XIV nedjelja kroz godinu | Radnika je malo

Današnje evanđelje nije riječ za publiku, nego za one koji se spremaju ustati i poći. Isus ne govori mnoštvu, nego učenicima i učenicama. Ne obećava sigurnost, već daje poslanje. Ne nudi priznanja, već govori o žetvi. I ne zove samo odabrane, nego svakog tko je spreman biti učenik ili učenica.

„Žetva je velika, ali radnika malo“ (Lk 10,2). To je rečenica koja bi nas morala probuditi. Nije problem u tome što ljudi ne žele čuti evanđelje – problem je što ga rijetki žive na način da ono bude prepoznatljivo, blisko, oslobađajuće.

Isus šalje 72 učenika i učenice. Broj je simboličan – označava sve narode. Dakle, to nije misija za jednu naciju ni jednu instituciju, nego za cijeli svijet. Kako se olako upadne u zamku da nas Isus šalje samo „našima“. Porazno je da čak i vjerski poglavari znaju staviti današnje državne poglavare ili nekadašnje kraljeve ispred evanđelja.

Koja je prva zadaća onih koje Isus šalje? „U koju god kuću uđete, recite: Mir kući ovoj!“ (r. 5) Mirotvorstvo. Ali taj mir nije tišina ni grešna šutnja. Nije pasivnost. Nije taktika izbjegavanja sukoba, a još manje dodvoravanje moćnima u Crkvi ili društvu. Isusov mir je proročki mir – onaj koji dolazi kao svjetlo u tamu, kao istina u zbrku, kao oprost u okrutnosti, kao ljubav – čak i prema neprijatelju. Papa to jasno kaže: „Crkvi i svijetu ne trebaju ljudi koji obavljaju vjerske dužnosti i svoju vjeru nose kao vanjsku oznaku. Potrebni su radnici i radnice koji žele obrađivati polje poslanja“ (Angelus, 6. srpnja 2025.). Oni koji žele raditi ono na što ih Isus upućuje i šalje. Učenici nisu pozvani promatrati sa strane, već donositi život. Ne čuvati granice ni takozvana predziđa, nego saditi sjeme pomirenja.

U drugom čitanju Pavao kaže: „Daleko bilo da bih se ičim hvalio osim križem Gospodina našega Isusa Krista“ (Gal 6,14). Pavao ne propovijeda uspjeh, nego preobraženje kroz ranjivost. Ne nudi religioznu masku masovnih okupljanja, već novo stvorenje. Zato nije čudo da upravo on kaže: „Na svom tijelu nosim biljege Isusove“ (r. 17). Današnjoj Crkvi nije potrebna tek nova struktura ili strategija tzv. „nove evangelizacije“. Trebaju joj – nova srca. Ljudi koji žive preobraženi Kristom, koji žive po Isusovim blaženstvima.

Isusove upute učenicima i učenicama vrlo su konkretne: „Ne nosite ni kese, ni torbe, ni sandala…“, „Ne prelazite iz kuće u kuću…“, „Jedite što vam se ponudi…“, „Liječite bolesnike…“ To su upute za putujuće svjedoke – ne za stacionirane komentatore ili komemorativce simplificirane i prilagođene prošlosti. Učenik i učenica ne biraju okolnosti, nego u svijetu u kojem žive donose blizinu Boga. I upravo tu se pokazuje ono što ističe Papa: „Na prvom je mjestu odnos s Gospodinom, njegovanje dijaloga s Njim. Tek tada nas On čini svojim radnicima i šalje nas u svijet kao svjedoke svoga Kraljevstva“ (Angelus, 6. srpnja 2025.).

Isus kaže: „Kraljevstvo Božje je blizu“ (Lk 10,9). Ali tko će to danas reći mladima koji se boje budućnosti? Tko će to reći starijim osobama koje umiru zaboravljene? Tko će to reći radnicima bez dostojanstva, djeci bez ljubavi, Crkvi bez vatre? Ako mi šutimo, kamenje će progovoriti – kaže Isus drugdje. Zato radnici i radnice Kraljevstva nisu titula, već zadaća. Ne čeka se poziv iz biskupije ili s pozornice. Čeka se osobno „Evo me“ upućeno Isusu koji poziva i šalje.

Na kraju, učenici se vraćaju radosni i kažu: „I zlodusi nam se pokoravaju na tvoje ime!“ Ali Isus ih usmjerava na ono najvažnije: „Ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju, nego što su vaša imena zapisana na nebesima.“ To znači: vrijedni ste ne zbog uspjeha, nego zbog relacije s Bogom. Ne zbog učinjenog, nego zbog toga tko ste u njegovim očima.

Zamolimo, zajedno s Papom Leonom, Djevicu Mariju, onu koja je rekla „Evo me“, da i mi budemo radnici Riječi, mirotvorci u sukobima, braća i sestre u nevoljama, učenici i učenice koji ne čekaju bolje uvjete, okupljanje masa ni komemorativne skupove, već idu – jer ih Gospodin šalje. Amen.

Branko Jurić