Legenda o planini (9): Dobroška Vranica

---

Josip Mlakić: Putopis je nastajao tokom snimanja dugometražnog dokumentarnog filma “Legenda o planini” i temelji se na radnoj verziji scenarija. Ekipu su, uz mene, najčešće činila dvojica snimatelja, direktor fotografije Mirko Pivčević i pomoćnik redatelja Zdravko Terkeš, i vozači Anto Radić, Ivan i Anto Žuljević, koji su ujedno bili i naši vodiči.

---

Dobroška Vranica ili Dobroška planina, nazvana po Dobrošinu, jednom od najstarijih hrvatskih naselja u gornjem toku Vrbasa, iznad kojega se nalazi, prostire se na jugozapadu. Na mapama je pogrešno označena kao Dobruška Vranica. Nije poznato kako je i kad došlo do te zabune. Omeđena je dolinom rijeka Crndol na sjeveru i Vrbasa na jugu. Najviši vrh, Ledenice, nalazi se na 1964 metra nadmorske visine. Prekrivena je, za razliku od drugih dijelova Vranice, brojnim vrtačama.

Najprije krećemo za Dobrošin, gdje živi Anto Radić, naš vozač i vodič, odakle vodi najkraći put do Dobroške Vranice, koji je veći dio godine neprohodan zbog ekstremnih uspona na pojedinim dijelovima. Nad selom dominira Lisina, udaljena par kilometara zračne linije, koja se gotovo okomito obara prema dolini, u čijem podnožju izvire Dobroška rika koja se nešto niže u selu ulijeva u Vrbas. Put iz Dobrošina je neprohodan i moramo ići zaobilaznim, preko Ždrimaca, Radovine i Kola. Umjesto sat vremena vožnje, vozit ćemo se više sati, ovisno o stanju putova, za koje pretpostavljamo da su u lošem stanju zbog jakih kiša koje su padale prethodnih dana.

Iza planinarskog doma u Radovini, koji se nalazi na 1485 metara visine, i vikendaškog naselja izgrađenog na mjestu nekadašnjih ždrimačkih stanova, na uskom pojasu između Crndola i potoka koji izvire visoko u planini, na 1800 metara, nalazi se minijaturni drveni most izgrađen pored puta preko kojega se prelijeva potok koji se u blizini planinarskog doma ulijeva u Crndol. Riječ je o replici mosta kakve su nekad gradili pastiri, da osiguraju ovcama i psima nesmetan prelaz preko vode. Na tom dijelu započeli smo snimanje Legende o planini. U uvodnim scenama, skupina planinara penje se prema visoravni Kolo, odakle se granaju putovi prema svim drugim dijelovima planine. Taj dio nije odabran slučajno, jer se na toj relativno kratkoj dionici mogu vidjeti sve ljepote planine, od izvôra, gustih i dubokih šuma, biljne raznolikosti, pa do širokih planinskih zaravni obraslih travom. Područje uz tok Crndola bogato je gljivama, uglavnom vrganjima i nešto rjeđim lisičarkama. Vrganji iz crndolskih šuma neobično su krupni i planinari od njih prave odreske koje pripremaju na roštilju.

Uz put prema Kolu, kilometrima, sve dok se ne zađe u šumu, odakle počinje uspon, gusti su nasadi malina čija je sezona u vrijeme snimanja, krajem srpnja, već bila prošla. Ipak, još uvijek se moglo ubrati nešto zakašnjelih plodova. Na mjestima su, i nakon više desetljeća, još uvijek vidljivi tragovi nekadašnjih torova. Vide se pravilna polja visoko izrasle šćavlike, štavelja, zbog toga što je tlo na tim mjestima još uvijek izdašnije nego na drugim dijelovima planine. (Ovčari su nekada, u kasnu jesen i zimi, kad stjeraju ovce s Vranice, torove povremeno pomjerali i na taj način gnojili zemlju.)

Izlazimo na Kolo, jedan od najljepših dijelova Vranice. (Jedne prilike, dok se rađala ideja o filmu, izišli smo na Kolo. Sa mnom u društvu bio je i Mirko Pivčević, inače iz Splita, kojemu je to bio prvi izlazak na Vranicu. Na jednom smo mjestu zastali, u hladu crvene zove, da se na trenutak zaštitimo od sunca koje je nemilice peklo. Ubrao sam, na površini ne većoj od četvornog metra, punu šaku malina, divljih jagoda i borovnica, i dao ih Mirku. Ko ovo more platit, rekao sam, aludirajući na splitsku poštapalicu vezanu uz more.) Početkom ljeta, kad dozrijevaju borovnice, koje se ovdje nazivaju i vrisinjama, po Kolu, koje se nalazi na visini od oko 1800 metara, vide se brojni berači, uglavnom iz sela smještenih uz gornji tok Vrbasa. Beračima, a često je riječ o čitavim obiteljima, od kojih se neke u sezoni berbe nastane na Vranici, obilje plodova donosi lijepu zaradu. Nakon što prođe sezona borovnica, dozrijevaju brusnice, koje na tom dijelu također rastu u izobilju. Paracelsus, švicarski liječnik, astrolog, filozof i alkemičar iz šesnaestog stoljeća, o kojemu je Borges napisao čudesnu priču pod nazivom Paracelsusova ruža, zapisao je kako su livade, pašnjaci, brda i planine ljekarne. To pogotovo vrijedi za Kolo i još neke dijelove planine, poput Gunjače na krajnjem zapadu. Osim borovnice, koja se od pamtivijeka koristi u tradicionalnoj medicini, čiji su svi dijelovi, od stabljike, listova pa do plodova, ljekoviti, bere se još uva, od čijih se listova spravlja lijek protiv upale mokraćnih kanala koji se koristi i u suvremenoj medicini, i srčanik, biljka koja naraste i do dva metra u visinu, čiji je korijen ljekovit. Koristi se za liječenje bolesti jetre, loše probave, stomačnih infekcija i malokrvnosti. U novije vrijeme, u suvremenoj medicini, srčanik se koristi za liječenje anoreksije. Osim ljekovitog bilja, Vranica je poznata i po endemskim biljnim vrstama od kojih su najpoznatije vraničko zvonce i vranička vrkuta.

Početak je studenog. Pred nama se otvara široko sivo polje obraslo visokom, sasušenom travom, polegnutom od nedavnih kiša. Već krajem srpnja, kad smo snimali, trava na Kolu bila je suha zbog neobično sušnog ljeta, kad mjesecima nije pala kiša. Nakon tri sata vožnje po lošem i neodržavanom putu, dolazimo do Dobroškog jezera. Nalazi se u dubokoj krškoj uvali, na visini od oko 1840 metara. To je drugo najviše jezero na prostoru Bosne i Hercegovine, odmah iza Idovačkog na obližnjoj Raduši, čiji se najviši vrh Idovac vidi s rubnih dijelova uskopaljskog dijela Vranice, s druge strane doline Vrbasa. Jezero nema površinskih pritoka, već se napaja vodom iz podzemnih izvora. Najveće je u proljeće, kad nakon otapanja snijega znatno poraste njegov nivo.

U blizini jezera, koje je jedini prirodni izvor pitke vode na ovom dijelu planine, o čemu svjedoče i tragovi divljih svinja oko jezera, kakvi se rijetko viđaju na drugim dijelovima planine, pogotovo ne na tolikoj visini, nekad su se nalazili dobroški stanovi. Danas od njih nisu ostali nikakvi tragovi: zapaljeni su za vrijeme rata, koji je pružio pipke i do djevičanskih planinskih predjela. (Čak se, kad smo na tu lokaciju dolazili u jesen, ni po čemu nije dalo naslutiti da su se tu nalazili stanovi, dok se ljeti njihovi ostaci uočavaju tek po gusto izraslim koprivama uz zarasle zidine, koje rastu jedino na tim mjestima.)

Uz jezero, koje polako nestaje, pretvarajući se u močvaru, veže se pojednostavljena verzija legende o nastanku Prokoškog jezera, jednog od najljepših planinskih jezera u Bosni i Hercegovini, koje se nalazi desetak kilometara sjeverno. Legenda govori o ženi koja je na jezeru prala prljavo rublje, što je bilo izričito zabranjeno. Kad ga je oprala, jezero je krenulo za njom i potopilo je. Nastanak ove legende, koja je ujedno i neka vrsta poučne priče, donekle je moguće i rekonstruirati. Čini se da je nastala s ciljem očuvanja čiste sredine, s punom sviješću drevnih pripovjedača da zemlju i planinu ostavljamo u nasljeđe budućim naraštajima.

Sljedeća etapa našeg puta je čatrnja, koja se nalazi par kilometara dalje. Ovaj jedinstveni kompleks, koji podsjeća na urušeni artefakt neke izgubljene civilizacije, izgrađen je prije osamdesetak godina, sredinom pedesetih. Pri pogledu na urušeno i zaraslo korito, smješteno uz put, iz kojega se napajala stoka, djelomično urušeni plato za prikupljanje kišnice, na podzemne bazene u kojima se po površini vode uhvatio debeli sloj mulja i prljavštine, u primisli se, kao refren, jave stihovi iz epske narodne pjesme koje je u  studiji iz 1950-ih zapisao historiograf Hamdija Kreševljaković:

Vrijeme kule niz kotare gradi,
vrijeme gradi, vrijeme razgrađuje.

Dobrošku Vranicu snimali smo u dva navrata, početkom studenog 2024. i u ljeto 2025., kad nastavljamo dalje. Vodič i vozač je i ovaj put Anto Radić. Kilometar-dva dalje od čatrnje, u blizini puta koji se spušta prema Crndolu, nalazi se pećina Babina Greda. Put do nje lokalna šumarija zatvorila je dubokim kanalima, kako bi spriječila bespravnu sječu visokih šuma smrče. Ostavljamo automobil kod prve prepreke i spuštamo se kilometar-dva niže, prema pašnjaku na čijem rubu započinje duboka provalija. Pećina, do koje vodi uska staza uz koju zjapi provalija koja zanosi pogled, nalazi se ispod goleme stijene, tako da se nismo usudili probiti do nje i snimiti je kamerom. U neveliku, plitku prostoriju pravokutnog presjeka stočari su nekada, za vrijeme vremenskih nepogoda, zatvarali ovce. Danas je posjećuju tek rijetki, među kojima je i naš vozač koji kaže kako je prije dvadesetak godina pećina devastirana i da je tom prilikom posječen i odnesen sav pećinski nakit, te da se nešto slično dogodilo s još nekim vraničkim pećinama.

U blizini se nalazi i duboka jama čiji je ulaz zarastao u šiblje i čiju dubinu još nitko nije izmjerio, iz koje navodno vode tuneli do prostranih podzemnih pećina. Po legendi, u jami žive zle vile s kozjim papcima umjesto stopala, koje noću, za jake mjesečine, igraju kolo oko jame. Po drugoj legendi vezanoj uz bezimenu jamu, neki su mladići pokušali izmjeriti njezinu dubinu. Usjekli su najvišu smrču, skinuli grane s nje i ubacili je u jamu, koja je, navodno, bila toliko duboka da mladići nisu ni čuli kad je smrča dotaknula dno. Nakon toga, iz jame je izišla vila s kozjim papcima i zaprijetila mladićima koji su, prestrašeni, pobjegli.

Vraćamo se do automobila i krećemo prema Lisini, našem krajnjem odredištu. Jedini objekt koji postoji na tom dijelu Vranice je takozvana Češljarova vikendica koju je na nadmorskoj visini od 1824 metra dvijetisućitih izgradio Tomislav Češljar, ratni veteran Hrvatskog vijeća obrane i pionir paraglajdinga u Uskopaljskoj dolini, koji je poginuo na Lisini 2007., nedaleko od vikendice, u blizini mjesta odakle je godinama polijetao prema dolini Vrbasa, koje je danas označeno, kao i neka druga mjesta stradanja na planini. Na njegovu grobu, koji se nalazi u Dobrošinu, na groblju iza crkve posvećene Glavosjeku svetog Ivana Krstitelja, odakle se vidi mjesto stradanja, postavljena je i slika paraglajdera kojim je letio.

Ime Tomislava Češljara, zanesenjaka i ovisnika o adrenalinu, zasigurno će ostati dijelom legende o planini, kao tragična priča o bosanskom Ikaru koji je prkosio zakonima prirode. Generacijama Uskopljana zauvijek će ostati u sjećanju slika Češljarova leta iznad grada, koju su često viđali: paraglajder, poput čudovišne ptice grabljivice, dugo kruži nad gradom prije no što se spusti na pomoćno nogometno igralište. A vikendica, skromna brvnara, savršeno uklopljena u krajolik, postala je nekom vrstom javnog dobra, u koju može svratiti svatko pod uvjetom da počisti iza sebe, što je, inače, i nepisano pravilo na planini.

Odmah ispod, preko goleme kamene litice, tlo se obara u dubinu, prema izvoru Dobroške rike. Prizor od kojega zastaje dah. Taj dio nekad se kosio, što govori o grčevitoj, višestoljetnoj borbi sa škrtom prirodom od koje se ovdje živjelo. Po pričama, kosci su se vezani konopcima oko pâsa spuštali na livadu. Jednom su se rukom držali za konopac, a drugom kosili. Svaki pad niz gotovo okomitu strminu mogao je završiti kobno. U najboljem slučaju, kosci su mogli proći s teškim ozljedama. Pamti se slučaj iz sedamdesetih kad se s litice survala krava, koju su pronašli kasnije u podnožju Lisine.

Tradicija je na ovim prostorima, gdje su se stoljećima dodirivale i susretale različite civilizacije, usko vezana uz religiju. S mjesta s kojega je Češljar polijetao otvara se pogled na gornjovrbasku dolinu, sve do Bugojna udaljenog tridesetak kilometara. Svaku noć uoči Ivandana, koji se slavi 24. lipnja, Dobrošani na Vranici pale krijes koji se vidi kilometrima daleko. Po tradiciji, svi drugi krijesovi u dolini, na desetine njih, pale se tek nakon što se ukaže plamen na Lisini. Nekad su ga palili stočari, a u novije vrijeme mještani koji uoči Ivandana organizirano odlaze na Vranicu, te čitav dan prikupljaju jelovo granje i klekovinu koja u gustim grmovima raste po okolnim pašnjacima, a zatim  ih slažu na gomilu, u čijem dnu ostavljaju nišu u kojoj je složeno lako zapaljivo suho drvo, koju u sumrak pale. (Klekovina je poznata po visokom udjelu smole u drvenastim dijelovima stabljike, zbog čega je stočari nikad nisu koristili kao ogrjev. Po njihovim pričama, klekovina, ukoliko se koristi kao ogrjev, za vrlo kratko vrijeme zapuši dimnjak, stvarajući katran koji se hvata po stijenkama.)

Na Lisinu stižemo nekoliko sati prije paljenja krijesa. Ostavljamo automobil kod Češljarove vikendice i spuštamo se do čistine na koju šestorica mladića, koji su na planinu dovezli veliki traktor kojim prevoze jelovinu iz obližnje šume do krijesa, obavljaju završne pripreme. Govore kako je ranijih godina krijes pripremao puno veći broj mještana, što govori i o iseljavanju ljudi s ovih prostora, što je ovdje već duže vrijeme jedna od najaktualnijih tema.

Krijes je dovršen i odlazimo zajedno do Češljarove vikendice, gdje uz pivo i roštilj čekamo prvi sumrak. Pored mene, za izletničkim stolom, sjedi Anto Jurina Tarzo, najstariji od mještana, koji će zapaliti krijes, zbog čega je automobilom došao na Vranicu. Riječ je o nevjerojatno vitalnom čovjeku, kojemu je prije desetak godina dijagnosticiran uznapredovali rak čeljusti. On je, usprkos tome, nastavio sa životom i trgovinom stokom od koje živi, usprkos cjevčicama na koje se isključivo hrani. Pored toga, bez snebivanja pokušava komunicirati. Mještani, koji ga bolje poznaju, prevode mi  rečenice koje ne razumijem.

Zamolili smo mještane da zapale krijes dvadesetak minuta prije prvog sumraka, oko 21 sat, jer snimamo koristeći prirodno svjetlo pri kojem je noćne scene moguće kvalitetno snimiti dok su obrisi još jasni i vidljivi, koje se naknadno zatamne u montaži. Anto pali krijes koristeći plamenik priključen na plinsku bocu. Puše jak vjetar i krijes se gotovo u trenutku razbuktao. U dolini ispod nas polako se pale na desetine krijesova.

Vraćamo se neodržavanim putom prema Dobrošinu, kojim se rijetki usuđuju voziti. Jedan od njih je i naš vozač koji ga je prošao više puta. (Prvi čovjek koji se nakon rata spustio s Vranice ovim putom bio je upravo Tomislav Češljar, s tim da je put bio u mnogo lošijem stanju nego danas.) Na Vranicu smo krenuli oko 7 sati ujutro, a u Dobrošin smo se nakon uzbudljive vožnje spustili oko 23 sata, strmim šumskim putom koji se s Vranice obara prema dolini Vrbasa.

---

Josip Mlakić, polis.ba

---

Ovo je deveti nastavak Mlakićeva putopisa obogaćen sjajnim fotografijama Mirka Pivčevića i Zdravka Terkeša.

I: Osjećaj bogobojazne poniznosti i huk Ždrimačkog slapa
II: Kameni svatovi i međunacionalna podjela po planinskim vrletima
III: Legenda o planini (3): Na rimskim putovima
IV: Mali tetrijeb i medvjedići s ribnjaka
V: Radovan je najljepši ujesen
VI: Sudbinska povezanost ljudi i planina
VII: Mitsko mjesto Sebešić i legende o Crvenim zemljama
VIII: Zlatno guvno i fra Anđelove Zvizde

---