Dođi kraljevstvo tvoje

Nakon zazivanja Boga oca na nebesima i priznanja da je Božje ime sveto, prva prošnja u Očenašu, Gospodnjoj molitvi odnosi se na dolazak Božjeg kraljevstva: Dođi kraljevstvo tvoje! Nije ova prošnja bila nepoznata Židovima Isusova vremena. Ne samo u molitvi Kadiš, nego su se stoljetna očekivanja ugnjetenog naroda i mesijanske nade sabirali u egzistencijalni vapaj za oslobođenjem od tuđinskog jarma i u prošnju da Bog uspostavi svoju vlast nad svom zemljom.

Isus je uvažio težnje svoga naroda. Božje kraljevstvo je njegova glavna poruka. Evanđelist Matej i kršćani židovskog podrijetla, zbog poštivanja Božjega imena, koriste izraz kraljevstvo nebesko. Kasnije će poruka o Božjem kraljevstvu biti izjednačena s osobom Isusa Krista, pa će kršćani molbu za Božjim kraljevstvom prericati u vapaj za Gospodinovim dolaskom (Marantha).

Evanđelja su puna govora i usporedbi o Božjem kraljevstvu. Isus predstavlja Božje kraljevstvo kao nešto što se već ostvarilo ili sada ostvaruje (Ispunilo se vrijeme… Približilo se Božje kraljevstvo), ali i kao zbilju koja još nije nego se treba ostvariti. Ono je dar, ali ne pada s neba bez zalaganja ljudi. Božje kraljevstvo se događa u Isusovim spasenjskim djelima: u ozdravljenjima, izgonu sotone i nečistih duhova, u prihvaćanju bolesnih i grešnih, u opraštanju grijeha, u Isusovim oslobađajućim riječima…

Premještanje naglaska u razumijevanju Božjeg kraljevstva s nacionalnog na sveopće oslobođenje od grijeha i od svakog ropstava zlu, bio je izvor ogromnih nesporazuma i razočaranja s Isusom.

Božje kraljevstvo nije geografska ni politička tvorevina s monarhom, dvorom i dvorjanima, potlačenima, vojskom i granicama, ali nije ni apolitična niti antipolitična veličina, premda se – neumoljivo i bezuvjetno – vodi Isusovim načelom da se Božje ne daje caru. Premještanje naglaska u razumijevanju Božjeg kraljevstva s nacionalnog na sveopće oslobođenje od grijeha i od svakog ropstava zlu, bio je izvor ogromnih nesporazuma i razočaranja s Isusom. Kada Isus govori da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta i da je univerzalno, to ne znači da je čista duhovna zbilja ili neki bestjelesni kozmopolitizam, nego Božji dar koji se prima i začinje u nutrini konkretne osobe koja je povjerovala u njega, i koja se onda, svim bićem, zalaže da se ostvari Božji način odnosa prema sebi i bližnjima, prijateljima i neprijateljima.

Božje se kraljevstvo, govorio je Isus, ne može magijski prizvati čak ni najžarčim zazivima Gospodine, Gospodine, niti se apsolutnom sigurnošću može tvrditi da je baš ovdje. Iako nije na raspolaganju, ono nije neodređena i neprostorna veličina. Ono se događa na zemlji, ostvaruje u točno određenim zemljopisnim i vremenskim okolnostima, među konkretnim ljudima.

Isusove usporedbe o Božjem kraljevstvu ističu njegov rast i snagu koji kreću od neočekivanog i neznatnog do velikog i snažnog: od zrna gorušice, kvasca, soli, svjetla. Graditelji toga kraljevstva su Isusovi učenici, nesavršeni i grešni, strašljivi malovjernici ali koji naposljetku ipak vjeruju i znaju gdje leži svrha i cilj njihova naviještanja evanđelja i prepuštaju Isusu i njegovu Ocu svoje djelo.

Isus ne izjednačuje svoju učeničku zajednicu (kasnije Crkvu) s Božjim kraljevstvom. Kraljevstvo je prisutno u njoj ali i u svijetu, Crkva ga izgrađuje, ona je njegova klica, ali ta zajednica ne može ovladati ili samovoljno raspoređivati tko je prikladan, a tko neprikladan za Božje kraljevstvo. Znaju, nažalost, i Isusovi učenici, poput bahatih pravovjernika i raznih kleričkih umišljenika stati na vrata kraljevstva, ne ulaziti ali i drugima priječiti ulaz u sreću, u odnos s Bogom. Stoga neki Isusovi govori i usporedbe o Božjem kraljevstvu nisu samo govor o širokim vratima spasenju, nego istodobno izriču i sud nad onima koji se zatvaraju Božjem djelovanju: nemilosrdni bogataši, vjerski licemjeri, osioni vlastodršci (usporedbe: o talentima, gozbi, žetvi, budnim upraviteljima…). Kraljevstvo Božje kao sud ipak kod Isusa treba shvatiti ne kao definitivni pravorijek, nego kao posljednji urgentni poziv na obraćenje, kao brigu dobroga pastira da one koji nemaju osjećaja za bližnje i za Božji način ponašanja, radikalno «zastraši», učini nesigurnima da bi se napokon suočili sa sobom i vratili sa svoga zlog puta.

Božje kraljevstvo kao odnos, konkretni odnos u prostoru i vremenu, prije svega znači živjeti iz zahvalnosti za dar Božje ljubavi koja se očituje u poklonjenom životu, u obitelji, u prostoru, svijetu i među svojim bližnjima te dijeljenje toga dara i radosti oko sebe.

Najveće zgražanje i protivljenje u poimanju Božjega kraljevstva, ponovimo, leži u činjenici što Isus napušta židovski nacionalni koncept Božjega kraljevstva. I to radikalno. Naime, kriterij za ulazak u Božje kraljevstvo nije rasna, nacionalna ili religijska pripadnost. Poganima je otvoren pristup Božjem kraljevstvu.

Uz to, Isus dokida zabranu ulaska u Božje kraljevstvo i onim skupinama vlastitoga naroda koje se isključuje kao nečiste, grešne, nacionalno nesvjesne – poput Galilejaca, carinika, bludnica, ili kao što su siromašni, gladni, udovice, djeca, svi ugnjeteni i obespravljeni, oni koji imaju neskrivljene tjelesne ili duševno-duhovne nedostatke, koji su slabi, a koji svoje karakterne mane i grijehe ne podižu za uzor ponašanja.

Ono specifično kršćansko je nasljedovanje Isusa, i to tako da svatko u svom konkretnom kontekstu praktično izgrađuje Božje kraljevstvo. Božje kraljevstvo znači odnositi se prema Bogu i ljudima onako kako se Isus odnosio prema Ocu i ljudima. Božje kraljevstvo kao odnos, konkretni odnos u prostoru i vremenu, prije svega znači živjeti iz zahvalnosti za dar Božje ljubavi koja se očituje u poklonjenom životu, u obitelji, u prostoru, svijetu i među svojim bližnjima te dijeljenje toga dara i radosti oko sebe.

Civilizacija ljubavi je drugo ime za Božje kraljevstvo ili kako Papa Franjo, na tragu Franje Asiškoga govori, sveopće bratstvo među ljudima.

Možemo si približiti Božje kraljevstvo i riječima teologa fra Tomislava Šagi-Bunića. Nastavljajući na koncilsku obnovu i na učenje Pavla VI., Šagi je naviještao civilizaciju ljubavi koja se izgrađuju na osnovi posljednjega suda prema Matejevu evanđelju: konkretnim pomaganjem gladnima, golima, žednima, žalosnima, bolesnima, prognanima, strancima, zatvorenima… Civilizacija ljubavi je drugo ime za Božje kraljevstvo ili kako Papa Franjo, na tragu Franje Asiškoga govori, sveopće bratstvo među ljudima.

U Božjem kraljevstvu vlada konkretna ljubav čiji je vrhunac bezuvjetna utjeha, nesebična pomoć i opraštanje neoprostivoga. Nikakva lepršava ljubav, nikakav sentimentalizam niti brbljiva navika razočaranih duhovnika kojima je ljubav maska hladnih i sebičnih proračuna, nego izgradnja dobrih odnosa usred svijeta zapetljana u moćni kukolj opakosti i zloće.

Božje kraljevstvo je prijateljstvo s Bogom i ljudima, blago bez kojega se može, poput svakog prijateljstva, ali upravo radi kojeg, radi prijatelja Isusa kao spasenjskog suviška, kao životne sreće i smisla, vrijedi sve prodati, sve ostaviti, sve uložiti. Dok u Očenašu zazivamo dolazak Božjeg kraljevstva, svjesni smo da naš «otac» i «kralj» traži od nas nove odnose ljubavi i prijateljstva.

---

Ivan Šarčević. Tekst izvorno objavljen u kršćanskoj obiteljskoj reviji Kani, listopad 2023. 

---

Povezano: Očenaš: uzor i model razgovora s Bogom; Sveti se ime tvoje