Legenda o planini (12): Sa svakom izgubljenom legendom topi se i kopni jedinstvena legenda o planini

---

Putopis je nastajao tokom snimanja dugometražnog dokumentarnog filma “Legenda o planini” i temelji se na radnoj verziji scenarija. Ekipu su, uz mene, najčešće činila dvojica snimatelja, direktor fotografije Mirko Pivčević i pomoćnik redatelja Zdravko Terkeš, i vozači Anto Radić, Ivan i Anto Žuljević, koji su ujedno bili i naši vodiči.

---

Gunjača, zapadni ogranak vraničkog masiva, nalazi se na oko 1870 metara visine i većim je dijelom smještena na zapadnom dijelu općine Gornji Vakuf-Uskoplje, a manjim na teritoriji općine Konjic, na samoj granici Bosne s Hercegovinom. Najkraći put do Gunjače vodi preko sela stiješnjenih uz korito Vrbasa, iznad kojih se dižu Vranica s jedne i Crni vrh s druge strane.

Iza naselja Mačkara, na ušću rijeke Desne u Vrbas, put skreće udesno. Vozimo se kilometar-dva i ulazimo u kanjon Desne. Nakon nekoliko kilometara nailazimo na prvu malu hidroelektranu koja je izgrađena početkom 2000-ih, kad je krenula stihijska izgradnja malih hidroelektrana u gornjem toku Vrbasa, što se vrlo brzo proširilo na cijelu zemlju. Na Desnoj, u uskom, divljem kanjonu, izgrađene su dvije. Prve hidroelektrane na ovom području izgradila je austrijska firma iza koje je navodno stajao Ante Marković, predratni predsjednik Predsjedništva SR Hrvatske i posljednji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća Jugoslavije.

Nakratko se udaljavamo od rijeke i skrećemo prema Smrčevicama, selu koje se nalazi na više od 1300 metara nadmorske visine. O negostoljubivosti ovog podneblja na najbolji način govori podatak da je po posljednjem popisu stanovništva iz 2013. u Smrčevicama živio tek jedan stanovnik. Okruženo je šumama podalpske smrče, po čemu je i dobilo ime. Smrčevice su ogledni primjer iseljavanja Hrvata iz Bosne. Po popisu iz 1961., u naselju je živio 71 stanovnik, od čega 50 Hrvata. Krajem 1950-ih i početkom 1960-ih većina Hrvata je odselila, najviše u Slavoniju. Osim teških uvjeta za život, razlog iseljavanja bila je i državna politika koja je nacionalizirala obližnje pašnjake. Po popisu iz 1971., u naselju više nije živio nijedan Hrvat. U Smrčevicama se nalazi katoličko groblje s kapelicom koje pripada župi Uzdol, općina Prozor-Rama. Iako se na njemu povremeno govore mise zadušnice, zbog čega su relativno nedavno na ulazu postavljene klupe i stol, groblje danas, zaraslo u visoku travu i korov iz kojih na mjestima proviruju kameni križevi i nadgrobne ploče, predstavlja relikt davne prošlosti, kao i sva druga groblja na koja se više nitko ne ukapa. U Smrčevicama se davno, prije više od šest desetljeća, odigrao scenarij kakav se danas odvija u brojnim hrvatskim naseljima, koja se gase i nestaju, u koja još uvijek pristižu kolone vozila iz Hrvatske za Svisvete, ili pred Božić i Uskrs, koje će presahnuti sa smrću prvih raseljenih generacija, kao što je to bio slučaj sa Smrčevicama, čijim potomcima Bosna predstavlja magloviti, vilinski predio koji nema nikakve veze s njima. U prošlosti Smrčevica krije se budućnost brojnih bosansko-hrvatskih naselja, čija će se memorija u dogledno vrijeme preseliti na stranice knjiga i zaboravljenih foto-albuma, iz koje će smjenom generacija nestati bilo kakva emocionalna veza između dva novonastala svijeta.

Visoko iznad sela, nalazi se istoimeni rudnik kvarcita utemeljen 1982., koji je opskrbljivao kvarcitnom rudom tvornicu ferosilicija u Jajcu, koja se eksploatirala na lokalitetu Gradac i Obodinski potok. Početkom rata, rudnik je prestao s radom. Proizvodnja je obnovljena 1997., a zatim nakon pola godine obustavljena. Ostaci nekadašnjeg rudnika vidljivi su i danas i kroz njih vodi tvrdi i dobro održavani put prema obližnjoj Gunjači.

Naziv Gunjača dolazi od riječi gunj čiji korijen potječe od srednjovjekovne grčke i latinske riječi gunna, što u prijevodu znači krzno ili kožuh. Gunj je vuneni odjevni predmet koji su nosili stočari, koji ih je štitio od hladnoće po kojoj je Gunjača poznata, na kojoj se snijeg u dubokim i sjenovitim uvalama ponekad zadržava tokom cijele godine. Za ovaj prostor karakteristične su velike oscilacije dnevnih temperatura. Nerijetko se događa da se u istom danu, pogotovo u proljeće i u kasnu jesen, izmijene sva četiri godišnja doba, što je nezaboravno iskustvo, koje sam doživio na obližnjoj Raduši za vrijeme rata, odmah ispod Idovca, kad su se u desetak sati izmijenili snijeg, kiša i visoke, gotovo ljetne temperature. (Rat se bližio kraju. Vašingtonski sporazum okončao je sukobe između Hrvata i Bošnjaka. Okretali smo, uz poprilične količine alkohola, janje na ražnju, koje smo nekoliko puta, zbog kiše i snijega, morali sklanjati s vatre. Negdje iza podneva, kad se vrijeme donekle stabiliziralo, pojavio se terenac u kojemu su se nalazila četvorica britanskih vojnika iz sastava UNPROFOR-a, koji je nadgledao potpisano primirje. Radilo se, sudeći po oznakama, o Velšanima. Ostali su s nama oko pola sata i za to vrijeme ispraznili bocu jeftinog, domaćeg konjaka. Zamolili su nas, prije nego što su krenuli, da to nikome ne spominjemo, da ne bi imali problema sa svojim zapovjednicima.)

Gunjača je od davnina poznata po jedinstvenim pejzažima, živopisnim pašnjacima i livadama iznad kojih se dižu vrhovi Gromilica na sjeverozapadu, Vitreuša i Obod na sjeveru i Gradac na jugozapadu. Obronci su bogati borovnicom, islandskim lišajem, brusnicom te brojnim drugim jestivim, ljekovitim i aromatskim biljem, čije je sakupljanje lokalnom stanovništvu u vrijeme socijalizma, uz stočarstvo, bio jedini izvor prihoda, što se u određenoj mjeri zadržalo i do danas. Po nekim podacima, na Gunjači se godišnje ubere i otkupi oko osamdeset tona borovnice. Ovaj broj treba uzeti s rezervom, pošto dobar dio uroda berači prodaju izravno kupcima, jer na taj način postižu višu cijenu, što znači da je riječ o znatno većoj količini.

Posljednjih godina, zbog jakih i dugotrajnih suša, urod borovnice je znatno manji. U ljeto 2025., kad smo posjetili Gunjaču, u sezoni berbe, po okolnim pašnjacima, koji su već poprimili jesenje boje osim na mjestima po kojima raste borovnica, mogli su se vidjeti tek rijetki berači, jer je urod podbacio kao nikad ranije. Ranijih godina, pričaju mi naši vodiči, po pašnjacima su se mogle vidjeti na desetine berača, među kojima i veći broj djece. Zastali smo na jednom mjestu. Rijetki plodovi su sitniji nego inače, a brojne stabljike se suše, jer većina berača prilikom berbe koristi zabranjene grebene, posebno izrađene češljeve koji oštećuju nasade.

Zbog širokog pojasa pašnjaka, ljeti i u ranu jesen na ovom prostoru obitavaju brojni stočari. Po nepisanom pravilu, svako naselje ima vlastito jezero na kojem stočari napajaju stoku. Ako ne postoji prirodno, onda se stvaraju vještačka, kao što je slučaj s Gunjačkim jezerom koje se nalazi na visini od 1689 metara. Dugo je oko četrdeset, široko oko dvadeset, a duboko oko jedan metar. Vodom se napaja iz obližnjih izvora i već se, ako je suditi po jatima punoglavaca uz obalu, pretvara u močvaru. Danas više ne služi prvobitnoj namjeni. Pretvoreno je u atraktivnu izletničku destinaciju na koju najčešće dolaze stanovnici Konjica i Gornjeg Vakufa-Uskoplja, općina na koje se Gunjača naslanja. Uz jezero je, nedavno, izgrađen natkriveni paviljon i zidani roštilj u kojem su, kad smo stigli, izletnici iz Konjica pekli janje na ražnju.

S Gunjače krećemo prema Sikiri koja se nalazi na Zec planini. Spuštamo se pet-šest kilometara niže, u kanjon Vrbasa, odakle počinje kontinuirani uspon prema Sikiri. Putovi su dobro označeni, kao ni na jednom drugom dijelu Vranice na kojem smo bili. Na potezu od Gunjače do Sikire brojni su izvori, potoci i rijeke, koji se ulijevaju u Vrbas, jer se u podlozi nalaze vodonepropusne, kvarcitne naslage. Jedan od većih pritoka je Sikirski potok koji u Vrbas utječe na mjestu zvanom Sastavci, što je ovdje, inače, uobičajeni izraz za ušća riječnih pritoka. Sliv Sikirskog potoka čine manji vodotoci koji formiraju potok ukupne dužine od oko tri kilometra. Izvire na nadmorskoj visini od oko 1600 metara.

Kilometar-dva ispod vrha Sikire nalaze se dvije pastirske nastambe. Vlasnici su nomadi iz Zenice koji imaju velika stada ovaca i po nekoliko krava. Oko prve nastambe leži nekoliko velikih ovčarskih pasa, dok u njihovoj blizini pase pet-šest magaraca, koji se mogu vidjeti uz gotovo svaku pastirsku nastambu. Vlasnici ih koriste za prenošenje stvari prilikom selidbi. Nomadi na Sikiru dolaze svake godine početkom lipnja, kad putovi postanu prohodni. Prije toga, od Jurjeva, koje se po katoličkom kalendaru slavi 23. travnja, kad tradicionalno počinje sezona ispaše, odlaze iz Zenice sa stadima prema Posavini. Na Sikiri se zadrže do prvih jakih mrazova, pa ponovo kreću prema Posavini, gdje ostaju do prvog snijega.

Ova višestoljetna tradicija bliži se svome kraju. Djeca nomada, sin i kćer, danas s obiteljima žive u Njemačkoj. Pričaju nam kako pri vrhu Sikire postoji lokacija na kojoj je dostupan signal mobilne telefonije, na koju svakodnevno odlaze razgovarati s djecom i unucima. U vrijeme kad smo navratili, kupiti ovčji sir, oko nastambe je trčkaralo nekoliko djece, unuka posljednjih sikirskih nomada, koji su s roditeljima stigli iz Njemačke, na odmor.

Na vrhu Sikire, na uskom prijevoju preko kojega vodi put prema izvoru Vrbasa, odakle puca pogled na sve četiri strane, gdje neprestano puše jak vjetar, nailazimo na tri osobna automobila čeških registracijskih oznaka. Riječ je o automobilima starim preko petnaest godina, na kojima stoji natpis Trans-carpathia Adventure rally, i nije nam jasno kako su se uspjeli dovesti do samog vrha. Jedan od automobila na prednjem kraju, iznad lijevog svjetla, ima ugrađenu kameru, dok sva tri na krovu imaju nosače na kojima su rezervne gume i po nekoliko sadnica drveća koje usput sade.

Trans-carpathia Adventure rally je slovačka franšiza pokrenuta prije pet-šest godina, koja promovira jeftini turizam avanturističkog tipa. Automobili kojima se voze po planinama, kako piše na njihovim internetskim stranicama, ne smiju biti skuplji od tisuću eura:

Krenuli smo doživjeti nezaboravna iskustva. Otkriti mjesta o kojima mnogi nemaju pojma. U stilu koji će iskusne putnike natjerati da odmahuju glavom. U stilu koji će vas uvjeriti da vam nije uvijek potreban Land Rover od milijun dolara za pravu avanturu. (…) Odmor u hotelu u kojem se umorni od biranja hrane sa švedskog stola svake večeri vraćate u svoju sobu kako biste upalili televizor, zurili u vijesti i punili Instagram fotografijama koktela s kišobranima jednostavno je besmislen. (…) Zapravo bismo više voljeli da na cilj stignete s pokvarenim mobitelom, poderanom majicom, istrošenim gumama i bolom u leđima od spavanja u prtljažniku svog jadnog automobila, ali sa srcem punim pravih emocija i glavom punom iskustava u koja nitko kod kuće nikad ne bi povjerovao. Želimo da napustite svoju zonu udobnosti. Zajedno sa svime što svijet čini ugodnim, predvidivim i nevjerojatno dosadnim.

Promatramo Čehe dok snimaju kamerom stado ovaca nedaleko od nas, a zatim se vraćamo u automobil i krećemo natrag. Česi ostaju. Pretpostavljam da čekaju da se nakratko umiri vjetar, da podignu dron.

Za Vrankamen, brijeg od vulkanskog kamena prekriven zelenim i sivim lišajem, koji se nalazi na 1902 metra, vezana je jedna od najdugovječnijih tradicija na prostoru današnje Bosne i Hercegovine. Ovaj biser prirode ujedno je i katoličko hodočasničko mjesto na kojem fratri fojničkog franjevačkog samostana Duha svetog svake prve nedjelje po blagdanu svetog Ilije, koji se slavi 20. srpnja, održavaju takozvanu čobansku misu. Tradicija održavanja mise traje stoljećima i datira od osnutka samostana. Pastiri su se preko svetog Ilije utjecali Bogu da njih i njihova stada sačuva od svih zala, osobito od gromova i nevremena. Tu dugu, višestoljetnu tradiciju prekinuo je 1973. tadašnji partijski moćnik Nikola Kovačević, koji je zabranio bilo kakvo okupljanje na Vrankamenu. Obnovio ju je 1991. fra Nikica Miličević, tadašnji gvardijan, kojega su 1993., zajedno s fra Leonom Migićem, bez ikakvog povoda u samostanskom dvorištu ubili pripadnici Armije BiH.

(Fojnički samostan, sudbinski vezan uz Vranicu, o čemu svjedoči i ova tradicija, spada među takozvane stare samostane. Preostala dva nalaze se u Kreševu i Kraljevoj Sutjesci. Riječ je o tri samostana koja su jedina ostala sačuvana početkom osamnaestog stoljeća, jer je gradnja novih sakralnih objekata bila zabranjena. Obnova postojećih iziskivala je velike troškove, jer se za bilo kakav zahvat morala tražiti dozvola na dvoru, u Istambulu, o čemu je u svojim pričama, kao o važnom dijelu povijesti franjevačke redodržave, često pisao i Ivo Andrić, pozivajući se na franjevačke ljetopise. Mogli su se koristiti izvorni materijali, nije bila dozvoljena ugradnja kvalitetnijih, i moralo se graditi u već postojećim gabaritima. Takvo stanje potrajalo je do sredine devetnaestog stoljeća, kad je došlo do reformi Osmanskog Carstva, kad su, pod pritiskom s kršćanskog Zapada, sve religije postale formalno ravnopravne, kad kreće izgradnja novih crkava i samostana. Proces reformi u Bosanskom pašaluku kasnio je nekoliko desetljeća u odnosu na druge dijelove Carstva, zbog otpora lokalnog begovata koji je u krvi ugušio serasker Omer-paša Latas, vrhovni zapovjednik turske vojske, koji je bio pravoslavac porijeklom iz Hrvatske.)

U proljeće, što je višestoljetna tradicija koja se očuvala do danas, po katoličkim grobljima se održavaju mise koje započinju blagoslovom polja. Riječ je o obredu koji datira s kraja šestog stoljeća, koji je uveo papa Grgur Veliki nakon što su Rim pogodile poplave iza kojih je uslijedila epidemija kuge. Svećenik obilazi groblje, pri čemu zastane na četiri mjesta koja simboliziraju strane svijeta. Najprije, okrenut prema istoku, izgovara molitvu: Po znamenju Svetog križa od neprijatelja naših, na što puk odgovara riječima Oslobodi nas, Gospodine. Zatim, okrenut prema jugu, izgovara Od munje, grada i zla vremena, pa prema zapadu: Od kuge, gladi i rata. Naposljetku, okrenut prema sjeveru izgovara Da se dostojiš plodove zemlje dati i uzdržati, na što puk odgovara riječima Tebe molimo usliši nas.

U vrijeme moga djetinjstva, što se ponegdje zadržalo i do danas, na svakoj su se postaji ove molitve izgovarale po četiri puta, što se matematički može prikazati kao četiri podignuto na treću potenciju. U istom obrascu su četiri strane svijeta i broj tri koji je simbolička osnovica našeg svijeta. Broj božanskih osoba u kršćanstvu, Otac, Sin i Duh Sveti, zajedno čine trojednog Boga, koji je nebrižno i maćehinski tisućama godina bdio nad njim, zbog čega postoji mogućnost da je u temeljima ovog obreda ostao očuvan i djelić zaboravljenih magijskih rituala u kojima misterij brojeva igra vrlo važnu ulogu.

Uz Vrankamen se veže i prastara legenda koja je najvjerojatnije nastala u petnaestom stoljeću, u vrijeme turskih osvajanja. Glasnik, koji je nosio sa sobom važnu poruku vezanu uz presudnu bitku protiv Turaka, na Vrankamenu je upao u zasjedu. Ne želeći  predati poruku, glasnik je zajedno sa svojim vrancem skočio u provaliju. Dotada neimenovani vrh, nazvan je, po legendi, po boji konja na kojem je glasnik jahao, iako je mnogo vjerojatniji razlog vrâna, crna boja neobičnog kamena na samom vrhu.

Nasuprot Vrankamena, s druge strane dubokog rasjeda koji razdvaja planinu na dva dijela, nalazi se izvor Vrbasa, jedne od najdužih bosanskohercegovačkih rijeka koja se ulijeva u Savu kod mjesta Davor s hrvatske strane, oko 250 kilometara dalje. Vrankamen i izvor Vrbasa dva su nezaobilazna simbola Vranice. Udaljeni jedan od drugog svega nekoliko stotina metara zračne linije, tvore simbolički južni prolaz u mitološki svijet ove jedinstvene planine.

U svakom zakutku planine na koji je kročila ljudska noga može se naići na odbačeno smeće. Žao mi je kad pomislim da izumire svakim danom naša stara, čulna Bosna i nema nikog da zabilježi i sačuva mrku ljepotu nekadašnjeg života. (…) A žao mi je kad pomislim da sa svakom starom ženom umre jedan stih i sa svakim fratrom biva zakopana jedna historija, napisao je Ivo Andrić u pismu koje je 1919. uputio iz Splita Tugomiru Alaupoviću.

Slično je i s legendama: sa svakom izgubljenom legendom topi se i kopni jedinstvena legenda o planini. Tko god zakopa na Crvenim zemljama, kaže legenda, sustigne ga Božja kazna. Raspelo na vrhu, usidreno u duboku betonsku stopicu, svjedoči o suprotnom, čime je ova neobična legenda desakralizirana i dovedena do besmisla. Raspelo je, s druge strane, prava slika prevladavajućeg stanja svijesti danas, gdje su etničko i religijsko neraskidivo povezani, čime se prekidaju veze s višestoljetnom tradicijom, u čemu veliku ulogu igra i Crkva sa svojim prozelitističkim gestama, kao što je to slučaj na Crvenim zemljama, gdje se danas, ispred blasfemičnog raspela, jednom godišnje održava misa. Razmetljivi Isus s Crvenih zemalja parodijska je slika skromnog mesije iz Nazareta i prava slika neprosvijećenog neokatolištva (Ivan Lovrenović) koje je za kratko vrijeme pomelo višestoljetnu bosansko-hrvatsku tradiciju, a s njom i legende nastale u njezinu okrilju.

Kad se suočite sa sličnim prizorima, kad se pred vašim očima gase i nestaju višestoljetne legende, možete, kad zatvorite oči, zamisliti Boga, kako pobožno, sklopljenih ruku, besciljno hoda zaraslim ruševinama Hrama, iščekujući jutro, da se uvjeri da je sve to bio samo ružan san. Kao i cjelokupna ljudska povijest. Promatrana iz stvarnih i metafizičkih planinskih visina, povijest u tren izgubi stoljećima pomno nanošenu lažnu pozlatu: prizori herojstava, izdaja i velikih priča, na što se povijest uglavnom svodi, u tren se, kao u inverziji bajke o žabi i princu, pretvori u iluziju po mjeri kraljeva i budala.

– kraj –

---

Josip Mlakić, polis.ba

---

Ovo je dvanaesti, posljednji, nastavak Mlakićeva putopisa Legenda o planini.

I: Osjećaj bogobojazne poniznosti i huk Ždrimačkog slapa
II: Kameni svatovi i međunacionalna podjela po planinskim vrletima
III: Legenda o planini (3): Na rimskim putovima
IV: Mali tetrijeb i medvjedići s ribnjaka
V: Radovan je najljepši ujesen
VI: Sudbinska povezanost ljudi i planina
VII: Mitsko mjesto Sebešić i legende o Crvenim zemljama
VIII: Zlatno guvno i fra Anđelove Zvizde
IX: Dobroška Vranica
X: Zimski pohod na Nadkrstac
XI: Prokoško jezero – od bisera prirode do ubogog vašarišta

---