Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Glasnik Velikoga Kralja – novi život u starom svijetu
Nakon boravka u benediktinskom samostanu nije se htio vraćati don Petru. Opet se našao na početku. Kuda sada?
Te večeri na asiškome trgu umirao je jedan život, a rađao se drugi. Franjo je stajao zaogrnut biskupovim plaštem koji ga je potpuno prekrivao. Rubovi plašta ležali su na kamenim pločama. U međuvremenu je biskup Guido II. mirnom gestom pozvao kanonika Rufina i poslao ga da Franji donese tuniku. Kanonik je bez oklijevanja požurio te se vratio s iznošenom radnom tunikom.
Pružio je Franji tuniku, a zatim nad njim podigao biskupov plašt. Nekadašnji sin asiškoga trgovca nestao je pod plemenitom tkaninom. To je trajalo samo trenutak. Kada je kanonik odmaknuo plašt, pred okupljenima se pojavio preobraženi Franjo. Biskup mu je nenametljivo prišao i potapšao ga po ramenu kao znak njegove zrelosti za novi život u starom svijetu.
Petar Bernardone nervozno se zaputio kući, izbjegavši pozdraviti se s biskupom. Biskup je, razgovarajući sa svojim kapelanom i kanonikom, blagonaklono promatrao Franju koji je stajao uz don Petra. Građani su ostali na trgu i u manjim skupinama raspravljali, a pogledi su im se neprestano vraćali prema biskupu i Franji. Znatiželjnici i poznanici prilazili su Franji s podijeljenim stavovima: neki su odobravali njegov čin razodijevanja i odricanja od oca, dok su drugi njegovo ponašanje smatrali nerazumnim.
Don Petar prišao je biskupu i neko se vrijeme zadržao s njim u razgovoru, sklopljenih ruku. Zatim se vratio Franji, uzeo ga pod ruku te su se ujednačenim koracima zaputili prema crkvici Svetoga Damjana. Za njima su ostajali pogledi i riječi građana, rastrgani između podsmijeha i čuđenja. Kad su prošli kroz kamena gradska vrata, Franjo je zastao i, ne skidajući pogled s puta, upitao: „Misliš li da sam napokon dovoljno slobodan da pripadam samo Bogu?” Don Petar kratko je uzdahnuo i dodao: „To pitanje će te pratiti kroz cijeli život. I ja ga, gotovo na kraju svoga puta, još uvijek postavljam.” Horizont prema istoku bio je hladno plav, a na nebu su već sjajile prve zvijezde.
Franjo je, vođen unutarnjim uvjerenjem, nastavio popravljati župnu crkvicu skromnih proporcija. Dok je slagao vapnenačko kamenje na niskom suhozidu uz put, na trenutak se uspravio, oslonio na maslinu i spustio pogled na tuniku. U njoj je hodao neprirodno, kao da nije njegova. Zadržao je prste na njezinu rubu, zamišljen. U taj čas sletjeli su vrapci na suhozid i svojim se cvrkutom umiješali u njegove misli. U svemu je tražio put koji će biti samo njegov, pa je želio imati i tuniku koja će se razlikovati od tunika ostalih monaških redova.
Prisjetio se djetinjstva kada je s užitkom spajao odbačene komadiće različitih tkanina. Uzimao je vrijedna i obična platna te ih inventivno ušivao jedno uz drugo, stvarajući nešto posve svoje. Ta je ideja u njemu sada oživjela. Tunika je morala biti prepoznatljiva, praktična i jednostavna.
Jednoga jutra, nakon zajedničkog slavljenja svete mise sa zemljoradnicima i pastirima, odlučio je župniku priopćiti svoju odluku. Tek što je pošao prema njemu, pred njih dvojicu stao je dobrodušan seljak noseći košaru hrane. Ponizno je župniku pružio košaru i zahvalio mu na njegovoj prisutnosti te na Franjinoj brizi za crkvicu, na koju su svi bili ponosni.
Na te riječi zahvalnosti Franjo je na trenutak ustuknuo i zamalo promijenio odluku. No don Petar mu je odlučno prišao i upitao ga što je želio reći. „Ma ništa“, odgovorio je. „Franjo, ne povlači se, reci što želiš“, ustrajao je župnik. Pogledao ga je ravno u oči i smireno izgovorio: „Don Petre, odlazim!“ Župnik se nasmiješio i dodao: „Franjo, znao sam da će doći ovaj trenutak. Neka te Gospodin čuva i daruje ti svoj blagoslov.“ Ostali su još neko vrijeme u zagrljaju, a potom je Franjo krenuo svojim putem. Don Petar ga je pratio pogledom sve dok nije nestao na zavoju puta.
Odlučnim korakom zaputio se prema benediktinskom samostanu svetoga Nikole. Samostan se nalazio na brežuljku, otprilike dva kilometra jugoistočno od Asiza, prekrivenom šumom hrasta i kestena te grmljem. Prema njemu se penjao uski pješački i pastirski put. Išao je kroz šumu, zaobilazeći utabanu stazu. Umilno je pjevao na francuskom jeziku, a glas mu je dopirao do lokalnih razbojnika koji su se skrivali pred gradskim vlastima. Čuvši glas stranca, lopovi su se trgnuli. U mašti su već vidjeli zalutalog trgovca.
Žurno su krenuli prema mjestu gdje se čula pjesma i brzo su ga pronašli. Kad su ga ugledali, ostali su razočarani. Pred njima je stajao vedar mladić u tunici sašivenoj od raznobojnih zakrpa, s pastirskim štapom u ruci i sandalama na nogama. Nije imao ništa drugo uza se. Prije nego što su išta rekli, Franjo ih je pozdravio kao svoju braću. „Kakva smo mi braća?“, grubo je povikao najkrupniji razbojnik, nadvijajući se nad njim, dok mu je pljuvačka izlazila iz usta. „Tko si ti?“
„Ja sam glasnik Velikoga Kralja!“, odgovorio je Franjo. Na te su riječi razbojnici planuli. Najprije su ga počeli udarati po glavi i leđima, a zatim su ga zgrabili i bacili u žbun borovice, koji ga je bolno dočekao bodljikavim iglicama. „Živio, glasniku Velikoga Kralja!“, dovikivali su mu uz glasni smijeh. Kako su se nečujno pojavili pred njim, tako su i nestali bez traga. Nekako se izvukao iz žbuna, povadio iglice koje je mogao dohvatiti i, ne razmišljajući o onome što mu se upravo dogodilo, nastavio put pjevajući prema samostanu.
Kada je zastao pred skromnim benediktinskim samostanom od kamena, pomislio je da je to mjesto za njega. Dvojica redovnika upravo su zatvarala ovce u nisku kamenu ogradu. „Mir s vama, braćo!“, rekao je Franjo. Oni su mrzovoljno odgovorili: „Mir tebi.“ Franjo ih je zamolio da ga odvedu do priora samostana.
Jedan od dvojice redovnika odveo ga je mračnim samostanskim hodnicima do priorove ćelije. Pokucao je na teška hrastova vrata i pričekao. Nakon nekoliko trenutaka otvorio ih je sredovječni dominikanac. Njegov ugašen pogled prešao je preko obojice i zadržao se na Franjinom izgrebanom licu. “Što želiš?” upitao je monotono. Iz Franje je izbio potok riječi. U svega nekoliko minuta sažeo je cijeli svoj život: susret s gubavcem, spomenuo je svoga oca, don Petra, biskupa Guidu II. te događaj u crkvici Svetoga Damjana.
Kada je kazao da želi živjeti u njihovu samostanu, prior je podigao ruku u znak tišine. Njegova gola podlaktica, s otvorenom šakom, našla se iznad glava sve trojice. “Upravo smo otpustili pomoćnika samostanske kuhinje koji se teško razbolio. Neka te brat Serđo odvede do kuhara”, rekao je prior bez imalo mimike. Zahvalan, Franjo mu je prišao i poljubio hladnu, koščunjavu šaku koja je prije toga nijemo prekinula njegovu životnu ispovijed. Uz crkvu, kuhinja je bila jedno od središta samostanskog života. Benediktinsko pravilo ora et labora nadopunjavalo je i ono nepisano: et ede.
Život u kuhinji bio je nepodnošljiv. Radio je poput roba. Glavni kuhar, osjećaj nemoći prema nadređenima, bezdušno je prelijevao na Franju. Davao mu je tek pokoju koru kruha. Noću je ležao u skladištu za žitarice, bez ičega što bi ga štitilo od studeni. U hladnim noćima, prevrćući se, u mislima je odmjeravao svoju odluku.
Ubrzo je shvatio da mu život među dominikancima ne odgovara. Nije ga odbijao samo njihov odnos prema njemu, nego i ravnodušnost kojom su promatrali ljude iz nižih slojeva. Kuhar, brat Roko i štalar, brat Serđo, dolazili su iz siromašnih obitelji. U samostan su češće pristizali sinovi uglednih građana, učeni mladići i plemići. Prior samostana potjecao je iz bogate obrtničke obitelji iz Peruđe.
Nakon jutarnje molitve, koju je sam obavljao u hladnoći skladišne prostorije, zaputio se prema prioru samostana. Pokucao je na priorova vrata, ustuknuo korak i pričekao. Kada ih je ovaj otvorio, Franjo mu je iznio svoju odluku i zahvalio na gostoprimstvu. Prior je samo mahnuo rukom i bez riječi zatvorio vrata. Franjo je ostao neko vrijeme gledati hrastova vrata, nalik mrtvačkom sanduku u kojem je ležalo bezdušno tijelo.
Nakon boravka u benediktinskom samostanu nije se htio vraćati don Petru. Opet se našao na početku. Kuda sada? Prisjetio se Ivana iz Gubbia. Jednom, prolazeći onuda, konj mu se spotaknuo i ozlijedio kopito. Ivan mu je bez oklijevanja dao svoga konja da se vrati kući, a njegova je odveo u štalu i izliječio posjekotinu na kopitu. Hoće li mu sada okrenuti leđa, kad pred njim više ne stoji sin bogatog trgovca, nego čovjek praznih ruku?
Zaputio se brežuljkastim i šumovitim predjelom Umbrije prema Gubbiu. Putovao je puna dva dana. Ivanova kuća stajala je na rubu grada. Dvorište je bilo ograđeno kamenim zidom. Kapija je zjapila otvorena. Po zemlji u prolazu kapije bilo je jasno da noću nije zatvarana.
Tanak sloj snijega prošarao je tlo dvorišta. Po tragu se vidjelo da su dvokotačna kola, koja su vukla dva vola, napustila dvorište. Franjo je zastao na ulazu i ugledao čovjeka okrenuta leđima kako skida željeznu oblogu s raonika drvenoga pluga. Kuštrave kose, širokih ramena i vitka stasa – bez ikakve sumnje bio je to Ivan. „Ivane!“, radosno je viknuo Franjo. Čovjek se okrenuo i, ozbiljna lica, upitao: „Tko si ti?“ „Franjo iz Asiza!“, odgovorio je. „Ali ja nisam Ivan, ja sam Marijan, Ivanov brat blizanac“, rekao je čovjek.
„Ivan je odvezao hranu za siromašne u katedrali svetoga Marijana i Jakova, koja će se sutra poslije mise dijeliti siromašnima, ali uskoro će se vratiti“, rekao je Marijan. Franjo se na te riječi nasmiješio. „Možeš li mi pridržati gredu pluga da lakše skinem željeznu oblogu s raonika?“, zamolio je Franju.
Čim su skinuli željeznu oblogu, na ulazu u dvorište pojavio se Ivan. Ponosno je stajao uz upregnuta kola. „Ivane!“, uzviknuo je Franjo i potrčao prema njemu. Ivan ga je prepoznao po glasu, dočekao u zagrljaju i odmah poveo u prostoriju gdje je njihova majka na ognjištu pripremala ručak za čitavu obitelj. Obitelj je s radošću dočekala nepoznatog prijatelja.
Sljedećih nekoliko dana Franjo i Ivan pripovijedali su jedan drugome što im se dogodilo otkako se nisu vidjeli. Ivana je zadivio Franjin život evanđeoske jednostavnosti. I sam se zauzimao za siromašne, ali još nije bio spreman postati siromašan. Bio je u razdoblju osobnoga traženja.
Franjo je pomagao Ivanovoj obitelji u popravljanju krovova, zidova i štala, a osobitu je radost nalazio u krpanju odjeće. Ivan je s Franjom molio i zajedno su pomagali potrebitima. Osjećao je da mu odgovara život u zajednici, no znao je da ondje ne može ostati zauvijek. Zahvalio se Ivanu i njegovoj obitelji te se ponovno uputio prema Asizu.
Odlučio se pridružiti lazaretu Marije Magdalene. Došavši u lazaret, najprije je ušao u malu kapelicu i neko vrijeme ostao u molitvi. „Oče Sebastijane, oče Sebastijane“, odzvanjalo je glasno ime dominikanca koji se brinuo za život u lazaretu. Franjo je žurno izašao iz kapelice i ugledao nekoliko ljudi okupljenih oko jedne kolibe.
Prošao je između ljudi i ušao u kolibu. Otac Sebastijan klečao je pokraj bolesnika i čistio mu gnojne rane na licu biljnim pripravcima. Gubavac nije prestajao dozivati pomoć i jadikovati zbog boli. Franjo je prišao ocu Sebastijanu, uzeo iz njegovih ruku čiste lanene povoje i njima previo gubavčevo iskrivljeno lice. Pažljivo je položio otvorene šake na bolesnikovu suhu kožu glave i više puta izgovorio: „Gospodine, smiluj se, Gospodine, smiluj se, Gospodine, smiluj se…“ Bolesnik se umirio i utonuo u san. U kolibi je ponovno zavladala tišina.
Predrag Mijić, polis.ba
Ovo je peti od dvanaest kratkih eseja o sv. Franji Asiškom koje je Predrag Mijić, inspiriran knjigom Francesco talijanskog novinara i pisca Alda Cazzulla, napisao za Polis.