Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Kušnje i napasti
Zar najteža kušnja vjere nije smatrati da je netko nedostojan ljubavi? Ali, opet, kako ljubiti onoga koji nije vrijedan ljubavi ili onoga koji sve čini da ga se ne ljubi? Ima li, zapravo, čovjeka koji ne vjeruje da ljubav spašava svijet? Koja je to kušnja?
Kad se na vjernika sruči neizlječiva bolest ili neka teška nesreća ili ako izgubi nenadomjestivu osobu ili ako duže vrijeme trpi zlostavljanje ili upadne u tjeskobu, snaći će ga pitanje: Zašto mu Bog sve to pripušta? I kad to ne izusti ili se boji i pomisliti na neku Božju odgovornost, u dnu sebe lomi se oko vjere u Boga. Straši se narušiti sliku nedodirljivog Boga pa optužuje sebe za svoje stanje ili okrivljuje druge ili razloge nalazi u okolnostima ili svu krivnju svaljuje na starog prepredenog napasnika, đavla.
Pretposljednji zaziv molitve Očenaša – I ne uvedi nas u napast – već od početka kršćanstva stvara muke i rasprave. Jedni, jer Bog je neupitan i ne podliježe nikakvim sumnjama, prihvaćaju doslovno što kažu ove riječi i ne daju da se u molitvi išta mijenja. Ta to je Gospodnja molitva! – kažu. Bog nas samo iz njemu znanih razloga iskušava. I ne iznad naših moći. Drugi će, počevši od Jakovljeve poslanice: «Neka nitko u napasti ne rekne ‘Bog me napastuje’. Ta Bog ne može biti napastovan na zlo, i ne napastuje nikoga», pa sve do Pape Franje ili Biskupske konferencije Italije (CEI), kazati da Bog nije napasnik i taj članak Očenaša moliti: Ne napusti nas u napasti!
U naslovu smo stavili dvije riječi – kušnje i napasti. Često ih brkamo. Bibličari razlikuju pozitivnu od negativne kušnje. Prva je, primjerice, ona koja je snašla Abrahama da žrtvuje sina Izaka. Bog na ispit stavlja vjernika, da vidi je li mu odan. Pozitivna kušnja je odgojna i njezin cilj je dobro čovjeka. Samo prokušani vjernici istinski su vjernici.
Nitko nije lišen kušnji; one dolaze bez poziva, privlačne su. I nitko, dokle god živi, neće moći kazati da ih se oslobodio. Kušnje pokazuju da nam nisu dokraja poznate naše mogućnosti činiti dobro i loše, kao i da smo nepredvidivi samima sebi.
Kušnja u negativnom smislu, kojoj pripada napast, ima suprotan cilj, da čovjeka zavede na zlo i gurne u propast. Sjetimo se kako Biblija predstavlja napasnika u slici zmije. Zmija je lukava, neprimjetno se šulja, rafinirano igra na čovjekovu najosjetljiviju kartu, na ego. Manirom «rafiniranog dijalektičara» (Papa Franjo) izaziva u čovjeku oholost da posumnja u Božju dobrotu. Slično je i kod Joba. U slici sotone, jednoga od Božjih slugu, prikazan je bezočni napasnik koji od Boga traži dopuštenje da iskuša Joba, pravednika. Napasnici, provokatori i gnjavatori «u vjeri» bili su i Isusovi protivnici. Stalno su ga salijetali i dodijavali mu pitanjima da ga iskušaju, uhvate u riječi i nađu razloge da ga smaknu. Negativna kušnja, to napasničko zanovijetanje i mamljenje, ustvari su zasjede zlih ljudi koje stavljaju čestitima.
Bog ne napastuje, ali se ništa ne događa bez njegove volje. Slabi smo u kušnjama, slabi u pouzdanju u Boga da možemo svladati kušnje. U velikim kušnjama sve je na probi. A iz popuštanja malima, nastaju ogromne nesreće. Nitko nije lišen kušnji; one dolaze bez poziva, privlačne su. I nitko, dokle god živi, neće moći kazati da ih se oslobodio. Kušnje pokazuju da nam nisu dokraja poznate naše mogućnosti činiti dobro i loše, kao i da smo nepredvidivi samima sebi. Neke kušnje su očite, neke trajne, neke prolazne, neke savladive, neke se lukavo maskiraju ili preobražavaju. Kušnje su razne. Dok god živimo.
Prije javnog djelovanja, evanđelja pišu, Duh je «nagnao» Isusa u pustinju i ondje ga je iskušavao đavao. Premda su opisane kao jedanputni događaj, radi se o stalnim kušnjama svakog čovjeka koje bismo mogli imenovati i najradikalnijom kušnjom sebepobožanstvenjenja, vjerovanja više u sebe nego u Boga, napašću da se Boga svede na ljudske hirove i čudesa.
Isusove kušnje se odnose na tri područja: na materijalno – da nam neko zemaljsko dobro, kao što su hrana, tijelo, nacija, država, novac bude iznad Božje riječi; na religiozno područje – da se čovjek šepuri u prividu pravovjernosti te samog Boga iskušava da mu čini čudesa, slično kako je napasnik tražio od Isusa da se sunovrati s visa Hrama; na područje međuljudskih odnosa – da se žrtvuje sloboda a izabere slijepi posluh zlom autoritetu, klanjanje đavolskom vlastodršcu.
Kušnje ne traže razmišljanje, nikakav napor duha, nikakvu moralnu dilemu. Kušnje zavode. Razbuđuju pohlepu za onim što je čovjeku prirodno potrebno: hrana, vlast i čuda. Isus, pisao je filozof i teolog Stjepan Kušar, otklanja napast «paklenoga trojstva»: «korisnoga, jakoga i zloga boga»: «Napasnik nudi svoju sliku Boga koja ima svojega potajnog saveznika u nama samima, u onim najelementarnijim i najsuptilnijim dubinama našega bića. To je slika moćnog i korisnog Boga koji se takvim pokazuje i iskazuje upravo onda kada to čovjeku treba. […] Naravno, njega treba također provjeriti; je li vrijedan da mu se vjeruje. Napasnik, otac laži, od početka čovječanstva sugerira sliku zavidnoga Boga koji prikraćuje svoja stvorenja. Što je onda naravnije od provjere?»
Jer smo ranjivi i krhki, jer smo pohlepni i zavodljivi, jer smo sebeljubivi, jer mnoge napasti dolaze iz obilja i obijesti, valja uvijek moliti da Bog bude uz nas i da budemo budni, da ne padnemo u kušnji oholosti o našoj moći, niti da se uljuljamo u samoopravdanje da je pad u zlo nešto ispravno, kao ni da nas obuzme sumnja kako nije moguće uspraviti se i izići iz najtežih posrnuća i poraza.
Zaziv da nas Bog ne napusti u kušnji kao i drugi zazivi u Očenašu pokazuje da je molitva Gospodnja istodobno obrazac za sve molitve i sama molitva (Stipo Kljajić). Jer smo ranjivi i krhki, jer smo pohlepni i zavodljivi, jer smo sebeljubivi, jer mnoge napasti dolaze iz obilja i obijesti, valja uvijek moliti da Bog bude uz nas i da budemo budni, da ne padnemo u kušnji oholosti o našoj moći, niti da se uljuljamo u samoopravdanje da je pad u zlo nešto ispravno, kao ni da nas obuzme sumnja kako nije moguće uspraviti se i izići iz najtežih posrnuća i poraza.
Zaziv da nas Bog ne napusti u napastima dira jezgru naše vjere: pouzdanje u Boga i samu ljubav prema Bogu i onda kada ga «nema». Uistinu, kad smo u nepodnošljivim nevoljama, kad smo u očaju zbog sebe ili zbog drugih, kada je sve na ispitu, a izlaza ne vidimo, mi smo na najtežoj kušnji – ne samo u kušnji vjere nego i u kušnji ljubavi u Boga i ljude. Jer kako ljubiti kada sve djeluje besmisleno?
Možemo li vjerovati da je Bog prisutan u kušnji kad osjećamo da je skroz odsutan, a sve se zlo sručilo na nas, nikoga da pomogne i još možda pritom nad našom nesrećom likuju zlikovci? Može li se smisleno živjeti, dakle ljubiti ako nam vjera nije potvrđena u nepodnošljivoj situaciji kušnje? Zar nije preteško ljubiti kad je vjera na gotovo nesavladivom ispitu: ako se na primjer nalazimo u ničim skrivljenoj neizlječivoj bolesti ili smo zagušeni zlom i terorom drugih koje ne možemo izbjeći?
Izgleda da sâma vjera ne spašava svijet, jer onoliko koliko ima vjernika, zar svijet ne bi trebao biti bolji? Vjera nam je slaba. Jedino ljubav sve mijenja. A ljubavi je premalo. Ljubav osnažuje vjeru da Bog i onoga izgubljenog, i očajnoga, i u zlo zalutalog čovjeka ljubi. Ako se ljubi samo jedna osoba, sav svijet je drukčiji: svaki čovjek postaje vrijedan ljubavi! No, zar najteža kušnja vjere nije smatrati da je netko nedostojan ljubavi? Ali, opet, kako ljubiti onoga koji nije vrijedan ljubavi ili onoga koji sve čini da ga se ne ljubi? Ima li, zapravo, čovjeka koji ne vjeruje da ljubav spašava svijet? Koja je to kušnja?
Ivan Šarčević. Tekst je izvorno objavljen u kršćanskoj obiteljskoj reviji Kana, veljača 2024.
Prethodni tekstovi: [1] [2] [3] [4] [5] [6]