Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Legenda o planini (7): Mitsko mjesto Sebešić i legende o Crvenim zemljama
Ova nesvakidašnja golet stoljećima privlači pažnju običnog svijeta, ali i znanstvenika, jer iz zemlje ne niče raslinje, niti se po njoj zadržava snijeg
Josip Mlakić: Putopis je nastajao tokom snimanja dugometražnog dokumentarnog filma “Legenda o planini” i temelji se na radnoj verziji scenarija. Ekipu su, uz mene, najčešće činila dvojica snimatelja, direktor fotografije Mirko Pivčević i pomoćnik redatelja Zdravko Terkeš, i vozači Anto Radić, Ivan i Anto Žuljević, koji su ujedno bili i naši vodiči.
Bog je na planini oduvijek bio jedan, okrutan i milostiv istovremeno, koji je ljudima svakodnevno pokazivao oba svoja lica. U ime zaboravljenog Boga, dolje, u nizinama, ljudi su nekada ubijali jedni druge. Na planini, gdje su ljudi više nego bilo gdje drugdje upućeni jedni na druge, Božje ime ne predstavlja nepremostivu razliku, kako se činilo nekada, pa čak i u vrijeme kada je ljudima Bog bio neusporedivo važniji nego danas.
U Tvorcu, zbirci pjesama, kratkih eseja i književnih crtica, veliki argentinski književnik Jorge Luis Borges propituje granice ljudske kreativnosti i ustrajnosti. U kratkom pogovoru na kraju zbirke, Borges daje određene upute čitateljima kojima uspostavlja određenu hijerarhiju, ne stavljajući u prvi plan same tekstove, već njihove autore. Tekst je nazvao Epilog, pretvorivši ga u književni prostor u koji se, kao u ušće, slijevaju svi drugi tekstovi zbirke. Na jednom mjestu piše:
Čovjek riješi nacrtati svijet. Tokom godina ispunjava prostor ucrtavajući pokrajine, kraljevstva, planine, zaljeve, brodove, otoke, ribe, kuće, instrumente, zvijezde, konje i ljude. Pred smrt on otkriva da taj strpljivi labirint linija ocrtava njegov vlastiti lik.
Sudeći po Borgesovim rečenicama, svaki naš nesvjesni čin ima svoj duboki smisao i predstavlja djelić mistične religije koja ima svoje oltare i svece, mučenike i grešnike, heretike i dogmatike… Borges kao da opisuje mehanizam nastanka legendi koji seže u dane kada je Bog protjerao ljude iz raja zemaljskog, od kojih svaka, kao nevidljivi pečat, nosi na sebi lik svog tvorca.
U ljudskom odnosu prema planinama naziru se brojni religijski elementi. Zaljubljenici u planine, kao njihovi čuvari i prvosvećenici, svojim hodoljubljima ispisuju po planinskim prostorima vlastiti lik, ostavljajući iza sebe mapirane dijelove planina: izvore, vrhove, prijevoje, pećine, putove, grobove i rijeke.
Cijeli je niz legendi koje su tijesno povezane sa stvarnim ljudima i njihovim tragičnim sudbinama. Nomadi i putnici namjernici gubili su živote u bujicama koje su se spuštale s planine nakon iznenadnog proloma oblaka, ili pri susretima s divljim životinjama, medvjedima ili vukovima. I danas su živa sjećanja na svaku od tih smrti, a neka mjesta stradanja čak su i obilježena, kao znamen, ali i kao opomena drugima.
Tokom snimanja, vodiči svaki put, kada naiđemo pored nekog od tih mjesta, upozoravaju na njih, koja su u jednom trenutku postala dio usmene predaje koja se prenosi s koljena na koljeno. Običaj je kod katolika, što se u velikoj mjeri zadržalo i do danas, da zastanu na tim mjestima i prekrste se, kao da se nalaze ispred oltara, pretvarajući na taj način mjesta stradanja u svojevrsna svetišta.
U vraničku martirologiju upisana su brojna imena. Na predjelu Sarajevskih vrata krajem šezdesetih smrtno je stradao mještanin Dobrošina, sela smještenog uz zapadnu stranu Vranice. Bavio se ilegalnom trgovinom duhana koji se krijumčario iz Hercegovine, preko planina. Završna i najteža etapa krijumčarske rute vodila je preko Vranice. Stradali krijumčar krenuo je sam i zapao u snježnu mećavu. Pronašli su ga u proljeće, kada je na planini okopnio snijeg. Sahranjen je na mjestu gdje je stradao. Grob je obilježen i neizostavni je dio priče o Sarajevskim vratima, prijevoja s kojeg se za lijepa vremena vidi Sarajevo, udaljeno više od šezdeset kilometara.
Kada se iz pravca Suhodola i Koritâ skrene prema Zlatnom guvnu, put vodi pored Milića staja, gdje su se nekada nalazili stanovi Hrvata iz sela Vrse. Na tom je mjestu šezdesetih, u bujici koja se spustila s planine nakon ljetnog pljuska, smrtno stradao mještanin tog sela. Bujica je prodrla u tor u kojem se nalazilo tele i ponijela ga. Muškarac je stradao u pokušaju da ga spasi, dok je, ironijom sudbine, tele preživjelo. Taj detalj postao je središnji dio te tragične priče, kao potvrda Marxove maksime o povijesti koja započinje kao tragedija, a ponavlja se kao farsa. U legendama, tragedija i farsa dio su istog naratološkog tkiva, dok povijesne analogije mogu prepoznati rijetki, s kojima se povijest grubo poigrala i koja se u jednom trenutku pred njihovim očima razotkrila kao farsa.
Početkom sedamdesetih, o čemu je pisao i zagrebački Večernji list u tekstu pod nazivom Crna Katina marama, na području Vranice smrtno je prilikom sječe drva stradao mještanin Ždrimaca, iza kojeg je ostalo nezbrinuto osmoro male djece u dobi od dvije do dvanaest godina. Novinar Večernjeg lista za to je saznao slučajno, vozeći se uskotračnom prugom iz Travnika za Bugojno, koja danas više ne postoji, jer su se slični događaji dugo prepričavali, što je zapravo mehanizam po kojem nastaju legende: Dok smo nedavno putovali “ćirom” od Travnika do Bugojna, u jednom kupeu sasvim slučajno našu pažnju privukao je razgovor nepoznatih nam građana, rečenica je kojom novinar Večernjeg lista započinje svoj tekst.
Jedna od najpoznatijih vraničkih legendi, koja seže u bosansko srednjovjekovlje, čudesna je legenda o Crvenim zemljama. U gustim šumama subalske smrče, na nadmorskoj visini od oko 1770 metara, krije se ogoljelo uzvišenje nazvano Crvene zemlje. I sam naziv lokaliteta izaziva nedoumice. Zbog čega nije jednostavno nazvan Crvena zemlja, u jednini? Crvene zemlje nisu po tome iznimka. Postoje u Bosni i Hercegovini brojni toponimi nazvani na sličan način: Bile vode, Crne stijene, Srdivode… Ovako, naziv mjesta kao da legendi o njemu daje dodatnu notu mističnosti, i za pretpostaviti je da su i legenda i naziv lokaliteta nastali u isto vrijeme. Možda čak i iz iste glave? Već tada, ljudi kao da su bili svjesni latinske izreke po kojoj je ime znak, odnosno simbol. Legenda o jeseni američkog redatelja Edwarda Zwicka u svom je naslovu sažela svu tragiku filmske priče. Na sličan način je davni pripovjedač Crvenim zemljama dao oreol mističnosti.
Putokazi su postavljeni posvuda, na svakom raskrižju putova, tako da izletnici mogu terenskim vozilima obilaziti planinu bez pomoći vodiča, osim ako ne žele zaviriti i u najskrovitije zakutke planine. Mi smo, zbog toga, na svakoj od lokacija koje smo snimali imali pored sebe iskusne vodiče koji su dobro poznavali svaki djelić planine. Ivan Žuljević, jedan od naših vozača, dok vozi prema Crvenim zemljama, priča kako je samo tjedan dana ranije, zajedno s dvojicom uskopaljskih planinara, mapirao neoznačene putove s novotravničke strane, uključujući i put koji vodi prema Crvenim zemljama. Taj dan, po vlastitoj procjeni, prepješačili su put u duljini od oko tridesetak kilometara, sve dok nisu postavili sve oznake koje su ponijeli sa sobom.
Usprkos tome, Ivan nije siguran kojim putom krenuti prema Crvenim zemljama. Tjedan dana prije, obilne kiše pogodile su veći dio Bosne i Hercegovine izazvavši katastrofalne poplave uslijed kojih je u Jablanici, Konjicu i u još tri srednjobosanske općine koje se naslanjaju na Vranicu, u Kreševu, Fojnici i Kiseljaku, smrtno stradalo više od dvadeset osoba. U sličnim prilikama, stanje putova na Vranici dramatično se promijeni: do jučer prohodni i zategnuti putovi pretvaraju se u neprohodne jaruge kojima se ćudljiva bujica spustila s planine.
Odlazimo najprije u Sebešić, mjesto koje je nekoliko kilometara udaljeno od prometnice koja vodi iz Uskoplja do Novog Travnika, odakle vodi najkraći put do Uložnice, dijela Vranice koji se nalazi na tromeđi općina Novi Travnik, Fojnica i Gornji Vakuf-Uskoplje, na kojem se nalaze Crvene zemlje. Vozimo se uz rijeku Mutnicu, koja se nekoliko kilometara niže ulijeva u Bistričku riku, i napokon se pred nama otvara selo, smješteno u tijesni planinski džep, odakle su nekada vodili svi putovi na Vranicu s novotravničke strane.
Sebešić je mitsko mjesto ranog jugoslavenskog socijalizma, jer se u njegovoj okolici nalazilo najveće šumsko gazdinstvo na prostoru bivše Jugoslavije koja se mukotrpno oporavljala od ratnih razaranja. Šumarstvo je uz tradicionalno rudarstvo predstavljalo ključnu privrednu granu u tom periodu. U selu, koje je pred rat imalo oko četiri stotine stanovnika, danas živi petnaestak starijih osoba, uglavnom Hrvata. Pedesetih je Sebešić bio vrlo razvijeno mjesto. Imalo je svoje kino, ambulantu, osnovnu školu, firme za sječu i preradu drva, pa čak i željezničku postaju, gdje je pruga završavala.
Uskotračna pruga, koja je iz Travnika vodila prema Sebešiću, izgrađena je početkom tridesetih prošlog stoljeća, nakon što je zagrebačko poduzeće Slavija – šumska industrija d. d. Zagreb, u većinskom vlasništvu industrijalca Oskara Körnera, dobilo koncesiju za eksploataciju šuma na području gornjeg toka Vrbasa, uključujući i Sebešić na suprotnoj strani Vranice. Pruga je, ujedno, postala i turistička atrakcija, jer su vikendom brojni Travničani odlazili u Sebešić na izlet, što se pretvorilo u neku vrstu tradicije koja se ugasila sedamdesetih, nakon što su uskotračne pruge stavljene van pogona, a zatim uklonjene.
Eksploatacija drvene građe na području Sebešića započela je 1949. godine, kada je osnovano državno poduzeće Sebešić. Prvi direktor bio je Ljubomir Stjepanović, rođen u Varešu, koji je 1930. godine diplomirao na zagrebačkom Šumarskom fakultetu koji je tada djelovao u sastavu Poljoprivrednog fakulteta. Tokom Drugog svjetskog rata, Stjepanović je radio u endehazijskom Ravnateljstvu šuma Banja Luka, zbog čega je u poraću po kazni premješten u Bosanski Novi, zatim u Bihać i Jajce.
Kao vrstan inženjer i dobar poznavatelj bosanskohercegovačkih prilika, Stjepanović je svojim djelovanjem bitno unaprijedio eksploataciju šuma na području okruga Travnik. Nakon što se usprotivio bezobzirnoj sječi radi izvoza, završio je na sudu u Travniku, gdje je protiv njega vođen montirani postupak tokom kojeg je proveo šest mjeseci u istražnom zatvoru. Nakon umirovljenja, 1963. godine, živio je u Dubrovniku gdje 1971. i umro.
Sebešić je, ujedno, i mitsko mjesto mog djetinjstva, jer je tu šezdesetih, o čemu sam samo slušao, kao sjekač radio i moj otac. Iz Grnice, sela u kojem smo živjeli, on i još nekoliko mještana odlazili su i vraćali se iz Sebešića pješice. Na put, koji je vodio preko Radovana i Gusera, kretali su oko četiri sata ujutro. Isto toliko trebalo im je i u povratku. Glorificirana teorija o osam sati rada, osam sati rekreacije i osam sati odmora, koju je razvio velški reformator Robert Owen početkom devetnaestog stoljeća, a koju je socijalizam preuzeo kao svoju temeljnu filozofiju, u ovom je slučaju bila tragično iznevjerena: ljudima poput moga oca život je bio sveden na osam sati dnevno. U Sebešiću je radio sve do teške nesreće, kada mu je stablo polomilo jednu stranu tijela, od ramena pa naniže, zbog čega je mjesecima ležao u gipsu. Nakon dugotrajnog oporavka, napustio je Sebešić i otišao na rad u inozemstvo, u Austriju pa u Njemačku. Ta ustrajnost, koja je krasila naraštaje bosanskih Hrvata, koja je stoljećima bila jedini način života, od početka sedamdesetih, kada su ti ljudi po prvi put u povijesti dobili mogućnost izbora, kada su se brojni Hrvati, poput mog oca, zaputili na rad u inozemstvo, više ne postoji, o čemu na najbolji način svjedoče pusta sela i sve prazniji gradovi.
Za vrijeme posljednjeg rata, Armija BiH je zapalila i raselila Sebešić. Filijalna crkva je demolirana i opljačkana. Koliko je protekli rat bio prljav, u kojem nije bilo nevinih, uključujući i međunarodne mirovne snage, na najbolji način govori podatak, koji se može pronaći na stranicama hrvatske Wikipedije, po kojem je britanski bataljun, koji je djelovao u sastavu UNPROFOR-a, izvodio artiljerijske vježbe na prostoru Sebešića, koristeći pritom devastiranu crkvu kao metu.
Ulazimo u selo. Ivan vozi prema Lovačkom domu, gdje se nalazi jedino okupljalište preostalih mještana Sebešića. Međutim, dom je zatvoren. Nekih stotinjak metara naviše ugledamo dim. Pretpostavljamo da mještani peku rakiju, i krećemo u tom smjeru.
Oko kotla se vrzmaju četvorica sredovječnih muškaraca. Prepoznajem dvojicu bivših suboraca koji su se nakon povlačenja iz Sebešića borili na uskopaljskom ratištu. Danas žive u Mostaru i u Sebešić se vraćaju povremeno, kao sada, da ispeku rakiju ili da obave neke druge poslove. Govore nam kako je put iz Sebešića prema Uložnici neprohodan zbog kiša, što smo i pretpostavljali, te nam predlože put koji iz P. Luke, koja se nalazi u blizini izvora Bistričke rike, vodi prema Crvenim zemljama. Riječ je o putu koji koristi novotravnička šumarija, koji se redovito održava.
Oko kotla se vrzma bojažljivi pas. Vjerojatno je riječ o psu lutalici koji je dolutao odnekle, osjetivši blizinu ljudi. Nekada su se u kanjonu Bistričke rike mogli vidjeti brojni psi lutalice, ili štenad koju su neodgovorni vlasnici dovozili tu automobilima i ostavljali. Teško da postoji tužnija slika od napuštenih pasa prepuštenih ćudljivoj i negostoljubivoj prirodi. Slične prizore danas možete vidjeti u Koprivnici, uz dijelove magistralne ceste između Bugojna i Kupresa, gdje je početkom 2020-ih otvoren azil za napuštene pse koji je tri godine kasnije prestao s radom, a psi prepušteni vlastitoj sudbini.
Psi lutalice su dvijetisućitih bili gorući problem. O odnosu ljudi i pasa pisao sam u svom romanu Crni gavran i bijele vrane. Stanje se, na žalost, ni do danas nije bitno promijenilo, jer ne postoji institucionalna briga o napuštenim životinja:
Odvezao se do Blatuše, najzapuštenijeg zeničkog kvarta. Bio je prekriven čađom iz obližnje željezare koja je dvadeset četiri sata dnevno bljuvala tamnosivi dim. Snijeg po dotrajalim pločnicima imao je prljavu žutu boju, a zrak je zaudarao na pokvarena jaja. Kvartom su lutali brojni čopori pasa lutalica koji su prevrtali kante sa smećem u potrazi za hranom. Nekoliko godina nakon rata uopće ih nije bilo po ulicama. Trudeći se uhvatiti korak sa svijetom koji je u međuvremenu odmakao, zapravo uhvatiti privid normalnog života koji im je neprestano izmicao, ljudi su između ostalog nabavljali i pse, uglavnom pasmine kakvih tu ranije nije bilo: labradore, haskije, rotvajlere, samojede, belgijske ovčare, francuske buldoge… Htjeli su biti posebni. Njihova veza s blještavim vanjskim svijetom time bi, kao, ojačala. Bila je stvar prestiža nabaviti pasminu kakvu nitko u gradu nije imao ili “provjerenu marku”, njemačkog ovčara na primjer, koji je ovdje oduvijek imao status mercedesa među psima. Medeni mjesec ljudi i pasa brzo je prošao, i psi su počeli završavati na ulici. Odvezete psa na suprotni dio grada, tu ga izbacite iz automobila i ostavite. Psi su se u prvo vrijeme vraćali, zapušteni, prljavi i gladni, umiljavali se i petljali među noge bivših vlasnika kada iziđu na ulicu.
Sećija je volio pse. Imao je nervoznog pekinezera koji je maltretirao sve oko sebe. Često se pitao koliko su pojedini psi bili uporni vraćajući se vlasnicima koji su ih se odrekli, i gdje je bila granica, onaj trenutak kada su napokon izgubili nadu i prestali testirati njihovu savjest. Sadašnje generacije pasa koje su zapišavale gradske ulice bile su potomci pale pseće aristokracije iz poraća koja je iz toplih stanova i kuća završila na ulici. Uglavnom je to bila široka paleta mješanaca u čijim je venama tekla krv barem desetak različitih pasmina i taj je broj iz generacije u generaciju predvidivo rastao.
Put kojim se vozimo besprijekorno je zategnut. Odmah, nekoliko kilometara nakon skretanja, nailazimo na četinarsku šumu, smještenu u listopadnom pojasu, i odmah je jasno da je riječ o pošumljenom dijelu. Stabla su, tko zna zbog čega, neobično gusto zasađena i izrasla su u visinu. Zaustavljamo automobil i snimamo taj čudesni prizor. Na jednom mjestu, s lijeve strane, kroz šumu vodi bajkoviti put koji podsjeća na prizore iz arkadnih računalnih igara, što je pouzdani znak ljudskog upliva. Među stablima leže gomile suhog granja od kojega se na pojedinim mjestima ne može zaći dublje u šumu. U Sebešiću su nam se žalili kako im šumarija ne dopušta prikupljanje suhog granja po šumi, bez obzira što se na taj način šume čiste i održavaju, što je još jedan bosanskohercegovački paradoks.
Nastavljamo dalje i zaustavljamo se na mjestu gdje je izgrađen kružni tok na kojem se okreću šumarijini kamioni i vraćaju natrag, prema mjestu na kojem se nešto niže eksploatira šuma. S okretišta puca pogled na dolinu Vrbasa i Bistričke rike, koji su u magli. Ispred nas, na krševitoj padini koja se obara prema Bistričkoj rici, među gustim i kržljavim listopadnim grmljem rastu rijetki gigantski bijeli borovi čije krošnje dominiraju horizontom. Vidljive su, također, i brojne sušike. Zbog nepristupačnog tla, nepogodnog za eksploataciju, na tom mjestu vidimo zapravo prirodni ciklus šuma kakav je bio i prije stotinu ili dvije stotine godina, koje stare i obnavljaju se bez upliva ljudske ruke.
Put vodi dalje kroz gustu šumu, kojom se dugo penjemo, sve dok se naposljetku pred nama ne otvore široki planinski prostori Uložnice, po kojima se na više mjesta mogu uočiti zapušteni stanovi koji se već dugo vremena ne koriste. Prolazimo pored zanimljivog pastirskog stana: nasred prostranog pašnjaka, netko je dovukao rashodovani kombi i pretvorio ga u improviziranu nastambu. Ivan poznaje vlasnika nastambe, govori nam njegovo ime i mjesto iz kojeg svakog ljeta dolazi sa svojim stadom na Vranicu. Upoznao ga je prilikom svojih ranijih putešestvija Vranicom. Nešto ranije, dok smo čekali na putu da radnici šumarije natovare šleper usječenom građom, Ivan je prepoznao poslovođu radilišta, koji je također planinar, i to iz Novog Travnika, te razmjenjuju iskustva o prohodnosti planinskih putova.
Planinari iz mjesta podno Vranice međusobno se poprilično dobro poznaju, u što sam se više puta uvjerio, jer se često susreću na planini, dijeleći istu strast, kao da je riječ o okultnom tajnom bratstvu. Posljednjih desetak godina, planinarska društva prenose Betlehemsko svjetlo između lokalnih crkava uoči Božića. U uskopaljsku crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije svjetlo se donosi iz Novog Travnika. Novotravnički planinari ga donesu preko Vranice, do pola puta, obično do Crvenih zemalja, odakle ga preuzmu članovi planinarskog društva Raduša. Riječ je o svjetlu koje potječe iz betlehemske Bazilike Isusova Rođenja. Godine 2024., zbog tragičnih događanja u Svetoj zemlji, Betlehemsko svjetlo je doneseno iz Beča, gdje je tokom godine održavano živim. Uskopaljski planinari preuzeli su ga u Bugojnu, gdje je stiglo izravno iz Beča.
Prije posljednjeg skretanja prestaje uspon i blago se spuštamo naniže. Ostavljamo automobil na mjestu odakle se Crvene zemlje, skrivene u dubokoj šumi, još uvijek ne vide, iako smo bili par stotina metara udaljeni od njih. Ivan nam govori kako se ne možemo spustiti bliže, jer se put odatle obara, i nije siguran može li terenac u povratku savladati taj uspon.
Uzimamo opremu u ruke i spuštamo se prema odredištu. Na jednom mjestu, pored puta, parkiran je osobni automobil. U čudu gledamo u njega. (Automobil je bio na istom mjestu i kada smo se vraćali. Nešto kasnije, nakon što smo prešli pet-šest kilometara puta, naišli smo na četrdesetogodišnjeg muškarca koji je nosio u ruci detektor za metal. Zastali smo i pitali ga treba li mu kakva pomoć. Ispostavilo se da je riječ o vlasniku ostavljenog automobila i da je krenuo pješice, sve dok nije naišao na signal mobitela i pozvao pomoć, jer se nije uspio popeti automobilom uz strmi put iznad Crvenih zemalja. Sada je čekao, pažljivo ispitujući detektorom tlo oko sebe, da naiđe neki njegov poznanik s traktorom, s kojim su namjeravali izvući zaglavljeni automobil. Rekao nam je da potječe iz Novog Travnika i da živi i radi u inozemstvu. Sjetio sam se zlatne groznice od prije pet-šest godina, kada su pojedinci porijeklom iz ovih krajeva kupovali u Njemačkoj i Austriji detektore koji navodno otkrivaju zlato. Međutim, nitko ga dosada nije pronašao, barem koliko ja znam. Muškarac kojeg smo susreli bio je, izgleda, tragično zakašnjeli lovac na zlato, izgubljen u vremenu i prostoru. Razmišljam o motivima sličnih ljudi, i detektor me u jednom trenutku podsjetio na sportske kladionice, kao najbrži način bogaćenja koji će pojedincima omogućiti povratak u rodni kraj. Riječ je o beznadnoj iluziji koja je pobudila nadu kod određenog broja ljudi, a onda se vremenom ugasila sama od sebe, što na svoj način govori o položaju i stanju svijesti ljudi koji su se posljednjih desetak godina masovno otisnuli u svijet u potrazi za boljim životom, iz kojeg se u jednom trenutku nastoje iščupati na bilo koji način. Uvjeren sam da je riječ o tome, pošto me jedan poznanik prije pet-šest godina, kada je to ludilo započelo, uvjeravao kako će se zauvijek vratiti iz Njemačke kada pronađe određenu količinu zlata, što se, naravno, nikada nije dogodilo.)
Crvene zemlje ugledate tek kada dođete neposredno blizu njih sa sjeverne strane. U podnožju se u dubokoj uvali nalazi lijepo uređeno odmorište, odakle sve do vrha uz stazu vode drvene baskije koje služe kao rukohvat prilikom uspona. Uz odmorište se nalazi i izvor koji je sastavni dio legende o Crvenim zemljama, za čije se vode tvrdi da su ljekovite, da liječe oboljenja kostiju. Od izvora uz podnožje padine teče bistri potočić i nestaje u dubini, u gotovo neprohodnim šumama.
Ova nesvakidašnja golet stoljećima privlači pažnju običnog svijeta, ali i znanstvenika, jer iz zemlje ne niče raslinje, niti se po njoj zadržava snijeg. Crvenkasta boja svjedoči o prisutnosti željeznog oksida u tlu. Ovo područje u prošlosti su pohodili kopači zlata, srebra i drugih plemenitih ruda, i to još od rimskih vremena. Ne postoje znanstvene spoznaje koje govore zbog čega je tlo na Crvenim zemljama neplodno, niti je poznato dokle su stigla istraživanja, ukoliko su ikada i postojala. Prema pričama starijih Sebešićana koji su svojevremeno napasali stoku na ovom području, a koje su ostale zabilježene, bilo je više pokušaja da se Crvene zemlje pošume. Međutim, svaki put se događalo isto: sadnice bi se nakon određenog vremena osušile. Tako je, duboko u šumi, ostala golet, za koju se nesumnjivo može reći da je ljudskih ruku djelo. Pretpostavlja se da je uzvišenje nastalo taloženjem jalovine iz rudnika zlata koji se tu nalazio još u rimsko doba, ali i u bosanskom srednjovjekovlju. Po nekim saznanjima, akumulacija iz koje se crpila voda za ispiranje rude nalazila se petsto metara naviše, od koje danas nisu ostali nikakvi tragovi. Nije se moguće čak ni probiti do nje, jer je tlo na tom mjestu obraslo gustim klekovim grmljem, a stoljeća su poravnala uvalu u kojoj se akumulirala voda.
Legenda kaže kako se na Crvenim zemljama uoči turskih osvajanja, iz druge polovice 15. stoljeća, nalazila crkva posvećena svetom Iliji kojega rimokatolici danas slave kao zaštitnika Bosne i Hercegovine. Da bi je sačuvali od rušenja, vjernici su crkvu prekrili crvenom zemljom. Stotine Marija, kaže legenda, stotinu su dana u svojim pregačama nanosile zemlju oko crkve, sve dok je nisu prekrile, da je na taj način zaštite od osvajača. Matematički obrazac legende o Crvenim zemljama, stotinu podignuto na drugu potenciju, neka je vrsta lokalne, minoritske teorije velikih brojeva koja je izravno vezana uz veličinu civilizacije koja ju je stvorila.
Tko god zakopa na Crvenim zemljama, kaže legenda, izaziva Božji gnjev. Nebo se u tren naoblači a svakog onog tko se usudi oskrnaviti ovo sveto mjesto pogodi grom. Na taj način, računajući na strah i sujevjerje slušatelja, drevni su pripovjedači legendama produžavali vijek, očuvavši ih živima naraštajima koji su došli nakon njih, sve do danas. Također, po legendi, svake godine uoči Ilindana, pred zoru, iz dubine zemlje, iz svijeta mrtvih, dopiru zvona Crkve svetog Ilije.
Na samom vrhu, prije nekoliko godina postavljeno je pet-šest metara visoko raspelo od nehrđajućeg čelika, koje dominira prostorom. Beton, čelik, gips i plastično cvijeće u njegovu podnožju izazivaju mali estetski šok. Kršćanstvo, u čijem okrilju su kroz dvije tisuće godina nastala brojna arhitektonska i umjetnička remek-djela, na Crvenim zemljama je pretvoreno u vlastitu parodiju. Dvijetisućljetni kontinuitet završio je u blasfemičnom kiču koji predstavlja živu negaciju te nevjerojatne tradicije.
Ovo je sedmi nastavak Mlakićeva putopisa obogaćen sjajnim fotografijama Mirka Pivčevića i Zdravka Terkeša.
I: Osjećaj bogobojazne poniznosti i huk Ždrimačkog slapa
II: Kameni svatovi i međunacionalna podjela po planinskim vrletima
III: Legenda o planini (3): Na rimskim putovima
IV: Mali tetrijeb i medvjedići s ribnjaka
V: Radovan je najljepši ujesen
VI: Sudbinska povezanost ljudi i planina