Sv. Ćiril i Metod – svetost po mjeri čovjeka

Sveta braća Ćiril i Metod bili su rodom iz grčkog grada Soluna u čijoj su okolici živjeli Slaveni. Tako su dva brata još u djetinjstvu dobro poznavali slavenski jezik. Od sedmoro djece, Metod je bio najstariji (rođen oko 816), a Konstantin, poznatiji pod imenom Ćiril, bio je najmlađi (rođen 826. ili 827). Stariji brat Metod bio je pravnički i vojnički obrazovan i imao je velik smisao za organizaciju. Ćiril je bio filozof, poznavalac nekoliko jezika i izvanredan prevodilac. Obojica su bili skloni samotničkom životu, pa su se povlačili iz javnih službi i političkih poslova u samoću. Radi svojih sposobnosti bili su cijenjeni na bizantskom dvoru, među znanstvenim svijetom kao i kod onih s kojima su dolazili u dodir obavljajući povjerena poslanstva.

Svoju vrijednost braća su potvrdila u svom poslanstvu što su ga obavila među Hazarima čije je kraljevstvo bilo od Krima do Kaspijskog mora. Ondje su pronašli kosti rimskog biskupa Klementa, ponijeli ih sa sobom i pronijeli ih kasnije u svojim putovanjima sve do Rima. Relikvije toga pape odigrale su značajnu ulogu u poslanstvu i životu sv. braće.

Kada je moravski knez Rastislav (846 – 870) želio Crkvu među Moravljanima (u Češkoj) urediti tako da bude neovisna od njemačkih misionara i biskupa, poslao je izaslanstvo u Carigrad i zatražio od cara Mihaela da mu pošalje misionare koji poznaju slavenski jezik. Izbor je pao na Ćirila (Konstantina) i Metoda. Taj izbor nije bio slučajan ili neko na brzinu doneseno rješenje. Sv. braća su poznavala slavenski jezik. Vjerojatno su se u svojoj povučenosti u samostanima Olimpa spremali za svoje poslanstvo među Slavenima i, svakako, za taj posao spremali i učenike. Ćiril (Konstantin) sastavio je slavensku abecedu (ćirilica) i preveo nedjeljna čitanja Evanđelja. Na put u Moravsku poveli su sa sobom i učenike među kojima su se isticali Kliment i Naum koji su kasnije postali svecima i danas imaju svoje crkve na obalama Ohridskog jezera.

U Moravskoj su učitelji Slavena imali veliki uspjeh. Osposobili su nekoliko učenika da bi mogli primiti svećeničko ređenje. Pošli su u Veneciju gdje su od pape Nikole I, dobili poziv da dođu u Rim. Kako je taj papa ubrzo umro, dočekao ih je papa Hadrijan II. On je odobrio slavenske knjige i slavensku liturgiju. U Rimu je Metod zaređen za svećenika što je njegov brat već bio. Ćiril (Konstantin) je stupio u grčki samostan, ondje se zamonašio i uzeo ime Ćiril. To ime nosio je pedesetak dana i po njemu je danas poznat. Sahranjen je po želji Metodovoj u crkvi sv. Klementa čije je kosti donio u Rim. Toj crkvi hodočaste Slaveni i danas da bi počastili sv. braću koja su im naviještala Evanđelje i učila ih pismenosti.

Bili su među najsposobnijim crkvenim ljudima svog vremena. Sve svoje sposobnosti darovali su širenju i rastu Kraljevstva Božjega. Nekome se može činiti da su svojim djelovanjem bili prirodni saveznici političkih namjera Istoka, Zapada ili slavenskih knezova. To se savezništvo pokazuje u nastojanju slavenskih knezova da svom narodu u svojim kneževinama osiguraju samostalnost pred Nijemcima i pred Bizantom. Sigurno je da su slavenski jezik i slavensko bogoslužje pogodovali namjerama slavenskih knezova. Ali, zadnja svrha nastojanja slavenskih učitelja bilo je Kraljevstvo Božje. Za njegov rast istrošili su se do smrti, podnosili spletke, progonstva i tamnicu.

Ono što Ćirila i Metoda uzdiže nad njihova, nad naša i nad sva vremena jest njihovo djelovanje koje je oslobođeno svake uskogrudnosti. Nisu došli Slavenima da nature svoj jezik, nego su propovijedanju Evanđelja podredili svaku svoju prednost. Oni su dobro znali da bez vlastitog jezika i vlastite pismenosti nema propovijedanja: Tim svojim nastupom postali su uzor misionarima svih vremena, koji nisu uvijek postupali kao što su postupali učitelji Slavena.

U vrijeme djelovanja Ćirila i Metoda došlo je do teških razmirica između istočne i zapadne Crkve i konačno do raskola. Premda je Focije bio Ćirilov učitelj, sv. braća su se uzdignula iznad tih razmirica. Oni se pojavljuju kao predstavnici i jedne i druge Crkve a to znači da se pojavljuju kao zastupnici jedinstva Crkve. Upravo tim svojim ponašanjem postali su učitelji ne samo Slavenima nego svim kršćanima koji danas teže za jedinstvom kršćanstva. Tim svojim ponašanjem zaslužili su da ih nazovemo ljudima i kršćanima za sva vremena.

Život je svete braće bio doduše buran, ali za slavenske narode blagotvoran. Oni su svojim pionirskim radom omogućili da se i slavenski narodi kao ravnopravni članovi uključe u zajednicu europskih kulturnih naroda. Zato ih poštuju i oni koji ne dijele naš kršćanski nazor na svijet.

Neka po molitvama sv. braće Ćirila i Metoda, Bog  prosvijetli slavenske narode, da svim srcem prihvatimo Kristov nauk te budemo narod ujedinjen u ispovijedanju Njegova imena. Amen.

Marinko Pejić