www.polis.ba

Bez dužničkog ropstva

Kriza kršćanstva je u tome što Isusovi učenici nisu ljudi praštanja, jer tko oprašta, on je – poput učitelja Isusa – živa slika Boga na zemlji. Jamačno, ako gdje sličimo Bogu, onda je to najviše u opraštanju

Ako govorimo da je Očenaš sažetak Isusova evanđelja a time i kršćanske vjere, s pravom se možemo zapitati kako u toj Gospodnjoj molitvi nema govora o ljubavi koja je jezgra i bit svega kršćanstva. Šesta prošnja Očenaša: «I otpusti nam duge naše kako i mi otpustismo dužnicama svojim», iako ne navodi riječ ljubav, najviši je izraz ljubavi.

Vjera u Isusa iz Nazareta, u povijesnu osobu u kojoj se Bog objavio, specifičnost je kršćanstva, a opraštanje grijeha, najspecifičnije je Isusovo djelo i zahtjev koji postavlja pred svoje učenike. Naravno, opraštanje se traži i u drugim vjerama, ali ono je srž Isusove poruke o Božjem kraljevstvu, u njega se koncentrira sav njegov život – ono je najkonkretnija Božja ljubav prema nama ljudima. Opraštanje grijeha je oslobođenje, uskrsnuće, novi život.

Ako se prisjetimo prigovora koje su Isusu upućivali njegovi protivnici, uvidjet ćemo da se najteži odnose upravo na njegovo bezuvjetno opraštanje grijeha. Snebivali su se policajci pravovjerja s razloga što Isus zauzima mjesto Boga i oprašta neoprostivo – bludnicama, carinicima, nečistima, strancima… Zato je za njih bio bogohulnik. Čak je izokrenuo religioznu praksu. Naime, Isus nije čekao da se čovjek obrati pa da mu onda oprosti, nego bi opraštao grijehe ljudima, ozdravljao ih i onda, iz iskustva Božjeg bezuvjetnog milosrđa, tražio da osoba kojoj je oprošteno više ne griješi da se obrati sa svoga zlog puta.

Mnogo nesporazuma, neslaganja i bjesova među vjernicima u Crkvi danas dolazi također zbog sličnog neslaganja oko opraštanja. S papom Franjom pogotovo! Na Isusovu evanđelju utemeljen, Franjo traži posebno od biskupa, svećenika, ispovjednika, da uvijek opraštamo i budemo milosrdni. Njegovi protivnici traže prvo obraćenje, savršeno pokajanje i dokaz popravka života, pa onda opraštanje.

Josip Biffel, ‘Isusova gozba s grešnicima’ /Privatna kolekcija Miroslava Jonjića/

Ne bismo smjeli poput Isusovih protivnika – svih preuzetnih svećenika, pismoznanaca i farizeja, licemjera – zauzeti mjesto Boga te priječiti drugima Božje milosrđe. Opraštanje grijeha se ne zaslužuje, ono se dobiva na dar i dalje dariva. Ono je milost. Stoga je neevanđeoski mirno promatrati kako pojedini biskupi i crkveni službenici, pozivajući se selektivno na Sveto pismo i Isusa, uskraćuju oproštenje i milosrđe i onima koji ga skrušeno traže.

Biti kršćanin znači opraštati ljudima. Težega posla i zadatka nema. I nitko se ne može smatrati majstorom praštanja. Jedva i početnikom. Čovjeku je prirodno stanje zlopamćenje, osveta.

Na oproštenju dugova onima koji su nas uvrijedili, temelji se Božje oproštenje nama. U Očenašu stoji izrijekom: «I otpusti nam duge naše kako i mi otpustismo dužnicama svojim.» Uzaludno je moliti oprost od Boga, ako mi nismo oprostili svojim dužnicima. I nijedna se prošnja Očenaša ne pojačava kao ova. Naime, na kraju molitve uvjet opraštanja dodatno se tumači: «Doista, ako vi otpustite ljudima njihove prijestupke, otpustit će vama i Otac vaš nebeski. Ako li vi ne otpustite ljudima, ni Otac vaš neće otpustiti vaših prijestupaka» (Mt 6,14-15).

Puno je Isusovih primjera opraštanja grijeha. Napomenimo ovdje iz istog Matejeva evanđelja nenadmašno zornu usporedbu o nemilosrdnome dužniku (usp. Mt 18,23-35) na kojega se, kad god slušamo tu usporedbu, bijesno narogušimo, a čim iziđemo iz crkve, već smo sve zaboravili i sikćemo osvetom na one koji su nas i sitno uvrijedili. Isus je ispričao ovu usporedbu na Petrov upit koliko puta treba da oprosti onomu tko ga je uvrijedio. Kriza kršćanstva je u tome što Isusovi učenici nisu ljudi praštanja, jer tko oprašta, on je – poput učitelja Isusa – živa slika Boga na zemlji. Jamačno, ako gdje sličimo Bogu, onda je to najviše u opraštanju. Zato je najružnije lice biskupa, svećenika, kršćana ono koje uskraćuje Božje milosrđe drugima.

Ljudi vladaju ljudima time što zadržavaju njihove dugove, time što ih ucjenjuju grijesima, tako što imaju moć opraštanja. Kakvih sve drskih i mračnih gospodara duša nema u raspoređivanju Božje dobrote jer su uzurpirali institucionalnu poziciju, bilo sakrament ispovijedi, bilo neku izvansakramentalnu moć.

U kontekstu bratske opomene Isus apostolima govori da ono što svežu i razriješe na zemlji bit će tako i na nebu (usp. Mt 18,15-20). Sam Isus oprašta čitava života, i onom razbojniku na križu koji ga moli za smilovanje; ali i onoga koji ga izruguje ne osuđuje, nego mu ostavlja priliku da dokle god živi izmoli oproštenje. Ovo i nas upozorava da se pomno i s blagošću ophodimo s Božjim opraštanjem, da ga nikada ne zaposjedamo kao svoje vlasništvo. Jer tragično je, opaka karikatura kršćana, da su najzadrtiji i najnepopustljiviji ljudi upravo oni s religioznom vlašću opraštanja grijeha.

Inzistiranje na opraštanju ne znači da se poigravamo Božjim milosrđem, da podržavamo sve grijehe, i onda kažemo: Bog će sve oprostiti, ili da se rasipamo Božjom dobrotom da bismo pokazali svoju a ne Božju veličinu. Ipak, uvijek treba biti milosrdan i opraštati, Isus to pokazuje, čak i ondje gdje opraštanje nije izravno traženo. Pa zar Bog uskraćuje svoju milost i blagoslov pogotovo ako ga ljudi traže?

Opraštanje nam je nužno kao kruh svagdašnji. Najdublja potreba da budemo slobodni i radosni ljudi.

Đuro Seder, ‘Isusova gozba s grešnicima’ /Privatna kolekcija Miroslava Jonjića/

Teško je pojmiti da Božjem milosrdnom opraštanju nema granica te da mi ne bismo smjeli biti «carinici Božje milost» (Papa Franjo). Biti kršćanin znači opraštati ljudima. Težega posla i zadatka nema. I nitko se ne može smatrati majstorom praštanja. Jedva i početnikom. Čovjeku je prirodno stanje zlopamćenje, osveta. I mnogi se ponašamo i gore od osvetnika – stvaramo nepravde, unesrećujemo, teroriziramo dobre, ubijamo ljude i kada nam nisu ništa loše učinili.

Isus je nenadmašan u zahtjevu opraštanja. Sjetimo se iz istog Govora na gori njegovih riječi: «Ako, dakle, prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar» (Mt 5,23-24). Pa tko onda može prinositi žrtvu, slaviti misu? Možemo samo moliti Boga za oproštenje i stalno se podsjećati da je Bogu draže milosrđe od žrtve, opraštanje od svih naših bogoslužja i pobožnih samousavršavanja.

Opraštanje je Božji dar, a ne naša zasluga. Stoga i naše opraštanje drugima treba biti dar, a ne veličanje sebe, nikako ponižavanje drugih da su manji vjernici, a osobito ne bismo smjeli držati druge u «dužničkom ropstvu» kako to rado čine licemjeri, izopačeni politički i religijski moćnici. Za razliku od Boga, pred njima smo uvijek u krivu!

U nekim životopisima piše o Franji Asiškom da često nije uspijevao izmoliti Očenaš do kraja. Je li zbog zaziva o opraštanju? Ako se molitvu Gospodnju ne brblja mehanički, onda prošnja da nam Bog otpusti duge kako i mi otpuštamo svojim dužnicima, blokira naš jezik i vraća nas u naše realno stanje, u stanju naše grešnosti i upućenosti na Boga. Opraštanje nam je nužno kao kruh svagdašnji. Najdublja potreba da budemo slobodni i radosni ljudi.


Ivan Šarčević. Tekst je izvorno objavljen u kršćanskoj obiteljskoj reviji Kana, veljača 2024. 


Prethodni tekstovi: [1] [2] [3] [4] [5]