Sv. Marko evanđelist | Otvoreni završetak Markovog evanđelja

Mk 16,15-20: U ono vrijeme: Isus se ukaza jedanaestorici i reče im: »Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se. A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će moje izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati; i popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati i bit će im dobro.«
I Gospodin Isus, pošto im to reče, bude uzet na nebo i sjede zdesna Bogu.
Oni pak odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima.

Premda sveti Marko evanđelist nije, poput na primjer svetog Ante Padovanskoga, planetarno popularan svetac i premda se ovoga sveca ne zaziva tako često, ipak se radi o veoma važnoj ličnosti za čitavu povijest kršćanstva. Naime, tradicija svetog Marka smatra tumačem apostola Petra i pratiocem apostola Pavla: dvojice najvažnijih figura za širenje kršćanske vjere. Sveti je Marko – što je posebno važno – pisac najstarijeg evanđelja, koje je po njemu i nazvano Evanđelje po Marku i koje je dobrim dijelom poslužilo kao predložak drugoj dvojici sinoptika, Mateju i Luki. Dakle, zahvaljujući svetom Marku i njegovom evanđelju kršćani kroz gotovo dvije tisuće godina mogu dosta toga znati o Isusu Kristu, o onome koji bi za njih trebao biti onaj krajnje mjerodavni, u svemu odlučujući.

Markovo evanđelje začudno završava opisom bijega žena s Isusova groba i njihovom šutnjom: „jer se bojahu“ (Mk 16,8). Nema ni spomena prenošenja uskrsne radosti, ni naznaka ukazanja Uskrsloga, ni slova o uzlasku na nebo i misionarskim zapovijedima. Evanđelje izgleda nedorečeno, naprasno prekinuto, u pola rečenice.

S druge strane, u rukopisnoj tradiciji postoje dva završetka Markova evanđelja: kraći i duži. Kraći, sastavljen od svega trideset i četiri riječi, izvještava kako su žene prenijele poruku Petru i njegovim drugovima – nisu dakle zbog straha šutjele – i kako im je Uskrsli povjerio da po svem svijetu naviještaju vječno spasenje. Duži završetak, nazivan još i kanonski, budući da je kao takav ušao u Kanon Novoga zavjeta, odnosno Biblije, sažima ukazanja Uskrsloga opisana u drugim evanđeljima i u Djelima apostolskim i nalazi se u većini sačuvanih manuskripta, no ne i u dva najstarija: Vatikanskom i Sinajskom (usp. Mk 16,9-20). Činjenica da dva najstarija manuskripta – uz još nekoliko mlađih – ne donose ni duži ni kraći završetak, presudna je u općeprihvaćenom poimanju da izvorni oblik Markova evanđelja završava u Mk 16,8.

No, nije li čudno i krajnje neobično da Evanđelje po Marku završi na takav način: i s tekstualne strane, jer tekst zapravo završava uzročnim veznikom „jer“, i s teološke, jer žene ne prenose presudno važnu poruku, nego naprotiv nikome ništa ne govore? Pokušaji odgonetanja zašto Markovo evanđelje završava ovako naglo, odnosno iznenada, prilično su brojni: od pretpostavki da je pisac evanđelja bio spriječen, bolešću ili iznenadnom smrću, preko toga da se pravi, odnosno izvorni završetak jednostavno izgubio, nepažljivim trganjem zadnjeg lista svitka ili na neki drugi način, pa sve do pokušaja objašnjenja kako evanđelist Marko nije ni znao za ukazanja Uskrslog Isusa i za događaje koji su nastupili nakon Uskrsnuća – što je doista malo vjerojatna teorija. Moguće je, i to vrlo moguće, da je evanđelist svjesno i namjerno na ovaj način završio svoje evanđelje: u tom bi se slučaju radilo o takozvanom otvorenom (suspens) završetku, kakav, primjerice, imaju i Djela apostolska i brojna druga biblijska i izvanbiblijska književna djela.

Ukoliko prihvatimo zadnju teoriju, o namjernom otvorenom završetku, nužno je pitati se što je njime evanđelist htio, odnosno koji je smisao takva završetka. Završna tvrdnja da žene nikome ništa nisu rekle jer su se bojale, zapravo je samo djelomično točna. Već i sama činjenica da evanđelist Marko opisuje što su žene doživjele na grobu pokazuje da one o tom iskustvu ipak nisu šutjele: da jesu onda bi ono ostalo tajno, posve nepoznato. Nadalje, postojanje Markova evanđelja i kršćanske zajednice u kojoj i radi koje je ono nastalo, jasno ukazuje da su žene ipak izvršile zapovijed, da su učenicima prenijele uskrsnu poruku i da se najavljeno, odnosno susret između učenika i Uskrsloga uistinu i dogodio. Šutnja žena je, dakle, privremenog karaktera, to je njihova prva i kratkoročna reakcija uzrokovana strahom: kada su nadvladale strah, izvršile su – očito – svoju zadaću.

Šutnju žena stoga treba promatrati u kontekstu čitavog evanđelja koje se može nazvati evanđeljem nevjere odnosno zakazivanja. Premda su, za razliku od svih učenika, žene nadvladale sablazan križa, premda su, makar izdaleka, pratile Isusovo umiranje i polaganje u grob, ipak i one na koncu privremeno zakazuju. Iskustvo praznog groba i uskrsne poruke i za njih je bilo previše: umjesto da prenošenjem poruke isprave zakazivanje učenika (svih učenika), i same žene trenutno zakazuju. Time se, između ostalog, želi reći kako Uskrsnuće nadmašuje svaku ljudsku logiku i razumijevanje, kako je uskrsna poruka Božje, a ne ljudsko djelo i da uskrsna vjera ne nastaje na temelju praznog groba, nego tek u osobnom susretu s Uskrslim. Uskrsnu poruku naviještaju svjedoci Uskrsloga, a ne svjedoci praznoga groba: prva i posljednja riječ Radosne vijesti tako nije ljudsko nego Božje djelo.

Otvoreni završetak Markova evanđelja ima još jednu, veoma važnu ulogu, koja se odnosi na čitatelja tj. slušatelja: pretpostavljenog i stvarnog. Otvoreni završetak od njega traži odgovor, njegov osobni stav spram šutnje, straha, apsolutne novosti Uskrsnuća i nadasve spram susreta s Uskrslim. Čitatelj, odnosno slušatelj je taj koji, na neki način, svojim osobnim i konkretnim djelovanjem završava evanđelje: on odlučuje hoće li šutjeti ili povjerovati, hoće li i on stati u red zakazivača ili će poći u Galileju, u svoju svakodnevnicu, i tamo osobno susretati Uskrsloga te to iskustvo životom svjedočiti drugima. Pred njim je odluka, trajna i nikako jedanputna, hoće li mu život biti grobna šutnja i praznina ili će konkretnim djelovanjem pronositi radosnu uskrsnu poruku, poruku Uskrsloga koji je i otišao na križ da bi na svijetu bilo manje križeva, a više radosti i nade, manje šutnje prouzrokovane strahom, a više nade koja ne umire ni onda kada je sve mrtvo, prividno ili stvarno. On je naprosto pozvan da, unatoč svim vlastitim zakazivanjima, progovori i da njegova zadnja riječ ne bude nijemi krik nego uskrsni usklik. Sveti Marko nije šutio, on je svoje rekao, odnosno zapisao i stavio nas pred odluku hoćemo li stati na stranu Isusovih zakazivača ili navjestitelja. Mi, slikovito govoreći, svojim djelima svakodnevno ispisujemo kraj Markovog evanđelja.

Stipo Kljajić, polis.ba