Massimo Recalcati: Istina se ne posjeduje

U javnoj raspravi se često poziva na istinu činjenica kako bi se osporila zabluda subjektivnih tumačenja. U stvarnosti, u našem vremenu, koje pretendira biti u potpunosti oslobođeno iluzija, istina činjenica je sve više podređena istini ideologije. Izopačenost koja se nalazi u središtu svake ideologije glasi: istina činjenica onoliko je istina koliko potvrđuje dogmatsku istinu ideologije. U tom smislu, ono što dijalog čini nemogućim su različitost mišljenja i pluralizam ideja.

Potpuno posjedovanje prave istine ne služi toliko da bi se usprotivilo mišljenjima političkog protivnika, nego više da bi se osudilo njegovu nemoralnost, nedostatak etičkog smisla, onu obmanu koja je u samom temelju. To je paradoksalna karakteristika našeg vremena. S jedne strane, naše je vrijeme doista odustalo od velikih sveobuhvatnih naracija, dok, s druge strane, apsolutni karakter istine ima tendenciju stalno se pojavljivati u obličju ideologije svedene na nepopustljivu obranu vlastitih vrijednosti i parcijalnih interesa.

Karakterističan simptom demokratske nezrelosti jednog kolektiva izgleda ovako: javna rasprava nije rasprava između različitih ideja, jer se temelji na pretpostavci da treba nametnuti pravu istinu u odnosu na protivnika kojeg se optužuje da manipulira činjenicama u ime svoje lažne istine. Suvremeni građanski jezik, umjesto da postane svjetovan, nastoji stvoriti nove mitove za mase, manihejske podjele, fanatične pripadnosti i fideistička suprotstavljanja. U ime prave istine, političari, novinari, influenseri, zagovornici najrazličitijih ideja, optužuju svoje antagoniste za zlonamjerno manipuliranje istinom činjenica. Kao da bi ta istina – istina činjenica – bila konačna istina.

Svaka ideologija se prepoznaje upravo po manipulaciji (svjesnoj ili nesvjesnoj) ovom tobožnjom istinom. Ali ideologija nije jednostavno laž onih koji manipuliraju činjenicama zbog vlastite koristi, nego je prije oblik svjetovne vjere koja tumači činjenice tako što ih iskrivljuje u ime istine. Ovdje se ne radi o – kako bi bez ideoloških predrasuda trebalo biti – nesigurnom traganju za istinom, jer svaka ideologija podrazumijeva uvjerenje o posjedovanju ekskluzivnog prava na istinu. U tome je njezina fanatična dimenzija. Umjesto traženja istine, ideološko mišljenje nastoji svaki put prilagoditi činjenice svojoj istini. Zbog toga ne podnosi neočekivano, anomalije, iznimke, odstupanja, složenu artikulaciju.

Ondje gdje je doticaj sa stvarnošću može dovesti u pitanje, uznemiriti, poremetiti njezine sigurnosti, ideologija taj doticaj briše ili niječe. Kao u svakom paranoičnom deliriju, prava istina ideologije uvijek je dogmatska jer ne može prihvatiti da je se pobija. Iz tog se razloga trijumf ideologije poklapa sa smrću demokracije: nikakvo suprotstavljanje mišljenja, nikakvo različito tumačenje, nikakvi disonantni glasovi nisu mogući. Pluralnost stajališta se uklanja u ime istine koja pretendira biti apsolutna. Netolerantni i nasilni karakter svake ideologije ogleda se u tome da se političkog protivnika poziva da šuti u ime istine koja se nameće izvan rasprave.

A koja to istina – osim vjerske i dogmatske – može zahtijevati od kritičkog sugovornika da šuti? Ideologija je trijumf predrasude: prosudba anticipira i uvjetuje slušanje. Stoga, nije slučajno da na ideološkom polju više vrijedi tko nešto govori od onoga što se govori. Iz tog razloga proučavanje i čitanje se nadomještaju uvredama i površnima nasilnim nametanjem. U totalitarnim zemljama se čuvanje prave istine jamči sustavnim provođenjem cenzure koja odlučuje da se samo jedna istina može slobodno iznijeti, bez ikakvog suprotnog mišljenja. Stoga se vrlo rijetko može čuti da je neki političar samokritičan, da modificira vlastiti pogled na stvari, da napravi korak unatrag u odnosu na svoja uvjerenja, da prizna poraz ili grešku u prosudbi. Nasuprot tome, mala istina, od koje je sačinjena svaka demokracija, zahtijevala bi da žalujemo za pravom istinom (apsolutnom Istinom), koju svaka ideologija pretendira da posjeduje.

Freud je tvrdio da je svaka interpretacija nepotpuna jer se „istina nikada ne podudara s cjelinom“. Čak ni u našem najintimnijem psihičkom životu: mi smo hrpa kontradikcija, svađalački parlament u kojem se sukobljavaju suprotstavljeni i nepomirljivi zahtjevi. Istina činjenica, osim ako se ne promatra kroz prizmu ideologije, ne može biti ništa drugo doli uvijek parcijalna. Ideologija, naprotiv, koristi tu istinu, istinu činjenica, kako bi potvrdila svoje potpuno posjedovanje istine. To je ono što se u politici označava pojmom propagande. U ime istine se može sustavno proizvoditi laž. Ovdje smo na krajnjem izvoru svakog oblika fanatizma koji se ne ograničava samo na to da istinu činjenica podredi ideologiji, nego je stalno priziva kako bi bez ikakve sumnje potvrdio svoju apsolutnu istinu.

Zaštitnička i umirujuća priroda svake ideologije je u tome da smatra kako je svijet već u potpunosti objašnjen – s jedne strane su dobri, s druge loši. Demokracija, nasuprot tome, stalno živi u konfliktu interpretacija, u priznanju pluralnosti koja principijelno isključuje monopol istine. Dok loši učitelji pozivaju svoje protivnike na šutnju u ime velike Istine, praksa demokracije iziskuje dug i mukotrpan put trženja istine. To je pluralna logika Dvoga koja se suprotstavlja monoteističkoj logici Jednog. Znači, ponovno vraćanje kontradiktorne dimenzije iskustva, nasuprot apstrakciji dogme te ponovno prepoznavanje da istina nije nešto što se posjeduje, nego nešto što se događa – i što nas svaki put iznenadi – pomičući naša uvjerenja.

Jedna od najurgentnijih zadaća našega vremena je napraviti razliku između onih koji govore u ime Istine i onih koji traže istinu, između onih koji istinu pretvaraju u ideološko oružje i onih koji je tretiraju kao uvijek otvoreno iskustvo.

Autor: Massimo Recalcati; izvor: La Repubblica, 24. 10. 2025; prijevod: Jozo Š., polis.ba