Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
IV. uskrsna nedjelja: Dati život – da život imaju
Na nama je izgarati, žrtvovati se i ljubiti, podnositi žegu dana, a Dobri Pastir neka se u našoj, makar slabašnoj vjeri i dobroti očituje kao onaj koji će svima dati iskusiti: »Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju«
Iv 10,1-10: Reče Isus: »Zaista, zaista, kažem vam: tko god u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje preskače, kradljivac je i razbojnik. A tko na vrata ulazi, pastir je ovaca. Tome vratar otvara i ovce slušaju njegov glas. On ovce svoje zove imenom pa ih izvodi. A kad sve svoje izvede, pred njima ide i ovce idu za njim jer poznaju njegov glas. Za tuđincem, dakako, ne idu, već bježe od njega jer tuđinčeva glasa ne poznaju.« Isus im kaza tu poredbu, ali oni ne razumješe što im htjede time kazati.
Stoga im Isus ponovno reče: »Zaista, zaista, kažem vam: ja sam vrata ovcama. Svi koji dođoše prije mene, kradljivci su i razbojnici; ali ih ovce ne poslušaše. Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.«
Svaki čovjek, zajednica ili institucija svim silama želi zadržati svoj dobar glas i što bolju sliku pred ostatkom društva. Tako i Crkva, utjecajna institucija koja je uvijek nastojala biti moralna vertikala u društvu, nastoji zadržati što bolju sliku pred čitavim svijetom. Ipak, neosporno je da joj to sve manje uspijeva. Grijesi njezinih pastira pune novinske retke, postaju potpuno javni i tako potkapaju same temelje njezine vjerodostojnosti: zlostavljanje maloljetnika, blud, pohlepa, neodgovornost i nebriga samo su neke od živih rana u tkivu Crkve koje daju obilje materijala onima koji žele osporiti vjerodostojnost Crkve i ukazati na duboku krizu povjerenja u tu drevnu instituciju.
Stoga je logičan sve učestaliji govor o krizi identiteta i službe svećenika. Doista, manji broj duhovnih zvanja, češće napuštanje svećeničke službe, ponekad primjetna frustracija i osjećaj suvišnosti u svijetu koji je sve manje sklon Crkvi daju utemeljenje govoru o takvoj krizi. Svećenik danas sve manje pronalazi mir koji je donosila do jučer samorazumljiva i društveno općeprihvaćena služba svećenika. Osim toga, zar nije uočljivo da sve manji broj ljudi pronalazi u svećeniku nešto osobito, nešto od životne važnosti? Ponekad se čini kao da se njegovo poslanje iscrpljuje u pitanjima prepričavanja slavne povijesti, čuvanja drevne baštine poput kakvog posvećenoga kustosa, čuvanja nacionalnog identiteta, vođenja ideoloških ratova ili iscjeljenja obiteljskih stabala…
Stoga je uzalud graditi nedodirljivu Crkvu i stvarati anđeoski lik svećenika koji lebdi nad ovim grešnim svijetom. Nažalost, time bismo pogriješili. Jer nisu na životima svećenika samo anđeoski biljezi. Na našim životima postoje i biljezi teškog klerikalizma, lijenog komoditeta i oholog licemjerja, ispraznosti i trčanja za novcem i ugledom; na nama su i biljezi svjetovnoga duha koji čezne za vlašću i prvim mjestima, kao i biljezi raznih poroka. Sve smo to prisiljeni priznati jer su naše pogreške – očite.
Možda bi bilo najpoštenije reći: u redu. Priča je završena. Povlačimo se. Naša Crkva je, izgleda, iscrpljena i neupotrebljiva. Ali uz sve naše pogreške nije nam dopušteno povući se s pozornice svijeta. Nije nam dopušteno gurati pod tepih svoje pogreške niti srdito vraćati istom mjerom.
Ali dopušteno nam je – zahvaliti. Jer naše pogreške mogu nam pomoći da snažnije vjerujemo: ova Crkva nije naše vlasništvo. Niti smo je mi izmislili niti je mi držimo na životu. Nas je netko pozvao i poslao. To je Gospodin.
Netko može postati svećenikom jedino ukoliko je povjerovao da ga Gospodin kao takvoga želi. Jedini arhitekt svećenikove egzistencije jest Dobri Pastir, Isus Krist.
Papa Franjo je u prvoj homiliji svojega pontifikata rekao: »Možemo mi hodati koliko želimo, možemo graditi mnogo toga, ali ako ne ispovijedamo Isusa Krista, nije dobro. Postajemo pobožna nevladina organizacija, ali ne Crkva, Gospodinova zaručnica. Kada se ne hodi, stoji se. Kada se ne gradi na kamenju, što se dogodi? Dogodi se ono što se dogodi djeci na plaži kada grade kule od pijeska: sve se sruši, nema postojanosti. Biskupi smo, svećenici, kardinali, pape, ali nismo Gospodinovi učenici.«
Svećenik je sluga koji je dobio dar. Dar koji je u potpunosti njegov, ali ne pripada njemu. Taj dar je Božji. I taj dar on ne može zadržati za sebe; on ga nužno dijeli drugima, inače ne služi ničemu. Nitko ne postaje svećenik zbog samoga sebe, već zbog onih kojima je kao svećenik poslan, a to su konkretni ljudi današnjice – ne ljudi prošlih vremena koje ponekad naivno idealiziramo. Konkretno poslanje, u konkretnom svijetu, u susretu s konkretnim čovjekom oslobađa svećenika od iskustva suvišnosti i bavljenja manje bitnim stvarima. Zbog posve krivih očekivanja od svećeničke službe, dodvoravanja istomišljenika i neevanđeoskog pogleda na Boga i svijet, u životu svećenika postoji opasnost da promaši poslanje, da uživa u umjetno stvorenoj vlasti koju i vidljivo priziva osuđujući današnji svijet, te stavovima, izjavama i odjećom mašta o negdašnjoj, trijumfalnijoj Crkvi, »kao da iz povijesti, koja je učiteljica života, nemamo što naučiti i kao da su u vrijeme prijašnjih sabora kršćanski nauk, ćudoređe i prava sloboda Crkve u svemu samo cvali i napredovali« (papa Ivan XXIII. na otvorenju II. vatikanskog koncila).
Kako nam je lako otupiti proročku moć evanđeoskog navještaja! Da, lako je povjerovati da su pune crkve i svečane liturgije jedini kriterij svećeničkog uspjeha, lako je postati laskavac koji okuplja mase, puno je lakše biti uspješan graditelj i bankar, puno je lakše biti organizator religijskih igrarija koje daju jeftine odgovore na teška pitanja. Da, puno je lakše diviti se punim crkvama i stadionima i onda zadovoljno trljati ruke i uvjeriti se u vlastitu moć.
Nosimo ponekad previše suvišnoga i zaboravljamo da nismo religiozni stručnjaci ili čudotvorci, niti glavni »šerifi u selu«. Nismo gospodari ničije vjere, vlasnici svetih otajstava, čuvari »bakine čipke« (papa Franjo), odjeveni u veličanstvenu odjeću koja nas odvaja od ostatka »grešnog« svijeta.
Takvo uvjerenje može od nas učiniti samo hladne rutinere koji moraliziraju nad tuđim životima ili računaju jedino na nužni minimum koji mi i naši vjernici moramo postići da sve naizgled funkcionira. Mudro reče papa Benedikt XVI.: »Ljudi koje muči pitanje o Bogu, ljudi koji čeznu za čistim srcem, bliži su Bogu nego crkveni rutineri koji u Crkvi vide samo još aparat, a srce im nije dodirnula vjera«. Eto, to je savršena slika svećenika koji misli da je bolji od svih samo zato što je svećenik ili vjernika koji misli da ga je sama pripadnost jednoj zajednici učinila najboljim čovjekom.
Moguće je biti sluga koji radi stotinu stvari, možda u očima ljudi biti revniji i od drugih slugu, ali promašiti svoje poslanje. Taj sluga nije radio ono na što je jedino bio pozvan, a to je uprijeti pogled u Dobrog Pastira i poput njega davati život za ljude. Stoga je svećenik nužno ponizan, svjestan da nije gospodar ničije vjere, već suradnik radosti onih koji su povjerovali Učitelju.
Svećenik je sluga i svjedok Onoga koji ga je pozvao. U muci svoju volju usklađuje s Pastirovom, boji se nuditi svijetu nešto što nije Evanđelje. Sa žalosnima je žalostan, s radosnima radostan, a sa onima koji teško vjeruju – traži Boga u svemu. Zato postati, biti i ostati autentičan Kristov svećenik cjeloživotni je projekt, nikad ostvaren do kraja.
No, Dobri Pastir zna zašto riskira s nama, slabima, nedosljednima, nevjernima i tromima… Na sreću, oslobađa nas od grča u kojem mislimo da sve ovisi o nama. Nismo savršeni ljudi. Imamo svoje karaktere, navike, mane i propuste od kojih je ponekad teško pobjeći. Stoga ovisimo o Božjoj milosti kao i o vašoj ljubavi, pomoći i molitvi. Molite za nas da uvijek iznova postajemo svjesni kako o nama ovisi jedino polako dopuštati Bogu da djeluje, biti slika Kristova, makar i slabije kvalitete. Na nama je, jer uvijek ostajemo vaša braća, biti oni koji će, zajedno s vama, tražiti i naviještati živoga Boga te biti suputnici i supatnici svakoga čovjeka, tko god on bio.
Jednostavno, na nama je služiti izmučenom i izranjenom bratu i sestri, a Dobri Pastir neka se očituje kao onaj koji je iz ljubavi oprao noge svojoj braći.
Na nama je zagrliti i podići, ne pregaziti onoga koji leži pritisnut grijehom, a Dobri Pastir neka se očituje kao onaj milosrdni Otac koji prvi trči pred izgubljenog sina.
Na nama je izgovoriti riječi i podići to malo kruha i vina, a Dobri Pastir neka se očituje kao onaj koji, podignut sa zemlje, sve privlači k sebi.
Na nama je izgarati, žrtvovati se i ljubiti, podnositi žegu dana, a Dobri Pastir neka se u našoj, makar slabašnoj vjeri i dobroti očituje kao onaj koji će svima dati iskusiti: »Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju«.
Ivan Jurin, polis.ba