O dogovorenom vremenu i trešnjama

Moj rođak Marko Prgomet, koji živi u Wiener Neudorfu, ima vrt u Guntramsdorfu u Keltengasse – Donja Austrija. U vrtu ima jednu trešnju. Prošle godine je trešnja toliko rodila da su joj grane, pod teretom plodova, gotovo doticale zemlju. Jedne subote mi je nabrao i donio trešanja. Bile su izgledom i okusom baš onakve kakve trešnje moraju biti: mile, slatke, ukusne i s pokojim crvom. Dok smo kod mene nešto pili i mezili, nisam prestajao jesti trešnje. Kad je on to primijetio, rekao mi je: „Dođi i naberi sebi koliko god hoćeš, nitko ih ne jede, sve će propasti.“ Odmah sam prihvatio ponudu i rekao da ću sutra naići po njega, kako bismo zajedno otišli u trešnje. Nažalost, on je imao već nekakav termin i predložio mi da otiđem bez njega. Prihvatio sam.

Obično kad imam nekakav izvanredan termin, mislim na njega i stoga loše spavam. A branje trešanja je bio izvanredan termin, tako da sam loše spavao i rano se probudio. Od Beča do vrta mi je trebalo autom nekih pola sata. Ispod trešnje sam bio već u 7 sati ujutro. Nisko stablo trešnje bilo je okićeno predivnim crvenim plodovima koji su stablu davali zamaman izgled. Izgledalo je poput okićene mlade koja je čekala na svoga zaručnika. U susjedne vrtove nije još nitko bio došao. Bio sam sâm poput Adama u rajskom vrtu, samo što je meni bilo dopušteno brati s trešnje „u sredini vrta“. Prije nego što sam ih počeo brati i stavljati ih u papirnatu vreću, htio sam ih se prvo do mile volje najesti. Naokolo je bilo tiho. Najglasnije je bilo moje trganje trešanja. Ugodna i nesvakidašnja jutarnja atmosfera vratila me u godine djetinjstva. Sjetio sam se branja trešanja krajem sedamdesetih godina prošloga stoljeća ispod nasipa u Slavonskom Šamcu.

Prije desetak godina brat Joso i ja krenuli smo iz Grebnica za Orašje, kako bismo se sreli s prijateljima na kavi. Od Grebnica do Orašja vozi se desetak minuta, već prema tome tko je za volanom. Iako smo se prije polaska za Orašje s njima čuli, oni su nas u putu nazvali da nas pitaju dokle smo stigli. Rekli su nam da im se javimo kad stignemo. Pri samom ulasku u Orašje nazvali su nas još jednom i rekli nam da dođemo ispred Citya. Ako se zna da Orašje ima samo tri mogućnosti gdje se može s nekim popiti kava: u glavnoj ulici, pod Savom ili u trgovačkom centru City, onda se ne bi trebalo previše dogovarati oko mjesta sastanka. Kad se iz Ugljare dođe do kružnog toka, samog ulaza u Orašje, onda se može samo voziti desno prema Cityu, ravno u glavnu ulicu ili se vratiti natrag odakle se došlo, četvrte mogućnosti nema.

Kada smo stigli ispred Citya na terasu, njih još nije bilo. Sjeli smo za stol i naručili piće. Brat je po običaju odmah zapalio cigaretu i gledao da dim ne ide prema meni, kao što obično biva. Dim okreće uvijek prema nepušaču, bez obzira na to gdje on sjedne. Joso mi je rekao: „Sjećaš li se kada smo išli u trešnje kod Žmirana (Ilija Marković) u Slavonski Šamac. Ni telefona niti kojeg vraga, dogovorili smo  se nekoliko tjedana prije s njim, on nas je čekao na dogovorenom mjestu u dogovoreno vrijeme. A gle sada, deset puta se zovemo, a njih nema.“ O ovim njegovim riječima često sam razmišljao, o različitim načinima življenja koje je dijelila svjetlosna godina. Obojica smo pričali o tom događaju, a meni je i nakon toga taj događaj često padao na pamet.

Kako i kada je došlo do odlaska u trešnje ispod šamačkog nasipa?

Dosta ljûdi se iz Bosne, nakon Drugoga svjetskog rata, preselilo u Slavoniju. Budući da je u Bosanskoj Posavini također bilo dovoljno plodne zemlje, svijet iz naših krajeva nije baš rado odlazio u Slavoniju. Na svome je oduvijek bilo najbolje. Ipak, bilo je i onih koji su zbog poslovnih ili obiteljskih razloga morali preko Save. Nažalost, za vrijeme rata devedesetih godina, gotovo cijela Bosanska Posavina je bila prisiljena prijeći Priko, kako se to kod nas kaže za područje preko Save. No, vratimo se našem događaju s kraja sedamdesetih godina prošloga stoljeća.

Žmiranova obitelj bila je jedna od onih obitelji koja se morala preseliti Priko. Budući da su imali kuću i rodbinu u Grebnicama, redovno su dolazili u rodno mjesto. Žmiran je imao još dva brata i sestru. Njegov brat Vali (Blaž) je poginuo u posljednjem ratu a sestra i najstariji brat žive negdje u inozemstvu. Žmiran je jednom došao sa svojima kod rođaka Cice (Marka Mijića) za blagdan Spasova. Cicina kuća je bila u Vinkića sokaku. Djece je bilo pun sokak. On je uživao s nama. Ulazilo se u sve kuće, kao da su ti svi bili rodbina. Igrali smo se svega i svačega. Toga u Slavonskom Šamcu nije bilo. Živio je Priko, ali mu je duša ostala u Grebnicama. Osmijeh mu nije silazio s lica. Takav je i danas. Čekao je samo na sljedeći posjet. Za nas je svaki odlazak preko Save bio obveza, koja nam nije bila posebno draga. Tko je imao rodbinu u Slavoniji, odlazio je k njima i igrao se samo s njihovom djecom. Ostali dio sela je ostajao nepoznanica. Žmiran nam je predložio da dođemo k njemu za dva tjedna, u nedjelju oko podne, na trešnje. Trešnje su tada trebale biti zrele. On je tada imao oko petnaest godina. Nakon njegovog odlaska nismo se više ni čuli ni vidjeli, sve do nedjelje kad smo se sreli ispod trešanja.

S desne strane toka rijeke Save bilo je više djece i više slobode, ali smo zato imali neusporedivo manje voća od Slavonaca. U našem dijelu sela bile su samo tri trešnje koje su čuvali poput blaga u švicarskim bankama. Krađa voća je oduvijek bio dječji posao, mada su i stariji nekada pružali ruke prema zabranjenom voću. Išlo se u krađu svih vrsta voća. Znali smo točno gdje se nalazi koje stablo, koje vrste, i kada zrije. Ona stabla koja su bila ispred avlija, „obilazilo“ se noću.

Žmiranov poziv na trešnje nije nam izlazio iz glave. Jedan drugoga smo opominjali na dogovoreni termin. Kako se bližila ugovorena nedjelja, bili smo sve nestrpljiviji. Budući da su neki od nas išli nedjeljom na misu, čekalo se da misa završi. Imali smo dvije mogućnosti odlaska u Slavonski Šamac: nasipom pješke uz Savu do mosta, i onda preko mosta u Slavonski Šamac, ili preplivati Savu pa onda dalje pješke sa slavonske strane do trešanja. Naravno da smo izabrali ovu drugu, kompliciraniju i težu mogućnost. Okupilo smo se na Vinkićkoj plaži, dječaci i mladići između deset i petnaestak godina. S druge strane je slavonsko zemljište koje zovemo Učajak, toponim za zemljište nasuprot Grebnica. Kada su svi došli koji su trebali doći, poskidali smo kratke hlače i majice, poskakali u vodu kao pačići i zaplivali prema Učajku. Preplivati Savu nam je bilo kao da idemo pješke preko nje. Svi smo bili dobri plivači a bili smo uvijek u kondiciji.

Naš vođa u to vrijeme je bio Roda (Slavko Mijić). Njemu smo sve vjerovali. S njim smo mogli svuda stići i od svakoga uteći. Na Učajak smo nastojali isplivati uvijek točno pravolinijski. To je bio znak da smo dobri plivači. Voda je nosila, s naše strane, desno, pa se obično isplivavalo desno od polazne točke. Kad smo izašli pravolinijski na slavonski sprud, na kojem smo se često sunčali, krenuli smo preko Učajka prema trešnjama. Teško mi je reći koliko je – u to vrijeme neobrađenog terena – trebalo prijeći, ali pretpostavljam negdje oko 3 kilometra. Po Učajku su pasle slavonske krave. Bilo je dosta žbunja i visoke trave. Bilo je jako toplo. Sunce je već ulazilo u zenit. Držali smo se nekog putića kojim su išle krave i ljudi. Roda je bio ispred nas i vodio nas u pravom smjeru. Nitko nije ni jednog trenutka u njega posumnjao. Povremeno smo zastajali i kontrolirali slavonsku obalu koja je bila nekoliko metara iznad površine vode. Obilazili smo oko svakog čudnog drveta ili predmetā koje je Sava donijela. Dječji put je uvijek duži od puta odraslih osoba. Put do cilja ima svoj čar. On nije samo poveznica između polazne točke i mjesta prema kojem se ide. Usput smo nailazili na žbunje pepeljuga, zaustavljali smo se i jeli pepeljuge. Gledali smo bosansku obalu koja je bila zarasla u vrbak i pokušavali odgonetnuti čija njiva se nalazila na drugoj strani. Polako smo se približavali našem cilju. Roda nas je povremeno opominjao da moramo nastaviti s hodom. Kad smo izašli na kolski put, počeli smo ići polutrčećim korakom. Sada nas je dijelilo samo nekoliko njiva i međa do cilja. Naši koraci su postali sve brži.

Kada smo prošli kroz zadnju među, koja nas je dijelila od trešanja, i kada smo ugledali njihove krošnje načičkane tamnocrvenim plodovima, dah nam je zastao. Na nasipu iznad trešanja stajao je Žmiran. Mahao nam je rukama i odmah je strčao prema nama. Nakon brzog pozdrava s njim, nestali smo po granama trešanja. Nismo nikada vidjeli na jednom mjestu toliko trešanja. Ne znam da sam do tada i u priči pročitao da ih negdje toliko ima na jednom mjestu. Ispočetka smo šutjeli i samo jeli. Jeli smo i koštice. Nismo morali pružati daleko ruke da bismo dohvatili rajske plodove. Moglo ih se direktno ustima kidati i jesti. Okolo naših glava trešnje su visjele kao grozdovi. Polako smo punili svoje gladne stomake i ispunjali želju: imati toliko trešanja da ih se ne može pojesti. Kad smo primijetili da je nemoguće pojesti sve trešnje, nismo više jeli koštice, počela je priča i smijeh. Gađali smo se trešnjama. Kako velikom tako i malom čovjeku nije potrebno puno da se obijesti. Sve dok nismo mogli prstom dirnuti trešnje u jednjaku, nismo prestajali s jedenjem. Bilo nam je kao u zemlji u kojoj teku med i mlijeko. Raj na zemlji.

Teško nam je bilo rastati se od punih grana. Kad smo sišli dolje, izgledalo je kao da ništa nismo pojeli, toliko je bilo roda. Pozdravili smo se sa Žmiranom, zahvalili mu na pozivu i krenuli natrag. Krenuli smo jedan iza drugog prema obali Save. Ako smo išli po starini, onda je to izgledalo ovako: Roda, Ilija i Mato (Ević – bliznaci), Cica, Dragan (Mijić), Joso, Gaće (Slavko Mijić), Drago (Predrag Mijić), Mišo (Mijo Mijić), Antić (Mijić), Zoko (Mijić) i Burduš (Željko Mijić). Više se nismo žurili. Kad smo došli do obale Save: sišli smo do vode, gazili smo po vodi sve dok nismo više mogli dotaknuti dno i onda se pustili da nas voda nosi do naše plaže. Voda nas je tako nosila oko dva kilometra. Cijelo vrijeme je netko zaranjao i govorio nam kolika je bila dubina vode, tako smo naučili na kojem dijelu je Sava dublja ili plića. Na plićacima je voda bila brža. Tu smo zastajali i tražili savske školjke. Često smo nailazili na čudne predmete. Na tom dijelu smo kasnije, kao odrasle osobe, pronašli hrastova debla, koja su starija od šest tisuća godina. Također smo pronašli i kostur mamuta, čiji zub čuvam u svojoj biblioteci.

Kad smo stigli do naše plaže, bili smo svi poprilično umorni i iscrpljeni. Jagodice na prstima su se smežurale a usne poplavile. Odmah smo izašli iz vode, otišli do ceste i sjeli na betonski zid. Bili smo još uvijek pod snažnim utiscima iz Slavonije. Betonski zid, koji je prošle godine obnovljen, dijeli cestu od uskog dijela zemljišta koje se pruža između Save i ceste. Taj zid za vrijeme visokog vodostaja Save štiti selo od poplave, nama je služio ljeti da se na njemu sunčamo i grijemo, ako je temperatura vode bila niska, ili da osušimo gaće, ako su još bile mokre. Obično prije odlaska kućama, sjedili smo na njemu i dogovarali se za daljnji dio dana ili za sutra.

Žmiran je sigurno na nasipu duže čekao na nas, dok smo došli iz Grebnica, nego što smo brat i ja čekali na prijatelje na terasi ispred Citya, samo što su se parametri izmijenili. Deset minuta danas i deset minuta prije četrdeset godina imale su 600 sekundi, samo što smo mi zaboravili ispuniti ih pravim sadržajem, pa nam prijeđu u dosadu i nestrpljenje. Danas imamo uvijek nešto prije i poslije određenog termina. Sve što ne odgovara našem „metafizički isplaniranom vremenu“,  stvara nam nervozu i paniku. Zbog istog razloga su nas i naši prijatelji zvali u putu prema Orašju, jer smo se morali uklopiti u njihove planove. Žmiranu na nasipu nije bilo dosadno čekati nas. Vjerojatno je uživao u očekivanju i u svemu onome što je bilo oko njega. Vrijeme je bilo na njegovoj strani. Njegove i naše dane, prije i poslije našeg dolaska na trešnje, odredio je susret. Sve je bilo usmjereno prema susretu. Dani prije i poslije ovoga susreta ispod trešanja postojali su zbog njega samoga. Prije smo čekali da trešnje sazriju i samo tada smo ih jeli. Nije bilo moguće kupiti ih poslije u nekom trgovačkom centru. One su nam bile predokus nekog ljepšeg i sretnijeg svijeta.

Da je ovaj događaj bio nešto posebno u našim životima, govori i to da ga brat i ja nismo nikada zaboravili. Vjerujem da će se i ostali sudionici, kada pročitaju ovu priču, sjetiti naše dječačke avanture s kraja sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Od svih sudionika ovoga poduhvata još samo Joso i Žmiran žive u Grebnicama. Ilija je poginuo 1992. (iste godine je poginuo i njegov brat Marijan), a ostali žive u Hrvatskoj, Austriji i Njemačkoj. Tko danas želi iz Grebnica otići u trešnje ispod nasipa u Slavonski Šamac, mora imati putovnicu i čekati na granici. Možda bismo, ipak, još uvijek mogli pravolinijski preplivati Savu prema Učajku?! Radujem se ulasku BiH u Europsku uniju, ako zbog ničega drugog, onda barem zbog pravolinijskog preplivavanja Save na Učajak.

---

Predrag Mijić, polis.ba

---