadru, najuzvišenijoj točki općine Odžak, odatle se pruža panorama grada i naselja oko njega. Čak se vide i priobalna mjesta na hrvatskoj obali Save. O Kadru, i Njemačkom groblju, pričat ću vam drugi put. Donja i Gornja Dubica se nalaze na istoj nadmorskoj visini, no, ipak se zna tko je gore, a tko dolje. Potočani su vjerojatno dobili ime po brdskim potocima, Srnava po srnama viđanim na obližnjim proplancima.

Najviše točke grada, vodotoranj, minaret i dva šiljka katoličke crkve, pratiti će vas gdje god da krenete. Zašto u Odžaku nema pravoslavne crkve, ne bih znala reći. Najljepša pravoslavna crkva, čije dvorište krase kadife i ruže, nalazi se u Novom Gradu. Večernji zalazak sunca iza Vučijaka, kulisa za ljetnu fatamorganu, oduševit će vas. Na tren ćete pomisliti da se ne nalazite na zemlji, nego na nebu.

Iako ovdje svaki čovjek ima svoje ime, mnogi umru, a da ne znamo kako se zovu. Većina ima nadimak, s kojim je posavski čovjek toliko srastao, da se i sam prene ako ga netko zovne po imenu. Lokalni naziv za nadimak je primenjak; navest ću samo neke od njih: Čunak, Ovan, Šmokljan, Pindžuka, Kobila, Svrakac, Klica, Šilo. Moj vam neću odati. Moglo bi se satima pisati o tim posavskim primenjacima, čiji nastanak je najviše vezan za fizičke i mentalne osobine njihovih vlasnika.

Žene nemaju nadimke, njih zovu po njihovim muževima. Žena čiji se muž zove Anto, je Antinica, Markova žena je Markovca, Rifina se zove Rifnica. Na taj način se isticalo da je žena vlasništvo muža, što se od devedesetih promijenilo. To je jedina pozitivna strana rata.

Ovo mjesto nema aerodrom, ni željeznički kolodvor. Zato ima autobusnu stanica s četiri perona. Ona se nalazi na izlazu iz grada prema selu Vrbovac. Prije rata je imala redovne linije. Sada ima više linija koje grad povezuju s Njemačkom, Hrvatskom, Sarajevom i Tuzlom, nego s okolnim mjestima. Vožnja redovne linije se svela na dvije linije autobusa koji sakupljaju učenike iz okolnih sela, čije škole su po selima zatvorene zbog nedostatka djece. U autobusu ćete uvijek naći mjesta, što je prije devedesetih bilo nemoguće. Grad ima dvije osnovne škole i šest srednjih, pod jednim krovom. Svima prijeti zatvaranje, zbog izumiranja djece. Razlog tome je nizak natalitet i emigracije stanovništva u zemlje zapadne Europe. Zbog iseljavanja, nerijetko, u gradu i okolini raste korov, plodne njive se pretvaraju u šume, a šume u prašume.

Ono po čemu ovaj grad podsjeća na preriju Colorada je zalazak sunca, i oblaci koji će vas brzo uvjeriti da ono najljepše u gradu i nije u njemu, nego iznad njega. Iako Bosna ima more, mnogi u ovom kraju su ostarjeli, a da nikad nisu naučili plivati. Poslijeratna generacija nije išla na more, osim ako se radilo o školovanom i bogatom narodu, što je tada bila rijetkost.

U ovom gradu se preko noći otvaraju trgovački i ugostiteljski objekti. Neki od njih propadaju i prije nego se za njih sazna. Dok sam završila priču o gradu, nestao je restoran „Viktorija“. Ništa od mediteranske večere na posavski način. Preko puta nepostojeće Viktorije se donedavno nalazio „Titanik“, koji je zatvoren. Na mjestu potonulog Titanika nalazi se restoran „Zlatna oaza“, u ulici Sedata Karića bb. Ovo bb nije nikakva lozinka za ulazak u mondensko društvo, nego znači bez broja. I ovdje, kao u cijeloj Bosni i Hercegovini, često se dogodi da se otvori novi restoran, a ne promijeni se ništa, osim vlasnika.

Da ovdje ljudi žive i umiru, govore groblja kojih je u ovom malom gradiću četiri. Ona se nalaze u naseljenom dijelu grada. To su muslimanska groblja. Tako da nema udaljenosti između nastambi živih i mrtvih koja je karakteristična za katolička groblja. Preko puta džamije se nalazi staro muslimansko groblje u kojem su sahranjeni šehidi, pa ga neki zovu i šehidsko groblje. Na početku Proleterske ulice nalazi se staro mjesno groblje. Kada se popunilo, prešlo se na groblje koje se nalazi uz cestu, u pravcu Modriče, preko puta ondašnje najveće firme Energoinvesta, sada je to firma “ Elektra“.

Na izlazu iz Proleterske, prema selu Jezeru, dolazimo do sadašnjeg gradskog groblja. Na njegovoj lijevoj strani počivaju muslimani, dok su na rubnom dijelu, s desne strane, uglavnom sahranjuju ljudi iz miješanih brakova, ateisti, katolici i pravoslavci, premda se pravoslavci većinom sahranjuju u Novom Gradu, selu s većinskim pravoslavnim stanovništvom. Zbog velikog broja umrlih, u zadnjih nekoliko godina popunio se prostor između muslimanskog dijela groblja i dijela na kojem se sahranjuju ostali. Hrvati, katolici, se sahranjuju kod svojih, u Bijelim Barama. Iako su neki od njih cijeli život proveli zajedno, drugovali, išli u školu, bili radne kolege, njihove će kosti počivati na različitim parcelama. Do sudnjeg dana. Zbog ove nelogičnosti, ljeti najviše strada cvijeće po grobovima, koje se neredovno zalijeva, zbog udaljenosti groblja od mjesta stanovanja živih članova rodbine.

Priču o zavičajnom mjestu završavam grobljem, posljednjom stanicom svakog ljudskog života. I jednom osobnom željom koja bi mogla promijeniti sliku ovog grada. Želja mi je da me sahrane izvan groblja, i na moj grob posade mladicu lipe – da ja i moj prah počivamo u hladu i mirisu lipe. Možda se ohrabre oni koji vole prirodu i krenu mojim stopama. Na taj način bi arhitekturu starih, posljednjih počivališta, smijenile krošnje. Svakog od nas bi zamijenilo jedno stablo. Priroda ne može biti tužna, ona poštuje zakone neba i zemlje, ne uspoređuje se, ne prkosi. Nikud ne odlazi.

Bilo bi lijepo da iza nas ostanu lipe, javori, hrastovi, kesteni, jabuke, jorgovani ili krošnje bagrema, kao jedini znakovi sjećanja na naše živote. To će promijeniti ovaj grad. On će tada najljepše izgledati odozgo, i biti će ga najbolje posjetiti helikopterom. Šume će biti jamac da će se ovdje nastaviti život. O nama ne ovisi ništa. Mi prolazimo ovim svijetom, samo smo putnici. Baš kao što sam ja danas, u ovom gradu, koji nestaje. Svi oni nišani s polumjescima i zvijezdama i spomen ploče s križevima i amforama za koje se drže mramorni anđeli, nikad nisu bili putokaz o povratku, nego znakovi koji su ono što je cijeli život bilo zajedno, na koncu podijelili.

Ja bih radije jednu lipu da me zamijeni, pa kad putnik namjernik navrati u ovo mjesto da sjedne u njezin hlad i popriča s pticama o čovjeku čiji prah je samo hrana krošnjama i dom pticama.

---

Ružica Miličević, polis.ba

---