Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Vazmeno bdijenje | Zašto tražite živoga među mrtvima?
Poput mnogih današnjih vjerskih i narodnih poglavara i tadašnji su štitili svoje privilegije, interese i položaje, a ne čovjeka. Prigrlili su zakon bez srca, religiju bez milosrđa i vjeru bez života. Populistički zlorabe vjeru, radije čuvaju svoje stolice nego istinu, radije se drže vlasti nego križa. Grijeh nije samo u kršenju zakona – grijeh je posebice velik kad Boga koristiš za vlastiti probitak
Lk 24,1-12: Prvoga dana u tjednu, veoma rano, dođoše one na grob s miomirisima što ih pripraviše. Kamen nađoše otkotrljan od groba. Uđoše, ali ne nađoše tijela Gospodina Isusa. I dok su stajale zbunjene nad tim, gle, dva čovjeka u blistavoj odjeći stadoše do njih. Zastrašene obore lica k zemlji, a oni će im: »Što tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu! Sjetite se kako vam je govorio dok je još bio u Galileji: ‘Treba da Sin Čovječji bude predan u ruke grešnika, i raspet, i treći dan da ustane.’« I sjetiše se one riječi njegovih, vratiše se s groba te javiše sve to jedanaestorici i svima drugima.
A bile su to: Marija Magdalena, Ivana i Marija Jakovljeva. I ostale zajedno s njima govorahu to apostolima, ali njima se te riječi pričiniše kao tlapnja, te im ne vjerovahu.
A Petar usta i potrča na grob. Sagnuvši se, opazi samo povoje. I vrati se kući čudeći se tome što se zbilo.
Noćas nam evanđelist Luka pred oči stavlja prizor koji iz temelja mijenja sve što znamo o životu i smrti.
U ranu zoru, dok je još bio mrak – ne samo mrak dana, nego i mrak u srcima onih koji su izgubili Isusa – nekoliko žena dolazi na grob. Nose miomirise, žele Isusa pomazati – posljednje što još mogu učiniti iz ljubavi. I kad dođu, dočekuje ih iznenađenje: kamen je odvaljen, tijela nema, a ondje stoje dva čovjeka u blistavoj odjeći. I od njih dolazi pitanje koje odzvanja kroz stoljeća:
„Zašto tražite živoga među mrtvima? Nije ovdje. Uskrsnuo je!“
To nije samo informacija. To je poziv. Poziv da više ne tražimo Boga u zatvorenim prostorima, u starim obrascima, u prošlosti, u zakonu koji sputava, u religiji koja više brine o pravilima nego o životu. Jer Krist nije došao da potvrdi ono staro, nego da započne nešto novo.
Žene su prve koje dolaze na grob. One su, kaže Luka, poštovale zapovijed subote, pa tek onda krenule prema Isusu. I tu evanđelist daje ozbiljno upozorenje: pretjerano držanje zakona može usporiti ili spriječiti susret s uskrsnulim Kristom. Jer Isus nije ostao u grobu. On je s onu stranu smrti, s onu stranu zakona, s onu stranu očekivanog.
U grobu se pojavljuju dva čovjeka, kao na Gori preobraženja: Mojsije i Ilija, Zakon i Proroci – cijelo Pismo – sada ukazuje na novost Uskrsa. I upravo oni kažu: „Zašto tražite živoga među mrtvima?“
To je pitanje za sve nas: Koliko puta tražimo Boga ondje gdje ga više nema? U formama koje su izgubile dušu? U sjećanjima, u prošlim iskustvima, u starim sigurnostima? Krist je živ! On je ispred nas. On je Uskrsli. Njegov je grob prazan!
Zanimljivo je da anđeli podsjećaju žene na ono što je Isus govorio još u Galileji. No Luka sada unosi važnu i oštru promjenu: ne kaže više da je Isus predan u ruke starješina, velikih svećenika i pismoznanaca, već – u ruke grešnika. Zašto? Jer su se upravo oni koji su trebali biti Božji službenici pokazali kao Božji protivnici. Umjesto da služe istini, birali su vlastitu korist, umjesto ljubavi – sigurnost, umjesto pravednosti – moć.
Poput mnogih današnjih vjerskih i narodnih poglavara i tadašnji su štitili svoje privilegije, interese i položaje, a ne čovjeka. Prigrlili su zakon bez srca, religiju bez milosrđa i vjeru bez života. Populistički zlorabe vjeru, radije čuvaju svoje stolice nego istinu, radije se drže vlasti nego križa. Grijeh nije samo u kršenju zakona – grijeh je posebice velik kad Boga koristiš za vlastiti probitak. Kad ispred čovjeka staviš sebe, kada ispred Boga staviš svoj komfor.
Ali pogledajmo dalje – tko prvi naviješta Uskrs? Žene. One koje društvo nije priznavalo kao vjerodostojne svjedoke. One koje su u očima zakona bile daleko, sada postaju najbliže Bogu. One koje su bile šutljive u sinagogama, sada postaju apostole, navjestiteljice života.
No učenici ne vjeruju. Za njih su te riječi „kao tlapnja“. I tu Luka raskrinkava muški strah, duhovnu zatvorenost, stari svijet koji ne zna slušati novost kad dolazi s neočekivanih strana. No, Petar – u svom proturječju, slabosti i traženju – kreće prema grobu. On vidi, ali ne shvaća sve. Jer uskrsnuće se ne vidi očima – ono se prima srcem.
U grobu više nema tijela, ni riječi, ni sjećanja na pogreb – samo poziv da se krene dalje, da se čuje riječ i da se ta riječ pretvori u život. Uskrs nije tek događaj iz prošlosti. On je pitanje: Jesmo li spremni napustiti grobove svojih strahova? Jesmo li voljni povjerovati riječima onih koji donose novost života, makar dolazile iz usta „onih koji se ne računaju“? Jesmo li spremni izaći iz navike i komfora da bismo susreli živoga Krista – ondje gdje nas čeka: u životu, u susretu, u ljubavi?
Ipak, vazmeno bdijenje podsjeća nas da svjetlo Uskrsnuća „prodire u tmine povijesti bez buke, blistajući u našim srcima na diskretan način. Tom svjetlu odgovara ponizna vjera, lišena svakog trijumfalizma. Gospodinov Uskrs nije spektakularan događaj kojim Bog nameće svoju moć i prisiljava ljude na vjeru; nije cilj koji je Isus dosegao laganim putem, zaobilazeći Kalvariju; niti ga mi možemo doživjeti bez unutarnjih borbi i oklijevanja. Naprotiv, Uskrsnuće je poput malih izdanaka svjetla koji se polako probijaju, bez buke, katkada još uvijek ugroženi tamom i nevjerom. Ovakav Božji “stil” oslobađa nas od apstraktne religioznosti, od iluzije da Gospodinovo Uskrsnuće rješava sve na čudesan način. Nipošto: ne možemo slaviti Uskrs a da se i dalje ne suočavamo s noćima koje nosimo u srcu i sjenama smrti koje se često nadvijaju nad svijetom. Krist je pobijedio grijeh i uništio smrt, ali u našoj zemaljskoj povijesti snaga njegova Uskrsnuća još uvijek se ostvaruje. A to ostvarenje, poput male iskre svjetla, povjereno je nama – da ga čuvamo i da mu omogućimo rast“ (Papa Franjo, Homilija na vazmeno bdijenje 2025.).
Krist je živ. On nas i večeras traži. Da se ne bojimo, nego vjerujemo. Jer Uskrs je stvaran – kada povjerujemo da smrt nema zadnju riječ, da ljubav pobjeđuje, i da su prazni grobovi početak novog života.
Aleluja! Krist je uskrsnuo! Doista uskrsnuo!
Branko Jurić, polis.ba