I. korizmena nedjelja | Kroz raj zemaljski i pustinju

Mt 4,1-11: U ono vrijeme: Duh odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje. Tada mu pristupi napasnik i reče: »Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom.« A on odgovori: »Pisano je: ’Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.’« Đavao ga tada povede u Sveti grad, postavi ga na vrh Hrama i reče mu: »Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: ’Anđelima će svojim zapovjediti za tebe i na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.’« Isus mu kaza: »Pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!« Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu pa mu reče: »Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.« Tada mu reče Isus: »Odlazi, Sotono! Ta pisano je: ’Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!’« Tada ga pusti đavao. I gle, anđeli pristupili i služili mu.

Čovjek dođe u godine, kad shvati, konačno, da nije dostojan drugima „popovati“. Sve teže ide tad s riječima, lijepe se kao tijesto na vlastite manjkavosti, a tekst postaje gust, i težak. Nema provjerena recepta, nego uvijek iznova, sigurna je samo potraga. Kao jedino što vrijedi kao iskreno i istinoljubivo nadaje se ta potraga, i da dio tog puta, hodanja kroz tekst s drugim podijeli. Što je oko vidjelo. Proći već poznatim dionicama, i kroz stoput isto gledano, možda nešto novo uočiti. I tu radost, ili muku, s drugima podijeliti. Oko koje gleda i nutrinu vlastitu zahvaća. A što s tom ranjivom kožom pred drugima?

Danas kroz raj zemaljski, gustiš neprohodni, spoticanje o stablo spoznaje dobra i zla. Žena i zmijurina. Zlo koje vreba. I oko gleda, kao malu djecu, prvi, prvoroditeljski par poučava da ne znaju dovoljno. S visoka im docira. Trenutak slabosti i naivnosti, one neuka i nezrele djetinjaste umišljenosti, da se od njih nešto sakriva, da im izmiču najljepši plodovi, i da nije dovoljno ono što već imaju, i ono što već jesu – slika Božja, nego moraju biti kao bogovi. Zlo perfidno vabi, sve do zaborava, što čovjek već jest.

Ovo nije onda samo priča o tome kako je bilo, ili kakvi su prvi praroditelji, ovo je i o nama, kakvi smo ili kakvi možemo postati. Zlo vreba na načine da zaboravljamo da smo već potpuni, dovoljni, da već jesmo, zlo se lijepi na strahove. I nudi boga koji nas i sve okolo kontrolira. I nudi nam da ćemo i mi, samo ako zagrizemo tu udicu, i mi, istu povlasticu uživati, druge kontrolirati. I bio je to njihov, praroditeljski, ispit zrelosti, nakon njega, ulaze u prostor zrelosti. U dodiru sa iskušenjem, ulaze u prostor slobode, reći da ili ne, i zato snositi posljedice. Iz prostora poslušne ugode, gdje će sve biti dobro, samo ako budu poslušni, izlaze u svijet ranjivosti. Nemam više nelagodu od Evine ženskosti, ona nas je porodila u svijet odraslosti, svojim je tijelom pokazala kako se izlazi iz maternice neuka djeteta koje se olako da zavarati. Dar je život, i dar je sloboda.

Život ih neće maziti, kao što su bili maženi u raju zemaljskome. I tako život počinje. I hod s Bogom na vjetrometini. Nositi se s Bogom koji ne ispunjava naša očekivanja, koji se ne da kontrolirati našom poslušnošću, ili zaslugama, koji izmiče provjerenim definicijama, koji se sakriva. Upravo vjetrometina. Prostor strujanja, Duha i slobode. A kako tek s ljudima se nositi, zbilja u njima sliku Božju nazirati.

Nakon obilja zemaljskog raja, gola pustinja. Predjeli u koje se inače ne zalazi, prostori u kojima se ne obitava. Prostori koji su nelagodni. Prostori u kojima zli duhovi vrebaju. Naše najdublje rane, gole su pustinje. Osmjeliti se i ući, zaviriti, što smo tamo sakrili, moglo bi nas izliječiti.

U pustinju, tamo gdje nema ničega, otputi se Isus. Scena se postavlja. Duh ga odvodi, da ga đavao iskuša. I napasnik, strpljivo čeka, na svoju priliku. Čeka moment potpune ranjivosti. Izaziva ga, njegovu glad, da prometne kamenje u kruhove. Oruđa ubistava, kazne, osvete. Nešto što izaziva bol, smrt, osudu, trebalo bi hranom postati. Nekad se uistinu hranimo kamenjem, a ne kruhovima, nekad gutamo laži, mržnje, neistine, kao kruhove.

Najđavolskije i najgore od svih perfidnih podvala Zloga jeste kamenje koje se baca s oltara. Umjesto kruha. Umjesto milosti. Ima i još, kada se na oltarima sklapaju paktovi, pa ono što je u službi svetinje postane profano. Ili kad sveto legne u krevet s nacijom. I jedno postanu. I proglase se svetinjom.

Nisu moje ruke nevine, niti moje misli čiste, i možda baš zbog toga znam, i ti koji su nas kamenovali, za kruhom su gladovali. A kako prepoznati za čim gladuje, i za čim žeđa naša pustinja. To može izgleda samo ta nježna božanska dobrota. Rasipna do milosti, da svima kruh, a ne kamenje, jednako pripada. Samo, ne treba šutjeti kad druge pored nas kamenuju. Ne treba dopustiti da kamenje umjesto nas govori.

I na kraju, nudi Sotona sva kraljevstva svijeta, moć, ugled i slavu, nude se spektakli, čuda, moć. U jedno sam sigurna, oni koji propovijedaju boga spektakla, boga mase i javnih okupljanja, boga pokazivanja i blještavila, lažu nas, lažu kao sotona. Nude mlake utjehe, zaklon većine. Kulise bogate detaljima kao u raju zemaljskome. Isus u kušnjama pokazuje, nije Bog od moći, muškosti, moraliziranja, od kamenovanja drugih.

Hod kroz pustinju otkriva gladnog i žednog, smrznutog Boga, samog i nezaštićenog, povučenog. Osamljen kao udovica, kao starost zaboravljen. Čeka, još uvijek čeka da ga nađemo.

I na kraju, još nešto, Pavao, kao spojnica, karika, koja uvezuje ova dva prostora. Pavao koji nakon što je „bacao kamenje“ postaje neumorni djelitelj Riječi, i govori Milost se na sve preobilno razlijeva, kao što se i kruh svima i za sve lomi i razdjeljuje. Svi su pozvani, i milost je dar, svima pripada. Za kruhom gladujemo, ne za kamenjem. I milost i kruh svima jednako pripada. Ponekad je dobro, makar i u Korizmi, u vlastitu se pustinju zaputiti, ne bi li u krajnjoj gladi i ostavljenosti otkrili za kojim to kruhom uistinu gladujemo?

Roberta Nikšić