Druga nedjelja kroz godinu

Iv 1, 29-34

Božićno vrijeme je prošlo, a crkvena godina je počela svoju svakodnevnicu. Ipak bi ona trebala biti potpuno nešto drugačija od božićnog vremena. Jer Isus je došao i kao da ide od nas. On jest i ostaje Spasitelj, Otkupitelj koji je došao i za druge, za sve, kako bi svim ljudima propovijedao spasenje i nadu, a to želi i danas, ali preko nas jer smo upućeni jedni na druge.

Današnja nedjelja glasom Ivana Krstitelja pred nas vjernike stavlja Isusa kao osloboditelja od grijeha. Isus je došao na svijet da na sebe uzme grijeh kako bismo mi ljudi mogli lakše hoditi kroz život. Isus ustvari želi pobijediti grijeh, bolje kazano osuditi grijeh a grešnike vratiti na pravi put. Prema tome je usmjeren cijeli Isusov život. Budući da se zauzeo za nas i mi okupljeni oko njegovog stola imamo pristup/udjela u punini života, gdje svaka suza s lica nestaje.

Postavlja se pitanje znamo li u svom životu prepoznati Isusa? Je li on i za nas onaj koji oduzima grijehe svijeta i koji nam vraća naše ljudsko dostojanstvo? Je li od Isusa učimo kako trebamo poštivati dostojanstvo drugih? Znamo da se Isus ponizio, žrtvovao za nas poput Jaganjca da bismo mi bili uzvišeni. Bez obzira što zna kakav će biti ishod žrtve na križu, podložan je i poslušan Očevoj volji. A podložan je jer nas želi vratiti Bogu s naših loših putova, zapravo Isus nas uči da onaj koji sebe posveti kako bi služio Bogu može se spasiti i postati onaj preko kojeg dolazi Božja milost i mir.

Zato Ivan objavljuje Isusa kao Sina Božjega, naziva ga Jaganjcem koji odnosi grijeh svijeta, kako bi njegov narod mogao djelovati otvoren Duhu svetom oko pravednosti, mira i dobrobiti svih ljudi. A da bismo mogli tako djelovati moramo učiti od Ivana i biti čista srca, udaljeni od negativnih utjecaja svijeta i uz pomoć Duha Božjega kojega nam je Bog svakom osobno dao mi svatko osobno moramo stvarati bolji svijet i naše međuljudske odnose.

Po krštenju je svatko pozvan biti apostol i prorok, jer nam je Bog povjerio zadaću da svjedočimo Krista iz Nazareta. Zato u svom svjedočenju nemojmo biti bljutavi, ljigavi apostoli i proroci, nemojmo misliti samo na svoje spasenje, na svoju korist i svoj osobni interes, obratimo prvo sebe od svojih loših svakodnevnih navika kako bi sebe a onda i druge mogli spasiti od mraka i svoj život posvetiti svjetlijem, Božjem putu.

Stoga svatko od nas treba u svom srcu odbaciti svoju viziju Boga i prihvatiti Boga kakav jest. A to je težak posao. Jer Bog nije korisni Bog za moje potrebe da mi ispunja svaki moj prohtjev i potrebe, nego je Bog zahtjevni Bog koji nas potiče da promijenimo srce, misli i ponašanje. Da mi a i drugi nama ne robuju, nego da se prema svima ponašamo onako kako se Isus ponašao, biti sluga drugima bez osobne koristi. Bog ne smije biti Bog iz vitrine i izloga, kojega po potrebi izvlačimo kako bismo paradirali njime, nego mora postati Bog koji nas izvlači iz naše ukalupljenosti kako bi s nama promijenio svijet na bolje.

Stoga mijenjajmo mišljenje i stav o Bogu, prihvatimo pravoga zahtjevnog Boga i zadaće koje nam je povjerio. Svjedočiti za Krista riječima, a pogotovo životom najveći je izraz kršćanske vjere. Moramo priznati da nismo svi za to spremni, ni voljni, jer naši prosječni životi su maskirani, prepuni strahova, zakazivanja, zataja i izdaja, malenosti i grešnosti. Isusova žrtva koja odnosi grijeh svijeta neka odnese i naše strahove, naše mlakosti i malovjernosti, neka nas učini odvažnim ljudima da bez osvete i nasilja, poput Krista jaganjca, blago i krotko, predano i postojano darivamo život za dobro ljudi.

Ivan Pilić, polis.ba