Tri vrste duhovnih manipulatora

[…]

Jacques Poujol, u svojoj knjizi Abus spirituels – Duhovna zlostavljanja, Tharaux 2015., identificira tri vrste manipulatora, više ili manje opasnih i opakih, koji se međusobno razlikuju prema namjeri koja ih motivira, a ne prema toksičnim posljedicama njihova ponašanja na one koji ih slijede.

1. Manipulator superzaštitnik ili „spasitelj“. To je osoba koja želi tvoje dobro, pritom ne mareći što ti misliš – vjeruje da zna što je najbolje za tebe. Manipulira s namjerama koje su, po njegovu mišljenju, pohvalne. Prema njemu, cilj opravdava sredstva, čak i ako su ta sredstva upitna ili neprihvatljiva. Teško je jasno odrediti gdje završava dobra namjera, a gdje počinje manipulacija.

Superzaštita je problematična, jer se temelji na pretpostavci da druga osoba nije sposobna sama postojati, shvaćati, ni donositi odluke – kao da je nedorasla. Zapravo, osobe kojima superzaštitnik „pruža pomoć“ omogućuju mu da kompenzira vlastite teškoće. On je zapravo kodipedentan [su-ovisan] i treba takvo ponašanje kako bi se nosio s vlastitim unutarnjim nedostacima – često toga nije ni svjestan. Kodipendentna osoba previše dopušta da je ponašanje druge osobe pogađa i pokazuje opsesiju da tu osobu kontrolira, osjeća se odgovornom za druge i više nema pristup vlastitim emocijama; preuzima brigu o vjernima, njihovim osjećajima, odlukama, mislima, dobrobiti, problemima, priskače im u pomoć kako bi se osjećala važnom, služeći im ili koristeći ih. Osjećajući se svemogućim i vjerujući da ih može promijeniti, zapravo skriva ogromnu unutarnji potrebu za povjerenjem u sebe, za ljubavlju i priznanjem.

Postoje tri razloga za ovu vrstu „dobronamjerne“ manipulacije:

a) Takva osoba ima lošu sliku o sebi i ne razumije svoje emocionalno iskustvo.

b) Ne poznaje psihologiju odnosa (na primjer, fenomen transfer/kontratransfer), niti zakone funkcioniranja grupe.

c) Nije svjesna svojih potreba i nesvjesnih motiva koje skriva iza razloga visokog duhovnog značaja.

2. Egocentrik. U ovom slučaju manipulacije podupiru ego kršćanskog vođe koji, kao i superzaštitnik, pati od manjka samopoštovanja. Egocentrična osoba koristi članove zajednice da hrani svoj loše izgrađeno narcisoidno središte. Nedostaje joj priznanje i očekuje od drugih znakove pažnje kako bi nadoknadila taj nedostatak. Biti priznat nadjačava njegovu neurozu i smiruje tjeskobu; u tu svrhu koristi svoju moć, svoju slavu, svoj imidž: to je pogled vjernika koji ga hrani. Naravno, nikada to ne izgovara na takav način: tvrdi da je odan svojoj zajednici, ali Crkva mu pruža sredstvo za umirenje njegove narcisoidne rane. Ne zna da nitko u odrasloj dobi nije sposoban dati nam ono što nam je nedostajalo u djetinjstvu. Bilo da je pred auditorijem od stotinu ili tisuću ljudi to njegovu deficitarnu narcisoidnu jezgru neće izliječiti: to može učiniti samo ozbiljna terapija.

Manipulator stvara oko sebe dvorsku pratnju koja mu obilno pruža znakove priznanja. Suprotno tome, odbacuje one koji ga više ne dvore ili mu ne pružaju pažnju dovoljno često, pokušavajući ih istisnuti iz sistema ili ih potpuno ignorirajući. Ne podnosi konkurenciju niti sjenu koju mu bacaju uzorne osobe. Svoju slabost ega nadoknađuje okružujući se pokornim pratiteljima koji više ne mogu postojati sami za sebe.

Duhovno zlostavljanje sastoji se u tome da oni koji ga okružuju nikada nisu slušani niti uzimani u obzir zbog onoga što jesu, već samo radi služenja egocentrikovoj slavi. Kako bi povećao svoju slavu, on također laže i širi dezinformacije.

3. Perverzni narcis. Perverzni narcis, iako može imati kršćanski izgled, traži zlo, a ne dobro. On je najopasniji među manipulatorima. To je paralelni svijet kojeg je teško razumjeti ako se nije prošlo odgovarajuću edukaciju. Ne smije ga se zamijeniti s egocentričnim manipulatorom: i egocentrik krši pravila odnosa, ali kada se suoči sa stvarnošću svojih djela i njihovih posljedica – iako se to rijetko događa – može priznati činjenice i promijeniti ponašanje. Nasuprot tome, perverzni narcis nije sposoban za promjenu: to nije duhovni problem, već problem duboke strukture ličnosti. Perverzni poglavar sposoban je uništiti nekoga samo riječima, pogledima, dvosmislenim porukama; to zlostavljajuće ponašanje izražava se kroz geste, riječi, djela, znakove i pisane poruke koje napadaju osobnost, dostojanstvo, fizičku ili psihičku cjelovitost. To je podmukli i prikriveni proces uništavanja na kojeg se žrtva ne usuđuje žaliti. Napada njezinu individualnost i identitet te joj u potpunosti uništava samopoštovanje.

Dominacija perverznog narcisa paralizira žrtvu, stavlja je u stanje nesigurnosti, onemogućuje joj da razmišlja, guši je i stavlja pod svoju potpunu kontrolu. Žrtva toga vrlo teško postaje svjesna i često odbacuje samu ideju da proživljava psihološko nasilje. Svi mi imamo određenu razinu narcizma, ali ako on postane pretjeran, u stanju smo priznati vlastitu krivicu – perverzni narcis to nije sposoban učiniti.

Ima osjećaj veličine i ne podnosi da ga netko nadmaši: nema nadređenog i ne polaže račune nikome. „Bog i ja smo dovoljni.“ To je ekstremni egocentrizam: sve što misli, govori i čini smatra izravnim izražavanjem Božje volje, a spasenje je moguće samo preko njega. Ima potpuni nedostatak empatije prema drugima; žudi za divljenjem; zavidi i ljubomoran je na one koji uživaju u životu i koji su sretni. Ne preuzima odgovornost i psihički je krut; samo je njegovo mišljenje ispravno. Paranoičan je – osjeća se progonjenim od društva. Budući da nema vlastite unutarnje supstance, hvata se za drugoga i, poput pijavice, pokušava mu isisati život. Nesposoban za autentične odnose, može ih ostvarivati jedino kroz destruktivnu zlobu. Osjeća ekstremno zadovoljstvo zbog patnje i sumnji drugih, kao i užitak u tome da ih podčini i ponizi. Seksualna nemoralnost ili zloba nisu ništa drugo nego neizbježne posljedice te prazne unutarnje strukture. Poput vampira, narcis se mora hraniti tuđom životnom supstancom: kada u njemu samome nema života, mora ga pokušati prisvojiti – ili, ako to nije moguće, uništiti ga, kako nigdje ne bi bilo života.

Perverzni poglavar ulazi u odnose s drugima kako bi zavodio: njegova karizmatična osobnost je neodoljiva, a njegove propovijedi briljantne. Drugi čovjek za njega ne postoji kao osoba – ne vidi ga i ne sluša, već ga doživljava isključivo kao koristan alat. U njegovom načinu razmišljanja ne postoji pojam poštovanja prema drugome. Njegova zavodljivost ne uključuje nikakvu emocionalnu bliskost, jer temelj perverznog funkcioniranja je upravo izbjegavanje svakog afekta. Ne zanima ga emocionalna složenost drugih, ne osjeća ništa prema njima, niti poštuje njihovu različitost – osim ako mu se čini da bi mu ta različitost mogla naštetiti. Njegova snaga je u neosjetljivosti: nema moralnih dvojbi, ne pati, i održava emocionalnu distancu kako se ne bi morao vezati.

Učinkovitost njegovih napada leži u tome što nitko ne može ni zamisliti da bi on mogao biti toliko lišen brižnosti ili suosjećanja. Drugi ne postoji kao osoba, već samo kao nosač neke osobine koju on želi prisvojiti. Njegov problem je u tome što pokušava popuniti svoju unutarnju prazninu, kako se ne bi morao suočiti s njom. Kako bi se prihvatio i potvrdio, mora pobijediti i uništiti nekoga – i tada uživa u tuđoj patnji.

U njemu je preuveličana kritička funkcija zbog koje provodi vrijeme kritizirajući sve i svakoga. Na taj način održava svoj osjećaj sveznanja i svemoći: „Ako su drugi ništarije, ja sam po definiciji bolji od njih.“ Prebacivanje krivnje na druge, ogovaranje i prikazivanje drugih kao loših, omogućuje mu ne samo da ispusti napetost, već i da izgleda bolje.

Nikada nije kriv: sve što pođe po zlu uvijek je krivnja drugih. Napadanje drugih je njegov način da izbjegne bol, tugu i depresiju. Perverzni vjerski poglavar je konstantno perverzan u ponašanju: zaglavljen je u ovom načinu odnosa prema drugima i (za razliku od delikventa) nikada ne preispituje sebe.

Psihijatri znaju prepoznati manipulatore, ali i mi moramo naučiti prepoznavati ih u kršćanskom svijetu i znati da se oni neće promijeniti. S druge strane, moramo pomoći žrtvama, pratiti ih te bez oklijevanje njihove progonitelje nazivati „perverznima“.

---

Iz knjige Giorgia Ronzinija, L’abuso spirituale. Riconoscerlo per prevenirlo, Edizioni Messaggero di Sant’Antonio di Padova – Facoltà Teologica del Triveneto, Padova 2024, str. 81-85. Prijevod: J. Šarčević, polis.ba.

---