Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Legenda o planini (8): Zlatno guvno i fra Anđelove Zvizde
Neki važni toponimi moga djetinjstva pretvorili su se kroz protekla tri desetljeća u gotovo neprohodne šume, dok Crvene zemlje i Zlatno guvno stoljećima odolijevaju?
Josip Mlakić: Putopis je nastajao tokom snimanja dugometražnog dokumentarnog filma “Legenda o planini” i temelji se na radnoj verziji scenarija. Ekipu su, uz mene, najčešće činila dvojica snimatelja, direktor fotografije Mirko Pivčević i pomoćnik redatelja Zdravko Terkeš, i vozači Anto Radić, Ivan i Anto Žuljević, koji su ujedno bili i naši vodiči.
U kasnu jesen, u dolini Vrbasa učestaju magle koje se razilaze i po nekoliko sati, dok je nad Vranicom najčešće sunčano. Po vedrom nebu vuku se tragovi putničkih zrakoplova koji se već tu spuštaju nisko, pripremajući se za slijetanje na sarajevsku zračnu luku. U novije vrijeme, tragovi na nebu, kao bezvremenska slika, umjesto nostalgičnog prisjećanja na dane djetinjstva postali su predmet bizarnih teorija zavjere.
(Jedne prilike, krajem rata, nakon prestanka sukoba Hrvata i Bošnjaka, zatekao sam se na planinskom vrhu, dok su iznad nas u niskom letu, napadajući položaje bosanskih Srba oko Sarajeva, cijeli dan prelijetali NATO-vi zrakoplovi. Ledenoplavo nebo, apokaliptično ispresijecano pjenušavim prugama, što su se topile pred našim očima, podsjećalo je na začarano, zaleđeno jezero u čijim visinama umjesto Boga obitava Levijatan.)
Prije polaska na Zlatno guvno, ispred kafića u kojem smo popili prvu jutarnju kavu, pokušavamo se dronom probiti kroz gustu maglu koja je okovala grad. Na ekranu iPada, na kojem promatramo snimke kamere, dugo se vidi neprozirna magla. Dron, nakon više od tri stotine metara leta, izranja iz magle: nebo nad planinom je vedro i sunčano, što iz naše perspektive djeluje pomalo nestvarno.
Zdravko spušta dron i briše ga suhom krpom, jer se po njemu tokom leta kondenzirala vlaga. Ulazimo u automobil i krećemo prema Zlatnom guvnu, lokalitetu koji se nalazi na zapadnoj strani Vranice, pri vrhu padine koja se obara prema dolini Vrbasa.
Svaki izlazak na Vranicu, najvažniju rudnu planinu u Bosni i Hercegovini, što je glavni razlog zbog kojega je nekad bila ispresijecana rimskim i srednjovjekovnim karavanskim putovima, predstavlja jedno novo iskustvo. Poznata je prvenstveno po nalazištima zlata koja su stoljećima golicala maštu lokalnog stanovništva, o čemu danas svjedoče tek nazivi pojedinih udruga i tvrtki, poput Aurea Vranica ili Aureus.
Svaki put kad se penjete na planinu, imate osjećaj da je vrijeme stalo. Na izlazu iz sela Vrse, odakle put vodi naviše prema Zlatnom guvnu, fascinirao nas je jedan nevjerojatan prizor. Imali smo osjećaj da smo vraćeni u felinijevske pedesete: na betonskom koritu uz posljednje kuće u selu, stariji mještanin, odjeven u atletsku majicu, brije se, ogledajući se u bistroj vodi korita.
Put, koji u širokim cik-cak potezima krivuda gotovo okomitom padinom planine, koji je za lijepa vremena vidljiv iz grada, izgrađen je za vrijeme rata. Vozimo se kroz maglu koja se, kako se penjemo, polako razilazi. Nakon što smo prešli liniju oblaka, zaustavljamo automobil i uzimamo opremu za snimanje. Nad nama se otvorilo nebo, dok se dolje, u dubini, ništa više ne nazire osim divljeg, paperjastog mora. Na suprotnoj strani vide se tamni vrhovi planina. Daleke obale tog vilinskog svijeta, koji se najednom otvori, jasne su i čiste, i na trenutak zaboravite svijet iz kojega ste stigli, kao da nikad nije ni postojao. U kasno ljeto, za sunčanih dana, ovi djevičanski predjeli podsjećaju na drevne oltare po kojima venu i suše se posljednji cvjetovi zvončića, vrtoglava i vrkute.
Prije polaska na Zlatno guvno, raspitivao sam se o tragovima kanala, ali mi nitko nije znao reći bilo što konkretno, pa čak ni naši vodiči. Nalazišta zlata, koja su od začetka ljudske civilizacije bila predmet ljudske pohlepe, nikada, koliko ja znam, nisu našla mjesto u bogatoj vraničkoj mitologiji, zbog čega na Zlatno guvno ne idemo tragom legendi, kao na gotovo sve druge lokacije na planini, već tragom novijih znanstvenih spoznaja po kojima su tragovi rimskih i srednjovjekovnih rudnika zlata ostali očuvani još jedino na tom lokalitetu, na kojem su Rimljani, što je znanstveno potvrđen podatak, više od stotinu godina ispirali zlato. Riječ je o tragovima rimskih vodovodnih kanala. Tehnologija ispiranja zlata stoljećima se nije mijenjala: voda se iz posebnih akumulacija kanalima dovodila do rudnika, gdje se ruda ispirala jakim vodenim mlazom, pri čemu se prljava, blatnjava voda slijevala niz planinu, noseći sa sobom mulj i prljavštinu.
Središnji dio Zlatnog guvna čini prostrani proplanak okružen sa svih strana četinarskim šumama nad kojima s istočne strane dominira Rosinj. U središtu proplanka, uz put, golema je dvostrana betonska česma, s jednom lulom sa stražnje i dvije s prednje strane, iz kojih neprestano teče jak mlaz vode. Po plitkim baricama uz česmu, koje podsjećaju na začarana jezerca iz bajki, uhvatio se preko noći led, iako je temperatura debelo iznad nule.
Nije poznato gdje se nalazila akumulacija koja je napajala rudnik vodom. Po pričama, koje sam jednom čuo, iz iste akumulacije su se napajali rudnici na Crvenim zemljama i na Zlatnom guvnu. Nalazila se na Uložnici, iznad Crvenih zemalja, odakle je prema Zlatnom guvnu vodio kompleksni vodovodni sustav u dužini od sedam-osam kilometara, što nije potkrijepljeno provjerljivim podacima, pošto na potezu od Uložnice do Zlatnog guvna nikad nisu pronađeni ostaci kanala.
Uzimamo opremu iz automobila, kojega Anto sklanja na skrovito mjesto, par stotina metara dalje, da nam ne bi kojim slučajem zalutao u kadar. Dogovaram sa snimateljima kadrove koje ćemo snimiti na proplanku i krećem u potragu za kanalima. Hodam rubom proplanka, odakle se šuma s obje strane spušta prema zaravni, gdje nisam uočio nikakve nepravilnosti u morfologiji tla. Prilikom te kratke šetnje, nailazim na prirodnu uvalu u kojoj je nekad ležala voda, a koja je u međuvremenu pretvorena u smetlište. Pred sličnim, bogohulnim prizorima, kakvi se mogu vidjeti na svim dijelovima planine na koje je kročila ljudska nogu, osjetite bijes i neki neodređeni sram.
Tek kad sam se vratio natrag, putom kojim smo došli, shvatio sam da bi duboki, oko šest metara široki i četiri-pet duboki usjek, koji prati pristupni put, mogao biti dio nekadašnjeg kanala. Dugačak je kilometar-dva, zaklonjen sa svih strana šumom, i vodi do padine koja se obara prema gradu. Ulazim u kanal i već na samom početku nailazim na ravne kamene segmente prekrivene debelim slojem mahovine. Skidam na jednom mjestu mahovinu i otkrivam savršeno ravnu podlogu koja je, bez ikakve sumnje, načinjena ljudskom rukom. Po dnu kanala rastu kržljave i bolesne smrče, a vidljive su i niske sušike obrasle lišajevima, što je fenomen koji donekle podsjeća na Crvene zemlje. I tu je, kao i na Crvenim zemljama, trajno narušena prirodna ravnoteža: stvorilo se stanište koje stoljećima odolijeva bujanju vegetacije. Možda je i sam proplanak dio iste cjeline? Možda je upravo tu odlagana jalovina, jer kako drugačije objasniti to da se šuma vremenom nije proširila i na taj dio? Neki važni toponimi moga djetinjstva pretvorili su se kroz protekla tri desetljeća u gotovo neprohodne šume, dok Crvene zemlje i Zlatno guvno stoljećima odolijevaju?
Krećem kanalom i pronalazim savršeno očuvane segmente bočnog zida. Odmah pored, leži veliki kameni blok koji se oborio prema unutrašnjosti kanala, koji je s donje strane, koja u odnosu na tlo tvori oštri kut, savršeno ravan. Uz sami rub, u gomili kamena zaostaloj prilikom izgradnje puta, nailazim na kameni segment u čijoj je osnovici pravokutnik, dok su preostale dvije strane pravilni istostranični trokuti na čijem je spoju pravilni rub širok oko dva centimetra. Nesumnjivo se radilo o finom, kutnom elementu kanala.
Postoji legenda koja govori kako je selo Zvizde, koje se naslanja na obronke Vranice ispod Zlatnog guvna, nastalo taloženjem mulja i jalovine koji su se s rudnika slijevali niz planinu. U tom selu, po legendi, koju u novije vrijeme kao vjerodostojnu prihvaća većina historiografa, rođen je fra Anđeo Zvizdović, jedna od najznačajnijih bosanskohercegovačkih povijesnih ličnosti, koji je navodno potjecao iz pravoslavne obitelji, a koji je u skladu sa šerijatskim propisima, kad je Turska osvojila srednjovjekovno bosansko kraljevstvo, od sultana ishodio ahdnamu, dozvolu za opstanak rimokatolika na ovim prostorima. Bio je, prema predaji, glasovit propovjednik. Umro je na glasu svetosti u Fojnici 1498., na suprotnoj strani Vranice od one na kojoj je rođen. Jedna ulica u Gornjem Vakufu-Uskoplju, u hrvatskom dijelu grada, dobila je ime po znamenitom fratru.
Od 2000-ih, pa naovamo, ime fra Anđela Zvizdovića bilo je proskribirano u neohrvatskom (Ivan Lovrenović) javnom prostoru, gdje je Zvizdović prokazivan kao izdajnik. Pritom se nije vodilo računa o kontekstu vremena u kojem je Zvizdović živio i djelovao. Njegovo ime korišteno je isključivo u dnevno-političke svrhe. Neohrvati su preko Zvizdovića nastojali prebrisati višestoljetnu tradiciju franjevačke Bosne, dok ga je druga strana, bošnjačka, uzimala kao primjer kojim se želio naglasiti tobožnji demokratski karakter Osmanskog Carstva. Mogli bismo reći kako su lik i djelo velikog fratra ostali nasukani u šizofrenom medijskom limbu, na pola puta između bošnjačkog čekića i hrvatskog nakovnja.
Imenovanje ulica u Gornjem Vakufu-Uskoplju jedan je od svjetlijih primjera suživota u višenacionalnim sredinama, iako nešto slično gotovo da više i ne postoji, bez obzira što se u nekim krugovima i danas podgrijava socijalistički mit o bratstvu i jedinstvu. Nakon što je općina ujedinjena, 2000-ih, postignut je dogovor da svatko u svom dijelu grada predloži nazive ulica, s tim da je svaki naziv prihvatljiv objema stranama. Danas u gradu postoje Ulica Mehmed-bega Stočanina, osmanskog velikaša iz šesnaestog stoljeća koji je sagradio prvu džamiju na prostoru današnjeg grada, Srebreničkih žrtava, Ive Andrića, fra Anđela Zvizdovića, fra Grge Martića, dok je ulica koja razdvaja hrvatski i bošnjački dio grada zajedničkim dogovorom nazvana po Branku Mikuliću.
Ahdnama je povelja koju su osmanski osvajači, zbog karakterističnog sustava mileta u državnim tvorevinama u kojima muslimani predstavljaju većinu, gdje su vjersko i političko tijesno povezani, izdavali kršćanskim zajednicama, garantirajući im određena prava. Povelju je sultan Mehmed II. dodijelio fra Anđelu Zvizdoviću u Milodražu kod Kiseljaka. Pretpostavlja se da je susret dogovoren preko posrednika i da je ahdnama rezultat njihova usmenog dogovora. Kao znak prijateljstva, sultan je ogrnuo fra Anđela plaštem koji se, zajedno s ahdnamom, čuva u Muzeju franjevačkog samostana Duha Svetoga u Fojnici, u kojem se stoljećima nalazilo neformalno središte bosansko-franjevačke redodržave, koje je ujedno predstavljalo i centar kulturnog i političkog života bosanskih Hrvata.
U Ikavskom zemljopisu, pišući o Uskoplju, Ivan Lovrenović spominje i fra Anđela Zvizdovića:
Do legendarnih razmjera narastao je Zvizdovićev lik zbog njegova susreta 1463. s osvajačem Bosne sultanom Mehmedom II i sporazuma o pravu bosanskih franjevaca i katolika na nesmetan život u svojoj vjeri, što je za ono doba i s obzirom na teokratski karakter Osmanskog Carstva imalo značaj važnog pravno-političkog sporazuma.
Priča o Zlatnom guvnu i porijeklu fra Anđela Zvizdovića jedinstven je primjer kako se dvije neovisno nastale legende nastavljaju jedna na drugu. Riječ je o dva mita u koja je moguće bezrezervno povjerovati jer su dijelom potkrijepljeni provjerljivim podacima, odnosno o prostoru u kojem su legende i zvanična povijest srasli u jedno, i gdje je teško povući vidljivu granicu između njih.
Zvizde, u kojima su živjeli isključivo Hrvati, tokom rata su većim dijelom porušene i zapaljene. Na devastiranoj zgradi osnovne škole ostao je grafit Zabrana – ne diraj – Arafat uselijo. Na dominantnoj koti iznad sela, s koje se vidi grad, postavljena je velika državna zastava, koja se u međuvremenu poderala, pretvorivši se u vjerodostojan simbol nakaznog patriotizma kakav ovdje prevladava, čiji je sastavni dio i spomenuti grafit koji u suštini predstavlja čin animalnog zapišavanja terena, što je karakteristično za Bosnu i Hercegovinu u cjelini. U vrijeme dok smo snimali Zvizde, povremeno je puhao orkanski vjetar. Poderana zastava, koja je ponosno vijorila iznad srušenih i zaraslih kuća, asocirala me na maksimu Samuela Johnsona, engleskog pjesnika i esejiste, o patriotizmu kao posljednjem utočištu hulja, koja se, na žalost, na ovim prostorima pretjeranim korištenjem pretvorila u opće mjesto i ideološku floskulu.
Josip Mlakić, polis.ba
Ovo je osmi nastavak Mlakićeva putopisa obogaćen sjajnim fotografijama Mirka Pivčevića i Zdravka Terkeša.
I: Osjećaj bogobojazne poniznosti i huk Ždrimačkog slapa
II: Kameni svatovi i međunacionalna podjela po planinskim vrletima
III: Legenda o planini (3): Na rimskim putovima
IV: Mali tetrijeb i medvjedići s ribnjaka
V: Radovan je najljepši ujesen
VI: Sudbinska povezanost ljudi i planina
VII: Mitsko mjesto Sebešić i legende o Crvenim zemljama