VII. uskrsna nedjelja | Tripartitni odnos

Isus u Ivanovom evanđelju uvijek iznova govori o odnosu Otac – Sin – učenici. Otac djeluje spram svijeta posredstvom Sina, Sin je vjerno prenio Očevu volju učenicima, a oni su pozvani živjeti nadahnuti primjerom koji je Sin dao. Koje su konkretne implikacije ovog tripartitnog odnosa? Što taj odnos unosi u naš kršćanski život? Spomenimo barem tri reperkusije koje proizlaze iz načela tog odnosa.

Prvo, odnos je naš životni zadatak. Naše je, prije svega, ostvariti odnos blizine s Bogom. Isus nam je otkrio Božje lice. Tko je vidio njega vidio je i Oca (Iv 14,9). On je „lice Očevog milosrđa“ (Misericordiae vultus, 1). Bog, dakle, nije dalek i misteriozan već, blizak i dostupan. Odnos s njime se ostvaruje nasljedovanjem Krista, upoznavanjem s njegovim životom, djelima i učenjima. Što bolje upoznajemo tko je Isus, bolje ćemo znati tko je Otac i moći ćemo izgraditi odnos s njime. To je ono što nam Isus nudi, ono što je i sam živio. Život ispunjen Božjom blizinom jest ono što Isus podrazumijeva od kršćana. Božja i naša volja tada su podudarne, ali ne na način da Bog dominira i svojom veličinom anulira čovjeka. Kako nam to u Ivanovu evanđelju svjedoči najprije obred pranja nogu, a onda i otajstvo križa, Bog promiče dobro čovjeka, želi mu služiti, daje pravo njegovim stremljenjima k samoostvarenju. U patniku i Bog pati, u bolesnom i on boluje, u progonjenom je i Bog progonjen, u izbjeglici i Bog bježi. Molitva je stoga prvenstveno želja da se on proslavi, da se njegovo kraljevanje realizira (Mt 6,33). Život oslonjen na Boga, dakle, nije život s duhovnim ortopedskim pomagalom, već život koji pršti snagom, čežnjama, nadama, idealima.

Druga implikacija tripartitnog odnosa je da se naše kršćanstvo i čovještvo razvija kroz susret s križem. Otac je Sina proslavio po križu i Sin Oca na isti način, čujemo na početku današnjeg evanđelja. Čemu križevi ako je, kako smo vidjeli, Bog na strani našeg probitka? I Isus je morao proći kroz ovo pitanje. Bog ne želi naše križeve, ali se kroz njih proslavlja. Ne jednostavno time da će iza križa uvijek uslijediti uskrsnuće, već time da nas u času križa ne ostavlja. Božja prisutnost nije uvjetovana našim uspjehom, zdravljem, nepogrešivošću ili pobjedama. Naprotiv, prisutniji je ondje gdje te stvarnosti izostaju, a zamijenili su ih križevi. On koji je Mojsiju otkrio svoje ime kao „Gospodin je milosrdan i milostiv Bog, strpljiv, bogat milošću i vjernošću“ (Izl 34:6), svoju milost iskazuje prvenstveno ondje gdje ona manjka. Zato su i učenici pozvani angažirati se ondje gdje su križevi prisutni i kroz njihovo preobraženje proslavljati Boga. Socijalni nauk crkve govori o „preferencijalnoj opciji za siromašne“, odnosno pozivu da se kršćanska ljubav vrši prvenstveno ondje gdje se ljubav ne osjeća (Sollicitudo rei socialis, 42). Tako se Boga uprisutnjuje, tako se logika utjelovljenja replicira. Isus nije samo propovijedao i zapovijedao obraćenje, već je prvenstveno ozdravljao. Premda nam se čudesa koja evanđelja opisuju mogu činiti dalekima, njihov je temeljni smisao Božji angažman oko slabih. Bez onih koji nose križeve ne možemo nasljedovati Isusa, niti ostvariti odnos s Bogom.

Na ovo se nadovezuje treća reperkusija: odnos s Bogom nije moguće ostvariti bez odnosa sa svijetom. To je zapravo indikator našeg odnosa s Bogom. Duhovnost koja bi se svodila samo na brigu o vlastitoj duši bila bi nakaradna i izravno suprotna logici tripartitnog odnosa. Ukoliko Bog želi našu dobrobit i ne ostavlja nas niti u križevima, kako mu se možemo približiti ako se i sami ne angažiramo oko dobrobiti drugih ljudi i križeva koje nose. Angažman u svijetu danas se često svodi na ratovanje u ideološkim rovovima, no to nije kršćanski put. Naš poziv nadilazi mentalitet političkih stranaka koje vodi ideologija i želja za osvajanjem vlasti. Mi smo pozvani biti „svima sve“ (1Kor 9,22), sve pokušati razumjeti, svakome se približiti, svaki križ preobraziti. Nije riječ o relativizmu i odbijanju zauzimanja strana, već o tome da smo graditelji mostova, a ne zidova. Dužni smo intervenirati kad se križevi nameću i kad se Božje kraljevstvo raspada, ali i tada na način da dijalog, bratstvo i pravda budu u središtu naših nastojanja. Kršćani su ljudi odnosa, i kad počnu gaziti odnose, uzdizati se iznad drugih, ignorirati ih i protjerivati iz svojih krugova, tada iznevjeravaju svoju bit. A kada se usavršavamo u odnosima, u dijalogu, u razumijevanju, u sućuti, tada smo više kršćani, više ljudi.

Stanko Perica