Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Vječnost – mjesto bez povratka
Što prije uskrsnemo na zemlji sigurnije je naše mjesto u svjetlu. I trajat ćemo vječno kao što traju svjetlila nebeska
Sjedim na krevetu, tužna. Držim pocijepanu haljinu koju mi je jedno ljeto ranije sašila tetka. Baka me gleda. – E, moje dijete, ništa ne traje vječno. Bogu fala da je tako, odmahnu rukom i ode.
Tada sam prvi puta počela razmišljati o vječnom trajanju i čudila se zašto nam na vjeronauku pričaju o vječnosti u kojoj nitko nije vječan. Niti ja, niti baba, a ni moja haljina.
Kako sam starila, shvaćala sam da je vječnost dimenzija izvan vremena. Ona ne traje, ona je stanje. Zato je bezvremenska i nemjerljiva. Nema svoj početak i kraj. Vječnost je poput sunca. Dok ga jedni vide, drugi čekaju na njega.
Sve što je trodimenzionalno je prolazno. Mi prelazimo iz ovog vremena u bezvremenost.
Za kršćane je to mjesto vječne radosti, koje se zaslužuju vjerom u njega. I djelima.
Za ateiste kraj.
Za budiste mjesto iz kojeg se vraćamo sve dok ga ne zaslužimo.
Za muslimane raj u koji se dolazi samo ako to sud odobri. Djela osuđuju ili vode u mjesto vječnog života.
Kad nas napuste naši najmiliji tješimo se da su se spasili, ponovo se rodili i da su na sigurnom mjestu. Naše i njihovo mjesto dijeli vrijeme.
Brzina vremena ovisi o situaciji u kojoj se nalazimo. Ako sjedimo u školi, čini nam se da ne prolazi. Ako smo s voljenom osobom ili prijateljima, prođe za tren. Vrijeme je osjećaj. Kunemo se na vječnu ljubav, iako je naše tjelesno postojanje vremenski ograničeno. Često tu riječ uzimamo u usta iako nemamo iskustvo vječnosti. Pjevamo: „Vječna je ljubav Njegova“, a da ne razmišljamo kako nas On može voljeti vječno, ako smo smrtni.
Još sam se kao dijete pitala tko je stvorio mjesto vječnog života? Tko može voljeti vječno? Možda samo onaj tko je stvorio ovaj svijet, jer je on vječan. Taj netko znači svi. Vječni život na zemlji je vječna transformacija.
Za mene je vječnost tijesno povezana sa smrću. Odgovor na tajnu vječnog života je kršćanima tako blizu. Svaki put kada zemaljsko tijelo spuštamo u zemlju govorimo: Svjetlost vječna neka mu/joj svijetli.
Vječnost je svjetlo, svi mi smo dio tog svjetla. Svjetlo je sila. Kao što je i tama sila. Borba svjetla i tame traje vječno na nebu i na zemlji.
Kad nas napusti netko bez koga mislimo da ne bismo mogli živjeti, neka nas tješi da je on „ratnik“ svjetla. Ravnoteža svemira ovisi o ravnoteži svjetla i tame. Ništa ne nestaje. Sve odlazi u mjesto vječnog mira i harmonije i održava ga.
Uskrs je čin, ne samo jednogodišnji datum, komemoracija. On je transformacija na zemlji na koju nas poziva Isus. Formula poznata: Preobrazi se, voli, ne čini drugome što ne želiš sebi!
Druga transformacija o kojoj Isus govori je vrijeme njegovog dolaska. Nitko ne zna kad će doći. Čak ni otac. Isus je jedan od nas. I doći će kad mjera tame prevrši mjeru svjetla. Što više svjetla – uskrslih ljudi – zatekne na zemlji to će lakša biti borba s tamom.
Vječnost je mjesto bez povratka u kojem traju vječni mir i vječna svjetlost. Što prije uskrsnemo na zemlji sigurnije je naše mjesto u svjetlu. I trajat ćemo vječno kao što traju svjetlila nebeska.
Ružica Miličević, polis.ba