Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Tajna zla
Zlo je preozbiljno! Možemo zamisliti kako su bili smrtno ozbiljni za vjeru i Boga oni koji su Isusu priveli bludnicu da je Isus osudi. Zlo ne dopušta grešnost, nikakvu šalu na svoj račun, nikakvu samoironiju. Ono se umišlja da zna i može sve, i bez Boga
Prošnju Očenaša da nas Bog «izbavi od zla» neki tumači smatraju zasebnom, osmom, a neki drugim dijelom sedme prošnje, tako da uz molbu da nas Bog ne napusti u kušnji (mi još molimo da nas Bog ne uvede u napast) nerazdvojno ide prošnja za izbavljenjem od zla. Od starine se sa sigurnošću ne zna odnosi li se ova prošnja na zlo uopće ili na Zloga, personificirano zlo. Kako god, priznajemo svoju nejakost i krhkost i molimo Boga da nas sačuva od zla, jer zlo je lukavo i zavodničko, jače od nas.
Uz Boga i čovjeka, nipošto na istoj razini, nego svatko na svoj specifičan način, i zlo je nerazrješiva tajna postojanja. Stari su s pravom govorili ne o problemu zla, nego o misteriju zastranjenja (mysterium iniquitatis). Zacijelo, kako god nalazili uzroke zla, smatrali da je zlo slobodni čovjekov čin ili kazna za grijeh ili zlo pripisivali nekom o čovjeku neovisnih izvora, na primjer okolnostima, grešnim strukturama, đavlu, uvijek nam na kraju ostaje neprotumačivo pitanje: Zašto uopće zlo?
Oko pitanja zla mučili su se i muče ne samo najveći umovi, nego svi. U teologiji se jedna njezina grana posebno bavi opravdanjem Boga naspram zlu – teodiceja. I uvijek smo gotovo na početku, u neznanju. I onda ako se tješimo da je svako zlo za neke dobro, i onda ako Boga lišimo svake odgovornosti za zlo, i tada će, i bez našeg htijenja, iz nas izbiti pitanje – zašto zlo, i pitanje Bogu zašto je stvarao ovakav svijet. Neki ljudi pred zlom zašute, prepuste se i trpe ga; neki kreću u ateizam, u pobunu protiv «opakog» Boga; neki će smatrati da je Bog, usprkos enormnom zlu, ipak dobar, neki da nije svemoćan, nego slab pa pušta da zlo nanosi toliku štetu nedužnima. Neki će se pred tajnom zla povući u skromnost i budnost. Zaključit će da Bog ostaje skriven, ali slobodan (S. Kušar), da je u svemoćnoj ljubavi obdario čovjeka takvom slobodom da može činiti najgora zla te ustati i protiv Boga.
Skloni smo zlu, ali zlo postoji i izvan mene i nas, i svatko je, i kada ne može naći uzroke, odgovoran – osobno i nezamjenjivo – oduprijeti se i odbaciti zlo.
Iako biblijski vjernici pred zlom redovito ne stoje nijemi, o Abelu, međutim, ne piše da uopće sluti kakvo mu zlo brat sprema. Zlo iznenađuje, prepada. Inače, biblijski se vjernici bune, opiru, pitaju i Boga zašto pripušta da pravednik pati. Psalmi su prepuni takvih prošnji. Job se ne miri da je zlo koje ga je snašlo posljedica njegove ili nasljedne grešnosti. Proroci se tuže Bogu za neskrivljene nepravde. U evanđelju stoji da se Isus do znoja muči da se odupre Očevoj volji da nevin strada. Pismo veli da je Isusova krv veća od krvi Abelove, valjda zato što Isusovo darivanje na križu nije tupo prihvaćanje sudbine trpljenja, nego se u njega svjesno upušta i želi da se njegov križ prihvaća u razumnom povjerenju.
Porazno je koliko ljudi koji mole Očenaš i «znaju» da pored Boga nema nikakvog drugog tvorca svijeta ni principa vladanja, posvuda vide đavla i daju mu prednost pred Božjom dobrotom i milosrđem. I da se opravdaju, opterećuju i razbolijevaju slabe pored sebe govoreći im da đavao najviše i uživa ako ga se niječe, umjesto da kažu da se zlo pobjeđuje bezrezervnim pouzdanjem u Boga i njegovu dobrotu, da raskrinkaju zlo i da unesrećenom konkretno pomognu.
U prostor vjere Isus uvodi jedan od najteže shvatljivih odgovora na zlo i patnju nedužnoga. Kaže da sljepilo čovjeka od rođenja nije kazna za njegov grijeh ni njegovih roditelja ni nekoga drugoga, nego je taj čovjek slijep da se proslavi Bog. Kako, međutim, shvatiti da nešto tako negativno može imati svrhu da se proslavi Boga? Tajna je to! Ali tajna koja ne dopušta lijenost mišljenja ni moralni komoditet da ne mijenjamo bar sekundarne uvjete i okolnosti u kojima se čine nepravde i zla. I – tu se nalazi mogući odgovor vjere – da i sam Bog pati sa svojim stvorenjem, da je solidaran s njime i da ga nikada neće ostaviti u vlasti zloga.
Kad bi se pomislilo da smo našli izlaz, ponovno smo usred tajne patnje i zla. Na nama je zadnja riječ, vjere ili protesta. Teško je vjerovati u tajni, s nerazjašnjenim pitanjima. Zato mnogi ljudi ne mogu izdržati neizvjesnost neznanja, nesigurnost otajstva života, tajnu ne samo Boga i čovjeka – nego i zla. Zato neki rado zlo svaljuju na druge. Neki niječu zaraznu, mimetičku snagu zla koju je Isus, spašavajući bludnicu, razotkrio, tražeći bezgrešnoga da baci prvi kamen. Naime, onaj tko baci prvi kamen, on je najodgovorniji. Kasnije kamenje, samo je ponavljanje, oponašanje prvoga kamena. Mnoga ljudskoga zla nastaju iz gluposti oponašanja, iz straha od izdvajanja iz skupine, iz koristoljublja podložnosti. Dobro nije zarazno kao zlo, za njega se moramo svjesno i slobodno odlučiti.
Budući da redovito ne priznajemo da je ikakav uzrok zla u nama, ili poričemo zlo koje su počinili «naši», rado okrivljujemo druge, ili se «vadimo» na teške okolnosti, na grešnu strukturu, ispričavamo se frazetinom da svi tako rade. Neki opet pribjegavamo manihejskom dualizmu te za notorni zločin iz ljudske slobode nalazimo uzrok u đavlu, u demonima i nečistim silama. Porazno je koliko ljudi koji mole Očenaš i «znaju» da pored Boga nema nikakvog drugog tvorca svijeta ni principa vladanja, posvuda vide đavla i daju mu prednost pred Božjom dobrotom i milosrđem. I da se opravdaju, opterećuju i razbolijevaju slabe pored sebe govoreći im da đavao najviše i uživa ako ga se niječe, umjesto da kažu da se zlo pobjeđuje bezrezervnim pouzdanjem u Boga i njegovu dobrotu, da raskrinkaju zlo i da unesrećenom konkretno pomognu.
Neki niječu zaraznu, mimetičku snagu zla koju je Isus, spašavajući bludnicu, razotkrio, tražeći bezgrešnoga da baci prvi kamen. Naime, onaj tko baci prvi kamen, on je najodgovorniji. Kasnije kamenje, samo je ponavljanje, oponašanje prvoga kamena.
Velike tajne života, i u njoj tajnu zla nije lagano nositi. Zlo je preozbiljno, ono sve shvaća preozbiljno, šapće nam da vrijedimo više nego što drugi o nama misle, i što misli i sam Bog. Baš to plastično opisuje Knjiga Postanka u slici zmije, zla, koja ljudima kaže da ih Bog podcjenjuje, ne shvaća ozbiljno, jer da ih shvaća, bili bi jednaki s njime. Zlo je preozbiljno! Možemo zamisliti kako su bili smrtno ozbiljni za vjeru i Boga oni koji su Isusu priveli bludnicu da je Isus osudi. Zlo ne dopušta grešnost, nikakvu šalu na svoj račun, nikakvu samoironiju. Ono se umišlja da zna i može sve, i bez Boga.
Nije, naravno, svako zlo nesavladiva tajna, i ne treba zlo mistificirati, ali ono tako obijesno zlo, ono iz čista mira ili ono sadističko opterećujuće zlo, ostaje tajnom, misterijem zastranjenja. Doista, ima nas ili odmah tu do nas ima ljudi koji kao da su se izručili zlu, opsjednuti su zlom pa zavide dobrima i uništavaju dobre. Ne možemo tek tako naći uzroke za to, ni kazati da ti ljudi nisu ljubljeni, jer znaju činiti neprotumačivo zlo baš oni najvoljeniji, najrazmaženiji. Lažno ugroženi započinju ratove i s Bogom i s ljudima.
Ostaje dakle nikada dokraja razrješiva tajna zla. Ostaje nam nužni korak u vjeri – ispit savjesti, ispit pred Bogom – spuštanje u dno sebe, u svoje mračne odaje i da svoje postupke rasvijetlimo Božjom istinom i milosrđem, da se čuvamo da nas ne zarobi zlo, neka ovisnost, nešto negativno prema dobrom i dobrima. Ostaje nam da molimo Boga za opraštanje i da opraštamo svojim dužnicima te da žarko prosimo Boga da nas prati u kušnjama i izbavlja od zla.
Ivan Šarčević. Tekst je izvorno objavljen u kršćanskoj obiteljskoj reviji Kana, ožujak 2024.
Prethodni tekstovi: [1] [2] [3] [4] [5] [6] [7]