www.polis.ba

Naš kruh današnji

Sve stvoreno ima «opću namjenu», ističe papa Franjo, i ponavlja riječi Pavla VI. i velikog teologa i propovjednika Ivana Zlatoustoga da «ne dijeliti svoja dobra sa siromašnima znači krasti od njih i oduzeti im život. Dobra koja posjedujemo nisu naša, već njihova»

Ponovimo da je Očenaš s pravom nazvan Gospodnjom molitvom, ne samo stoga što ju je Isus darovao svojim učenicima, nego i stoga jer je kratki sažetak Isusova života, riječi i prakse. Susljedno tome Očenaš je sažeta ispovijest vjere Isusovih učenika. Govori o onom najbitnijem za kršćaninov život.

U prvom dijelu Očenaša, podsjećamo na prethodna razmišljanja, priznaje se Boga ocem svih ljudi, odaje se čast njegovoj «nebeskoj» nedostupnosti, ispovijeda svetost njegova imena te zaziva dolazak Božjega kraljevstva i ostvarenje Božje volje među ljudima na zemlji. U drugom dijelu, o kojem nastavljamo razmišljati, nalaze se četiri prošnje. Svojim sadržajem one nas, tako reći, «spuštaju» u konkretnost svakodnevnih prilika i neprilika. To su prošnje Bogu: za kruh, za otpuštanje grijeha, za neostavljanje samih u napasti i za oslobađanje od zla.

Kruh! Koliko god se naša kultura izmijenila od one Isusova vremena, i danas riječ kruh zvuči snažno i označava ono bitno, neophodno, kako za tjelesni tako i za duhovni život. Kroz povijest su mnogi tumači naveliko raspravljali o riječima – kruh naš svagdašnji daj nam danas, jer grčki izvornik (osobito riječ epiousios – nadsupstancijalni, nasušni, svagdašnji) ostavlja mogućnost različitih značenja.

Neki duhovni pisci smatrali su da se prošnja za kruh odnosi na euharistijski kruh, pa su zagovarali da svaki dan treba ići na misu i pričešćivati se. Neki drugi u ovoj su prošnji prvenstveno čitali značenje nebeskog kruha, kruh spasenja, dakle vječni život. Ipak, temeljno značenje ovoga zaziva odnosi se na materijalnu hranu za održavanje tjelesnog života. Značenje kruha kao duhovne hrane nije isključeno, ali, prema cjelini Isusova djelovanja, izgleda da se ne bi smjelo spiritualizirati ovu prošnju. Uz religiozno licemjerje Isus je stalno upozoravao na opasnost prekomjernog posjedovanja. No, oštrom kritikom bogatstva, ako ono zauzme mjesto vjere i pouzdanja u Boga, bespoštednom kritikom nesuosjećajnih bogataša, Isus nipošto nije zagovarao prezir prema materijalnom i tjelesnom, nikakvu lijenost i bijeg od rada.

To što Isus traži siromaštvo i siromašne proglašava sretnima, time ne odobrava nikakve socijalne nepravde, nego baš upozorava svoje učenike, danas prije svih svećenike i redovnike, da ne spiritualiziraju vjeru, nego da materijalno, kruhom i ruhom, novcem i svojim imanjem solidarno, ne škrtareći, pomažu onima kojima je siromaštvo životna sudbina, a ne izbor u blagostanju.

Prošnja za kruh svagdašnji, nasušni – kako su molili naši stari, molitva je za hranu za tjelesni život, ali i za radno mjesto, za posao, pravednu plaću. Prošnja je to za dostojno uzdržavanje sebe i svojih, a ne za ponižavajući život, život u polugladi i stalnoj nesigurnosti, koji bi tobože imao svoju nagradu kod Boga poslije smrti. To što Isus traži siromaštvo i siromašne proglašava sretnima, time ne odobrava nikakve socijalne nepravde, nego baš upozorava svoje učenike, danas prije svih svećenike i redovnike, da ne spiritualiziraju vjeru, nego da materijalno, kruhom i ruhom, novcem i svojim imanjem solidarno, ne škrtareći, pomažu onima kojima je siromaštvo životna sudbina, a ne izbor u blagostanju.

Ako Isus traži da njegov učenik svoj oslonac ne stavlja na novac i bogatstvo, što je nama ljudima tako svojstveno i što je zavodljivija sigurnost od oslanjanja na Boga i od obdarivanja potrebitih, onda Isus time ne kaže da se ništa ne radi, da se samo ispruže ruke i čeka Božja milost. Naime, ništa nije toliko vezano uz kruh kao rad, pošten, strpljiv i postojan rad. Pouzdanje u Boga sadrži u sebi paradoks: Bog je tako uredio svijet da pouzdanje u njega ne znači lijenost, zakopavanje talenta, nego suprotno – ulaganje svih svojih energija, odgovoran rad «kao da njega nema». Isus uprispodobljuje naš život na zemlji u slici gospodara koji je otputovao daleko i ostavio nas same da se odgovorno brinemo za kuću, jedni za druge, za svijet.

I kao što je Očenaš sva komunitarna molitva, pojedinac je izgovara u prvom licu množine, u mi-formi zaziva Oca našega, priziva naše dužnike, tako prosi i za naš kruh. Stvarno značenje ovoga naš znaju majke i očevi, i oni koji su odgovorni za one koji se sami ne mogu uzdržavati. Zato kada prosim za naš kruh, onda je u tu prošnju položen i zahtjev da sve ono što osobno imam, sve ono što se naziva privatnim, pripada i drugima, ima socijalnu funkciju, na korist je zajedničkom, općem dobru. Sve što jesam i posjedujem, sve što mislim i radim nije samo moje, nego je naše, mojih bližnjih, drugih, pripada čovječanstvu, kao što sam ja član obitelji, zajednice, sastavnica Božjeg svijeta. To nije komunističko unificiranje (uprosječivanje) svih, niti ljeporječiva solidarnost zanesenih vjernika, nego logično aktualiziranje molitve Očenaša u konkretnost naših odnosa, dosljedno potvrđivanje vjere u životnoj praksi. Sve stvoreno ima «opću namjenu», ističe papa Franjo, i ponavlja riječi Pavla VI. i velikog teologa i propovjednika Ivana Zlatoustoga da «ne dijeliti svoja dobra sa siromašnima znači krasti od njih i oduzeti im život. Dobra koja posjedujemo nisu naša, već njihova» (Fratelli tutti, 119).

Privatno vlasništvo nije, dakle, apsolutno i nedodirljivo, nego ima socijalnu dimenziju. «Pravo na privatno vlasništvo može se promatrati samo kao sekundarno naravno pravo koje proizlazi iz načela opće namjene stvorenih dobara, a to ima vrlo konkretne posljedice koje se moraju odraziti na funkcioniranje društva» (FT 120). Nažalost, sekundarna se prava, da nastavimo s Papom Franjom, i u Crkvi stavljaju iznad prvotnih i izvornih prava. I mi u Crkvi često se više borimo za svoje «privatne» posjede i društvene privilegije, bez obaziranja na zajedničko dobro i na siromašne.

Predivno je uvečer, sâm, ali i obiteljski, zajednički, zahvaliti Bogu jer smo poštenim radom ispunili svoj dan, jer smo dijelili naš kruh, uveselili druge, jer nismo badava tuđi kruh jeli, jer nikome nismo s visoka udjeljivali milostinju, nego marno i nesebično ulagali svoje napore ne očekujući uzvrat.

Prošnja za kruh današnji ne znači grozničavo i sebično nagomilavanje dobara i hambara, ali ni plandovanje, očekivanje da nam sve padne s neba, nego rad svojim rukama, neumorno i pošteno. Zaziv za kruh znači ne biti parazit, ne biti na teret nikome, nego zahvalan za sve darovano, raditi za druge, «hraniti» bližnje, kultivirati zavičaj i domovinu, društvo i svijet.

A kad radimo za druge, važno je da ih radom ne ponižavamo. Niti naš rad smije činiti druge ljubomornima ili ovisnima o nama. Drugome ne dajemo ništa što mu nismo «dužni» dati, pa neka onda naš rad bude što dragovoljniji i zatajniji, uvijek više radosno darivanje nego mučno žrtvovanje. Predivno je uvečer, sâm, ali i obiteljski, zajednički, zahvaliti Bogu jer smo poštenim radom ispunili svoj dan, jer smo dijelili naš kruh, uveselili druge, jer nismo badava tuđi kruh jeli, jer nikome nismo s visoka udjeljivali milostinju, nego marno i nesebično ulagali svoje napore ne očekujući uzvrat.

Rad sam po sebi nije blagoslov, niti čovjeka čini slobodnim onako kako su nacistički gospodari bogohulno i perverzno ispisali dobrodošlicu u logore onima koje su dehumanizirali i uništavali. Prošnja za današnji kruh znači svakodnevno osmišljavanje života vlastitim radom koji se voli, radom na sebi i za sebe, za bližnje, uvijek opušteno i postojano i – s pouzdanjem u Boga.


Ivan Šarčević. Tekst je izvorno objavljen u kršćanskoj obiteljskoj reviji Kana, prosinac 2023.


Prethodni tekstovi: [1] [2] [3] [4]