Legenda o planini (10): Zimski pohod na Nadkrstac

U noći, u tami, duboko u sebi spoznate svu dubinu ljudskog neznanja i čini vam se da u glavi čujete nevidljivi sat koji svakim otkucajem podsjeća na kukavnu ljudsku smrtnost

KulturaReportaže

By: Josip Mlakić Zadnje ažuriranje 16. tra 2026.

Josip Mlakić: Putopis je nastajao tokom snimanja dugometražnog dokumentarnog filma “Legenda o planini” i temelji se na radnoj verziji scenarija. Ekipu su, uz mene, najčešće činila dvojica snimatelja, direktor fotografije Mirko Pivčević i pomoćnik redatelja Zdravko Terkeš, i vozači Anto Radić, Ivan i Anto Žuljević, koji su ujedno bili i naši vodiči.

Najviši planinski vrhovi oduvijek su fascinirali ljudsku maštu, kao cilj prema kojem koracamo slijepi i nezainteresirani za bilo što drugo. Osvajanje vrhova neka je vrsta pokoravanja, karakterističnog ljudskoj prirodi. Planinari, koji podsjećaju na posvećene redovnike, planinu doživljavaju kao jedinstven organizam u kojem su vrhovi tek važan djelić mnogo veće cjeline. Ova dva suprotstavljena svijeta, koja se često poistovjećuju, moguće je razdvojiti u dvije zasebne kategorije vodeći se starom kineskom poslovicom koja je postala nekom vrstom općeg mjesta, kao najsažetija životna filozofija, po kojoj je od cilja neusporedivo važniji put kojim se krećemo prema njemu.

Posljednjih godina planinarsko društvo Raduša, bez obzira na vremenske uvjete, između Božića i Nove godine organizira pohod na Nadkrstac, najviši vrh Vranice. U pohodu sudjeluju, što je postalo nekom vrste tradicije, i planinari iz Mostara i Splita. Istovremeno, sa suprotne, istočne strane, prema Nadkrstacu kreću planinari iz Lašvanske doline.

Pohod s uskopaljske strane započinje ispred planinarskog doma u Radovini, koji djeluje pomalo nadrealno, jer će 2024. godina između ostalog ostati upamćena i po visokom snijegu koji je pao uoči Božića, kakav nije osvanuo još od 2012. Na ovim prostorima, godine s visokim snijegom pamte se dugo i ostaju u kolektivnom sjećanju kao nostalgično prisjećanje na neka bolja, mitska vremena, kakva, kako kaže jedan Andrićev junak, ostarjeli fratar, nikad nisu ni postojala. Pored 2012., ostala je upamćena i 1999. godina, kad je visoki snijeg na tjedan dana paralizirao Bosnu i Hercegovinu. Usprkos ekstremnim zimskim uvjetima, planinari ne odustaju. Gotovo dva dana mehanizacija je čistila zameteni put u dužini od oko dvanaest kilometara, koji iz Ždrimaca vodi do Radovine. Snijeg je, pričaju nam kasnije, na mjestima bio toliko visok, da se ralica teškom mukom probila do doma, što se najbolje vidi po visini snijega oko puta koji podsjeća na duboko, snježno korito. Koliko su dobro obavili posao na najbolji način govori to da je u gradu tih dana vladao prometni kaos zbog lošeg održavanja ulica, dok se do Radovine bez ikakvih poteškoća moglo stići osobnim automobilom.

Ukazala nam se jedinstvena prilika da snimimo planinu u ekstremnim uvjetima, prekrivenu nanosima snijega visokim i do dva metra, koja je običnim smrtnicima u zimskom periodu praktički nedostupna, sve do proljeća. Mirko Pivčević stiže iz Splita, a Zdravko iz Ljubuškog, i ujutro oko devet sati krećemo automobilom prema Radovini. Na parkiralištu oko doma brojni su automobili. Grupice planinara stoje uokolo, čekajući na polazak. Među njima je i dobroćudni pas čiji je vlasnik mostarski planinar koji ga vodi svuda sa sobom. (Pas se tokom uspona, što smo kasnije vidjeli na snimcima drona, disciplinirano kretao u koloni.)

Kolonu čini četrdesetak planinara. Među njima je i Ivan Žuljević, koji i danas, u sedamdeset i sedmoj godini života, važi za jednog od najboljih hodača u ekstremnim uvjetima i koji među domaćim i planinarima koji na Vranicu dolaze sa strane uživa status žive legende. Planinari trebaju kroz duboki snijeg preći put u dužini od oko četiri kilometra. Uspon kreće s 1400 metara nadmorske visine, dok se cilj nalazi na 2112 metara. Jednostavnom trigonometrijskom računicom dolazi se do podatka da hipotenuza, po kojoj se planinari kreću, u odnosu na rāvan zatvara kut od deset stupnjeva. Početni dio puta u dužini od oko kilometar i pol do dva kilometra teče relativno ravno, a zatim kreće kontinuirani uspon od gotovo dvadeset stupnjeva. Kad u ovu jednadžbu uvrstimo duboki snijeg, dobijemo pravu sliku ovog pothvata.

Krećemo kao posljednji u koloni. Naivno smo mislili da će planinari, koji su na nogama nosili krplje, pomagalo koje se pričvršćuje na obuću i sprječava propadanje nogu u snijeg, napraviti dovoljno dobro utabanu stazu po kojoj ćemo se nesmetano kretati bez krplji. Već nakon desetak metara puta, nakon što smo par puta propali u snijeg, ja i Mirko Pivčević se vraćamo natrag, dok Zdravko, kojemu su planinari posudili krplje i kamašne, navlake koje sprječavaju zasipanje snijega u obuću, kreće za kolonom pod budnom paskom dvojice uskopaljskih planinara, koji su ga odveli na uzvišenje oko kilometar udaljeno od doma, odakle se vidi padina koja vodi prema Nadkrstacu.

Ja i Mirko se vraćamo u dom, u kojem desetak planinara, koji iz raznoraznih razloga nisu krenuli na uspon, među kojima ima i ratnih vojnih invalida, pripremaju ručak koji je planiran za četrnaest sati, za kad je predviđen povratak. Pokušavamo se probiti do korita Crndola, ali ne uspijevamo zbog visokih nanosa snijega, zbog čega se spuštamo putom ispod doma i snimamo kamerom šumu pod snijegom. Na jednom mjestu, stotinjak metara ispod doma, nailazimo na tragove srne. (Iznad planinarskog doma prema Nadkrstacu, kako su nam ispričali planinari, ostali su tragovi vukova, a nešto ranije, dok smo se vozili prema Radovini, Anto Žuljević, naš vozač, pokazuje tragove medvjeda u dubokom snijegu, ne starije, po njegovu mišljenju, od dvadeset i četiri sata. Priča kako su slični prizori posljednjih godina sve češći, da je trajno narušen bioritam medvjeda koji bi u ovo doba godine trebali ležati u kakvoj pećini, čekajući proljeće.)

Vraćamo se u dom, u koji polako pristižu planinari koji su u jednom trenutku odustali od uspona. Nakon tri sata, koliko je proveo na lokaciji, vraća se i Zdravko i pokazuje nam snimke. Izgledaju spektakularno. Prilikom povratka otpali su mu đonovi s cipela, te je dobar dio puta prešao koračajući kroz visoki snijeg. (Planinari su u povratku pronašli u snijegu đonove sa Zdravkovih cipela. Slične stvari, koliko smo razumjeli iz planinarskih šala, poprilično se često događaju, kad amateri kojim slučajem zalutaju u njihov zatvoreni svijet, poput naše filmske ekipe.)

Rosinj, jedan od najljepših vrhova, predstavlja, uz Sarajevska vrata i Nadkrstac, jednu od najvećih turističkih atrakcija Vranice. Uz njegovo podnožje nekad je vodio karavanski put koji je povezivao jug i sjever planine. Najkraći put s uskopaljske strane vodi preko Zlatnog guvna. Kad iziđete na plato, dovoljno je pratiti putokaz koji vodi prema planinarskom domu. Dom se nalazi na rubu prostranog pašnjaka. Pored njega vodi put do pod sami planinski vrh. I tu se, uz put, nalazi korito u koje u tankom, bistrom mlazu teče živa voda, po kojoj je Vranica poznata. (Izraz živa voda koristi se za prirodne izvore na planini. Osim njih, na nekim dijelovima, gdje nema prirodnih izvora u blizini, postoje i čatrnje. Za vrijeme rata, kad bi napadao snijeg i planina postala neprohodna, vodu smo uzimali iz obližnje čatrnje. Imala je žućkastu boju i odvratan okus, koji je tjerao na povraćanje. Bila je puna krupnih, žućkastih larvi koje stočari nazivaju čatrnjacima. Vodu smo cijedili kroz tkaninu, da odstranimo larve, a zatim sipali u nju dezinfekcijsko sredstvo kakvo u sličnim prilikama koristi američka vojska.) Nasuprot planinarskog doma nalazi se pastirski stan koji se, sudeći po svemu, još donedavno koristio. Osim njega, mogu se vidjeti i vikendice novijeg datuma, čiji limeni krovovi odudaraju od tradicionalne planinske arhitekture. Ovdje vikendice niču na divlje, za razliku od Radovine, gdje je najveći broj objekata izgrađen na starim kolibištima i s izvornim materijalima. Posljednjih godina, nakon što su bošnjačko planinarsko društvo Goran preuzele nove generacije, prekinuti su svi kontakti između dvaju društava. Istovremeno, krenuo je projekt devastacije Radovine. Za kratko vrijeme u blizini planinarskog doma niknulo je nekoliko vikendica, izgrađenih od betonskih blokova, na mjestima gdje ih nikad ranije nije bilo, uz korito Crndola, zbog čega je planinarsko društvo Raduša zakupilo u višegodišnji najam prostor oko planinarskog doma, da bi barem donekle odgodili daljnju devastaciju tog dijela planine. U ovom slučaju narušena je tradicionalna podjela pašnjaka na planini, koja je bila zakonski ozvaničena i u socijalizmu, po kojoj su Radovinu isključivo koristili mještani Ždrimaca. (Visoravan Kolo, na primjer, koje se nastavlja na Radovinu, koristili su stočari iz okolice Zenice, grada u čijoj blizini nije bilo odgovarajućih planinskih pašnjaka.)

Zastajemo u podnožju Rosinja do čijeg vrha vodi strma padina. Lovcima na planinske vrhove, koji na Vranicu pristižu sa svih strana, zbog relativno jednostavnih i nezahtjevnih uspona, posljednjih su se godina, kao svojevrsni znak vremena u kojem živimo, pridružili i motorizirani avanturisti iz zapadnih zemalja, ponajviše iz Njemačke, kojima se na Vranici nude instant doze adrenalina kakve ne mogu iskusiti nigdje drugdje.

Polako se spušta noć i krećemo natrag. Noć na planini učas vas ispuni dubokim strahopoštovanjem. Pri pogledu na ocean zgusnute tame, koji je, čini se, jednako tako izgledao i u noći prije Postanka, javi se praiskonski strah. Nakratko pomislite kako ste naslutili tajnu legendi i misterij vjere u svemoćno božanstvo, koje živim održavaju i ljudski strahovi, a koje počiva visoko gore, iza hladnih i udaljenih zvijezda. To kratkotrajno otkrivenje, koje se sa svakim novim izlaskom na planinu uvijek iznova vraća, samo je privid, koji traje do trenutka kad ugledate prve otočiće svjetlosti u dolini. Ako se spuštate prema kanjonu Bistričke rike, imate osjećaj kao da se vozite kroz duboki tunel, sve dok ne uđete u prvo naselje. Oko vas je duboka i gluha noć, podbuhla i neprohodna, koja traje i izaziva strepnju, u kojoj umire nada i prestaje svaka misao o svjetlosti. Iz tame katkad, kad zapuše noćni povjetarac, dopire sjetni šum četinara, ili žubor vode s izvôra ili česmi iz kojih voda neprestano teče, jer bi u suprotnom vodovodne cijevi zimi uslijed niskih temperatura vrlo brzo popucale, pored kojih izletnici obično zastanu, kao po nekom ugaslom instinktu iz davnih, prapovijesnih vremena. U noći, u tami, duboko u sebi spoznate svu dubinu ljudskog neznanja i čini vam se da u glavi čujete nevidljivi sat koji svakim otkucajem podsjeća na kukavnu ljudsku smrtnost.