Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Sveti se ime tvoje
Sveto Božje ime, Očevo ime, darovana je snaga za preobrazbu nemirnog i podijeljenog svijeta u mjesto sveopćeg bratstva, ljubavi i mira među ljudima, Božjom djecom, Isusovom braćom i sestrama, usprkos svim devijacijama i zloporabama Božjega imena
Posvojna zamjenica naš u molitvi Očenaša znači da se ne radi o nekom neosobnom i dalekom Bogu, nego o Bogu koji nam je blizak, ljudski blizak, poput biološkoga oca. Naš Bog nije misaoni princip ili neko božanstvo koje predočujemo magijskim tehnikama, nikakva zamračena, neizdiferencirana sila izvan svake ljudske spoznaje i osjeta. Jednostavno, Bog naš je Isusov otac. Dolazimo mu preko našega brata, povijesnog Isusa Nazarećanina.
Bog je s imenom, s više imena. I želi da ga zovemo imenom, Isus veli ocem. Ta i nama je drago ako nas netko imenom zove. Ljubav je moguća samo preko imena.
Nastavljamo, dakle, s trećim zazivom molitve Očenaša, s priznanjem svetosti Božjega imena. Doslovno se kaže: sveti se ime tvoje. A ima li ijedno ime, kako je to zamijetio židovski filozof Martin Buber, da je toliko obezvrijeđeno, zloupotrijebljeno, da je toliko ljudi ubijeno i toliko zla učinjeno, i da se i danas sladostrasno čini zlo kao s Božjim imenom? Ne žurimo s brzim shvaćanjem i opravdanjem tih zala u Božje ime! Nije ispravno reći da svi ti razni «Božji ratnici», zeloti i teroristi koji ubijaju tobože na Božjem putu, nisu pravi vjernici. Njima je to nemoguće reći a kamoli objasniti. Oni su uvjereni u sebe i u pravovjerno ime svoga boga.
Ophođenje sa svetinjama i Božjim imenom počinje zarana, od obitelji i odgoja, od vjerničke zajednice i učitelja duhovnosti, a ne kad se odraste i zastrani. Onoga tko si umisli da zna imenovati Boga, a time i da «vlada» Bogom, može spasiti samo oslobođenje «odozgor». Ništa se osim bezgraničnog strpljenja i ljubavi ne može učiniti s ljudima s mesijanskim poslanjem i koji «spašavaju» Boga.
Očenaš je kratka formula vjere, sažeta molitvena ispovijest vjere otaca u kojoj je nezaobilazni dio priznanje Božje svetosti, jedne od najvažnijih Božjih osobina. Isus, odnosno evanđelisti svetost Božjega imena vežu za predanu vjeru, posebno za drugu zapovijed Dekaloga: «Ne uzimaj uzalud imena Gospodina [Jahve], Boga svoga, jer Gospodin [Jahve] ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo» (Izl 20,7).
Kako god nam bilo poznato, uvijek iznova vrijedi upozoravati na značenje i svetost Božjeg imena. Biblijska i na nju oslonjene monoteističke vjere ispovijedaju da svijet nastaje tako što Bog orječuje pustoš, iz tame i praznine riječju stvara sve. Puni život, posljednji čin stvaranja, nastupa onda kada čovjek, sustvaratelj – pred Bogom koji mu to sve omogućuje – imenuje sva stvorenja, živa i neživa. S imenom, kao punom riječi, počinje odnos. Ono što nije imenovano, ostaje nejasno i bezlično.
Onaj tko ljudima i stvarima daje ime, uspostavlja svijet, odnose, i označava u određenoj mjeri da je i vlasnik imenovanoga. Roditelji redovito djeci daju imena, sa značenjem (Nomen est omen). Djeca imena redovito prihvaćaju, a nekada im je vlastito ime teret i muka, s njima se ne poistovjete, jer su im ih roditelji zbog svoje samopromocije ili koristi izabirali ne misleći na djecu. U etničkim i religijskim većinama nije lagano nositi imena manjinaca. Zato neki nadijevaju «univerzalna» imena. Ljude se privilegira, ali i ubija samo zbog imena.
Biblija pozna i preimenovanja, posebno ljudi, što znači promjenu vlasništva ili promjenu službe i poslanja. Tako je recimo bilo s Jakovom-Izraelom, nekim prorocima, apostolima, Šimunom-Petrom, i drugima. Slično se događa s otkrivenim ili osvojenim zemljama, rijekama, gradovima, ulicama, spomendanima. Netko sebi skraćuje ime, mijenja ga ili si daje kakve umjetničke ili slične nadimke. Uvijek su iza neki razlozi. Nekada i čisti hir.
Povijest je prepuna nasilnih preimenovanja. Briše se jedno, a daje drugo ime. Vrijedan esej («Srbinje») o preimenovanju bosanskog gradića Foče u Srbinje, o tome kako «zločinac svom zločinu na mjestu zločina podiže lingvistički spomenik», napisao je 2003. kotorski svećenik don Branko Sbutega. U korijenu tog lingvističkog zločina, piše nepotkupljivi Sbutega, ime je cijelog jednog naroda, srpskog naroda. «Dakle radi se o imenu koje označava jednu kolektivnu supstancu.» A ono što najviše pogađa, opominje Sbutega, jest što se i nakon rata nastavlja zločin šutnjom, i što svi «šutnjom učestvuju u spomeniku». «Ono što zaprepašćuje je indiferentnost cijelog jednog naciona, svih koji se Srbima ili Srbijancima zovu… […] I dokle god šute o spomeniku, morat će šutjeti i o svim ostalim zločinima koji su u to ime počinjeni. Neka se stide, ili kako hoće, oni koji su ga pravili – mislim na zločin – koji su ga pravili i potakli, ali neka se zapitaju o šutnji onih koji pristaju na Srbinje. Ko se nije aktivno uprljao krvlju u pokolju Foče, danas se pasivno prlja u šutnji pristanka», zaključuje nepopustljivo Sbutega.
Don Brankove riječi da se i imenom može ubijati, sav taj «doživljaj užasa i temeljnog uznemirenja savjesti» čovjeka koji nikada nije bio u Foči niti je imao kakve veze s njom, odzvanjaju kao opomena za zloupotrebu imena u našoj toponomastici, i poziva nas na poštovanje tuđih imena koje su naposljetku odjek samoga Božjeg imena, apsolutne drugosti koju ne možemo zaposjesti. Ime uvijek sadrži ostatak neimenovanosti.
Kada dakle u Očenašu sami sebe opominjemo na svetost Božjega imena, onda se ta opomena ne odnosi samo na psovku kojom se Hrvati mogu «dičiti» kao nacionalnom kreativnošću svjetskoga ranga, nego na svaku zloupotrebu i iskrivljivanje Božjega imena – na ono što vječna zapovijed označava kao uzaludno ili isprazno imenovanje Boga. Religioznim stručnjacima, propovjednicima, svim teolozima (doslovno govornicima o Bogu!), vrijedilo bi se također prisjećati strogog upozorenja profesora studentu koji je, da prekrije svoje neznanje u teološkom predmetu O Bogu jednom i trojednom, stao brbljati i vezati svašta za Boga. Profesor ga je oštro ukorio: «Da Boga više nisi spomenuo!» Nužno je barem malo zastati kad god hoćemo izgovoriti Božje ime.
Pohvala svetosti Božjega imena u Očenašu, glavnoj kršćanskoj molitvi, znači da nitko od ljudi ne može svojatati Božje ime. Bog je otac sviju. Također, bez obzira koliko ljudi, bili teisti ili ateisti, zloupotrebljavali Božje ime, bez obzira koliko psovali Božje ime, s njime krali, ratovali i ubijali, bez obzira koliko divljali u svojoj dijaboličnoj težnji da sruše i najveću svetinju, da zauzmu mjesto Boga, Božje ime ostaje sveto. Onoga trenutka ako bi šutnja prekrila Božje ime, ne bi bilo ni čovjeka.
Sveto Božje ime, Očevo ime, darovana je snaga za preobrazbu nemirnog i podijeljenog svijeta u mjesto sveopćeg bratstva, ljubavi i mira među ljudima, Božjom djecom, Isusovom braćom i sestrama, usprkos svim devijacijama i zloporabama Božjega imena.
Ivan Šarčević. Tekst izvorno objavljen u kršćanskoj obiteljskoj reviji Kani, rujan 2023.
Povezano: Očenaš: uzor i model razgovora s Bogom