Uskrs – ispravak uvjerenja da ohola ljudska sila smije ubiti pravednika

Uskrsnuće se odavno udomaćilo ne samo u našoj vjeri nego i u našem govoru, običajima, kulturi općenito. Ono je za nas postalo normalan i uobičajen razvoj stvari s Isusom, postalo razumljiva činjenica i dostupna stvarnost našeg iskustva. Takvo poimanje uskrsnuća nije bez utemeljenja u novozavjetnim tekstovima koji iskustva susreta s Uskrslim opisuju vrlo plastično i sasvim konkretno. Odatle se i u našoj vjeri i tradiciji ustalila neka samorazumljivost i normalnost uskrsnog događanja. Pa ipak, ono je prije sve negoli nešto redovito i očekivano: da bismo uopće naslutili o čemu se radi, potrebno je više otvorenosti nego što u prvi mah i pomišljamo.

Događajima oko Isusova uskrsnuća možemo pristupati s različitih strana. Najprije ga susrećemo iz perspektive Isusovih učenica i učenika, i tu ne nalazimo gotovo ništa od onoga što je kasnije postalo dio našeg pripovijedanja i osobito propovijedanja ili imaginarija vezanog uz Uskrs. Prvo što vrlo jasno vidimo i osjetimo jesu strah, nevjerica i iznenađenje. Odmah da kažemo ne radi se o iznenađenju zbog onog što se zbilo i u što se odmah vjeruje, nego o iznenađenju što stvari nisu onakve kakve su učenici očekivali da će biti. Učitelj bi trebao biti u grobu, kamo su ga sa svom pažnjom i dubokom tugom smjestili. Odvaljen kamen, prazan grob, glasovi i likovi koji se pojavljuju – sve to u učenice i učenike unosi strah od još brutalnije osvete: ne samo Učitelju, kojem nije dopušteno ni u grobu počivati, nego i njima kojima je, uza sve njihove slabosti i izdaje, Učiteljev život tako nedostajao i koji su mu doista vjerovali. Očekivali su da se neprijatelji neće zaustaviti na Isusu, nego će se obračunati i s njima. Zato riječ o uskrsnuću, o Živome koji pripada Božjoj vlasti, budi nevjericu, a ne radosno klicanje. Takvo što jednostavno nisu očekivali. Oni su smatrali da je logični razvoj stvari ljudska brutalnost, sila i moć kao posljednja riječ i volja.

K uskrsnuću možemo pristupati, koliko god to čudno zvučalo, također iz perspektive Boga. Njoj se pak treba pristupati sa širim pogledom i dubljom vjerom, zato što se u njoj ne radi o nekom novom i nepoznatom Bogu, nego Bogu obećanja, otaca i naroda, Bogu oslobođenja od ropstava i tlačenja, Bogu neizglednog i nemogućeg. Takav Bog, Isusov Otac nebeski, je u igri kada mi danas želimo pristupiti uskrsnuću, kada su Isusovi učenici bili pozvani da mu pristupe. Prije svega Bog vjerni baš zato što je poput oca i majke, poput roditelja, koji ostaje vjeran, ne odustaje, ne zaboravlja. Takav očinski sadržaj morao se kroz uskrsnuće ponovo probiti u svijest, u pamet. Mi se s obzirom na uskrsnuće uglavnom zadržavamo na efektima pozornice: trijumfu, pobjedi, porazu neprijatelja; zaboravljamo da je božanski sadržaj ono što zapravo sve nosi: Bog je vjeran dobroti, plemenitosti, životu, Bog ne ostavlja i kad se čini sasvim suprotno. Vjerni Bog se ne razmeće niti demonstrira silu, nego jednom izdanku iz posječena stabla, jednom zrnu gorušice, jednom najmanjem, jednom do kraja, do smrti nemoćnom ostaje blizu, ostaje Bog prisutni upravo u situacijama koje su za nas ljude totalno nebožanske, čak protubožanske. Taj Bog se nije pojavio niotkuda, kao neki potpuni novitet s uskrsnućem kao asom iz rukava, nego je oduvijek prisutni Bog s nama, s onima koji hoće otvoriti oči, koji hoće dopustiti da on iznova progovori našim srcima svojom vjernošću, najdubljom istinom i tajnom svoga svetog života.

Na koncu u priči je sam Isus, koji je glavna uloga, iako na isusovski način. Kao što u smrt biva izdan i predan, a ipak se do kraja sam predaje, tako i u uskrsnuću: biva probuđen na život snagom Božje vjernosti, a ipak se pojavljuje on sa svojim ranama, sa svojom poviješću i svojim odnosima, on je uskrišeni Uskrsli. Isus je bio čovjek zainteresiran za ljude: njihove radosti i sreće, njihove neizmjerne tuge, ranjenosti i nesreće. Nije neosjetljivo, recimo zagledan u svoju krajnju sudbinu, prolazio pored ljudi, nego se sagibao, podizao, iscjeljivao, oslobađao, opraštao, hranio i štitio. Sve to je bio njegov način, put, njegova istina – on kao osoba. I sve je to nekako gurnuto u stranu pred realnošću izdaje, procesa i brutalnosti prema Isusu, pred užasnim prizorom raspetog i mrtvog, pred pretužnim pokopom na brzinu uoči subote. Kao da za Isusov život nije mogla vrijediti nikakva druga logika osim logike ubojitog nasilja i bešćutne moći.

Na tom mjestu se ipak, usprkos svim drukčijim očekivanjima i realnim procjenama, iz perspektive Božje vjernosti otvara jedan drukčiji pogled, koji ujedno oslobađa naš ljudski pogled zatvoren u logiku nasilja. Tu se priča o uskrsnuću vraća ponovo do njegovih učenika, do nas. Isus koji je prošao zemljom čineći dobro, ne pripada niti može pripadati smrti, kao području vlasti krvave sile, nego pripada Božjem životu kao potvrdi svakog njegova dobra, svakog opraštanja, svake njegove riječi i djela, kao konačnoj potvrdi osobe Isusa iz Nazareta, u kojoj je on Božji miljenik, Pomazanik-Krist, Sin Božji. Tu uskrsnuće prestaje biti čarobno rješenje, a postaje najdublja egzistencijalna stvar između Boga i čovjeka, najozbiljnije Božje očitovanje sebe, i najozbiljniji ispravak našeg ljudskog uvjerenja da ohola ljudska sila smije ubiti pravednika, i to u Božje ime. Tu uskrsnuće i za nas postaje promjena perspektive i zaglavni kamen vjere, najsnažnija veza zajedništva ljudi koji vjeruju u dobro, u praštanje, u Božju vjernu blizinu, u smisao života čak i u patnji i u smrti. Tu uskrsnuće postaje doista razlog radosti jer smo svjedoci nečeg što naše ljudsko srce iznenađuje i u njega teško ulazi: Bog je Otac koji nas vjerno voli, u Isusu uskrslomu i zauvijek.

Miro Jelečević, polis.ba