Memento mori za društvo: Pepelnica i opomena ‘afere Epstein’

„Pokajte se! Povodanj je blizu,

i svaka pedepsa za učin lakomstva i bluda…

Mišljaste li možda… zaustavit žuto otjecanje rijeka?

Za odmazdu oholima, ja vas na smrt učim

unutrašnjoj vrijednosti čovjeka.”

– stihovi iz Riđokosi mesije, Tin Ujević

---

Pepelnica, prvi dan Korizme, simbolizira introspektivnu (unutarnju) pokoru, priznanje prolaznosti života i poziv na duhovnu obnovu. Pepeo kao znak prolaznosti („Sjeti se da si prah i u prah ćeš se vratiti“) djeluje kao radikalni ‘memento mori’ – podsjetnik koji relativizira sve zemaljske ambicije i moć. Pepeo je jedan od najstarijih i najuniverzalnijih simbola prolaznosti. Sve što je nekad bilo živo, snažno, korisno ili lijepo – drvo, kuća, tijelo, civilizacija – može završiti kao bezobličan prah, bez identiteta i moći. Pepeo je materijalni dokaz da ništa stvoreno nema trajnost u sebi. U biblijskoj tradiciji nosi dvostruku simboliku. S jedne strane, znak je pokore, tuge i poniznosti: Abraham se naziva prahom i pepelom (Post 18,27), Job sjedi u pepelu (Job 30,19), Ninivljani se posipaju pepelom u znak obraćenja. S druge strane, pepeo označava sud i konačnost: uzoholjeni gradovi pretvaraju se u pepeo, carstva nestaju, moć se raspada. Pepeo je, dakle, istovremeno priznanje vlastite ništavnosti i znak kraja svake oholosti. Govori: ništa što nije utemeljeno u Bogu nema konačnu trajnost.

Pepelnica dolazi odmah nakon karnevala – razdoblja pretjerivanja, maski, slavlja i bijega od ozbiljnosti. Taj prijelaz nije slučajan. Crkva namjerno suprotstavlja ekstazu i pepeo, masku i istinu, zabavu i smrtnost. Karneval je vrijeme u kojem čovjek nakratko zaboravlja granice, igra se identitetima, preuveličava sebe i svijet. To je ritualni ventil, ali i simbolički prikaz ljudske sklonosti da pobjegne od vlastite krhkosti. Maslinove grančice s Cvjetnice, nekad znak veselja i oduševljenja, spaljuju se i pretvaraju u pepeo. Ono što je klicalo „Hosana” sada šuti na čelu vjernika. Liturgija time podsjeća da ljudski entuzijazam, ako nije ukorijenjen u Bogu, lako prelazi u površnost, a površnost u izdaju. Isti narod koji je mahao grančicama kasnije viče „Raspni ga”. Crkva ne dopušta da se ta dinamika zaboravi. Taj liturgijski ciklus sažima duboku antropološku poruku: svaka ljudska slava, ako nije ukorijenjena u Bogu, završava kao pepeo.

U suvremenom društvu, obilježenom zloupotrebom moći, nejednakošću i nepravdom, Pepelnica postaje poziv na kolektivnu introspekciju i moralnu odgovornost – kako pojedinaca, tako i vjerničkih zajednica. Pepelnica nije samo privatni duhovni čin: ona je i kritika zloupotrebe moći i apel za strukturalnu pravdu. Pokora nije samo osobna, već uključuje i odgovornost za sustavne nepravde. U kontekstu konzumerizma i kulta uspjeha, Pepelnica je protukulturni čin- odbijanje iluzije samodostatnosti i besmrtnosti kroz potrošnju ili status.

„Sjeti se da si prah“ nije poruka beznađa, nego realizma koji oslobađa. Tko prihvati vlastitu prolaznost, prestaje živjeti u iluziji i počinje živjeti istinito. Pepelnica razbija tu kolektivnu iluziju. Pred pepelom nestaju razlike statusa, moći i uspjeha. Papa Franjo često je naglašavao da prihvaćanje vlastite krhkosti nije poraz, nego početak mudrosti. On je podsjećao da „čovjek koji se pravi da je samodostatan postaje zatvoren, tvrd i nemilosrdan, dok onaj koji prihvati da je prah postaje sposoban za suosjećanje, nježnost i solidarnost.” Prihvaćanje smrtnosti, prema duhovnosti pape Franje, nije put u depresiju, nego put u realizam koji oslobađa. Tek onaj koji zna da nije bog može se otvoriti Bogu.

Pepelnica u suvremenom društvenom kontekstu nije samo podsjetnik na ljudsku prolaznost, već snažan poziv na introspektivnu i društvenu pokoru. Ona razotkriva jaz između proklamiranih ideala i proživljene stvarnosti. Epsteinova afera, u kombinaciji sa šutnjom vjernika i zanemarivanjem socijalnog nauka Crkve, pokazuje koliko je važno da moralna i etička načela budu aktivno primijenjena u društvu, a ne ostanu apstraktni ideal

A danas iznimno aktualna tzv. ‘afera Epstein’ upravo ilustrira opasnosti zanemarivanja ovih načela i stoji kao mračan znak današnjice. Epsteinova dugogodišnja zloupotreba ranjivih osoba nije bila moguća bez mreže šutnje, relativizacije i svjesnog okretanja glave – bez sustava koji je prečesto birao komfor umjesto istine. Ovdje se ne razotkriva samo grijeh jednoga čovjeka, nego i grijeh zajednice. Kada se zna, a ne govori; kada se naslućuje, a ne djeluje; kada se žrtve prešućuju, a moćnici štite – pepeo se ne stavlja samo na čelo pojedinca, nego i na čelo društva. Šutnja u ovom kontekstu nije neutralnost – ona je pasivno odobravanje nepravde. U svjetlu Pepelnice, ta šutnja postaje duhovni problem. Kad zajednice, uključujući religijske, ne prepoznaju i ne osude nepravdu, sustavna zloupotreba moći postaje moguća. Nije riječ o neutralnosti, nego o sukrivnji. Jer vjera koja ne imenuje nepravdu gubi svoju proročku snagu. Epsteinova afera tako postaje poziv na metanoiu: da se savjest probudi, da se istina izgovori, i da pepeo ponovno postane znak obraćenja, a ne pokrivalo za zlo.

Pepelnica, kao početak korizmenog vremena pokore i unutarnjeg preispitivanja, ne poziva samo na osobnu refleksiju, nego i na kolektivnu moralnu introspekciju. Trag pepela simbolizira potrebu za moralnom obnovom, dok šutnja vjernika postaje opominjujući znak da pasivnost može prerasti u oblik grijeha – u prešućenua odgovornost prema bližnjima. Teološki gledano, Pepelnica u kontekstu Epsteinove afere i šutnje vjernika poprima snažno simboličko značenje univerzalne moralne obaveze. Pokora i osobna introspekcija nisu dovoljne ako nisu popraćene društvenom odgovornošću i djelovanjem u skladu sa socijalnim naukom Crkve. Vjera koja ostaje zatvorena u privatnost gubi svoju proročku dimenziju. Trag pepela tako podsjeća vjernike da privilegij bez etičkog djelovanja, kao i šutnja pred patnjom bližnjih, ne samo da ne oslobađaju, nego i dodatno moralno opterećuju savjest. Pepeo tada prestaje biti znak obraćenja i postaje nijemi svjedok propuštene odgovornosti.

Zaključno, Pepelnica u suvremenom društvenom kontekstu nije samo podsjetnik na ljudsku prolaznost, već snažan poziv na introspektivnu i društvenu pokoru. Ona razotkriva jaz između proklamiranih ideala i proživljene stvarnosti. Epsteinova afera, u kombinaciji sa šutnjom vjernika i zanemarivanjem socijalnog nauka Crkve, pokazuje koliko je važno da moralna i etička načela budu aktivno primijenjena u društvu, a ne ostanu apstraktni ideal. Trag pepela stoga poziva na hrabrost, suosjećanje i djelovanje koje nadilazi osobni interes, gradeći pravednije i odgovornije društvo.

Skandali poput Epsteinove afere, ali i bolna iskustva unutar same Crkve, zrcalo su onoga što papa Franjo naziva ‘grijehom propusta’ – šutnje koja ranjava zajednicu jednako snažno kao i izravno zlo. U svijetu u kojem se moralna načela često povlače pred osobnim interesom, trag pepela na čelu postaje znakom otpora protiv ‘gubitka osjećaja za Boga’ i posljedičnog rastakanja moralnog života. Vjernik je pozvan na vjerodostojno građanstvo, gdje socijalni nauk Crkve prestaje biti apstraktna teorija i postaje ‘karitativno djelovanje’ u službi općeg dobra. Istinska metanoja (obraćenje) zahtijeva hrabrost za suočavanje s tamom, priznavanje propusta u zaštiti najranjivijih te aktivnu izgradnju društva utemeljenog na pravdi, suosjećanju i nepokolebljivoj obrani ljudskog dostojanstva.

Stihovi Tina Ujevića pozivaju na pokajanje pred nadolazećim posljedicama grijeha, koristeći slike ‘povodnja’ (moralno zlo!) i pedepse (kazne!) te ‘žutog otjecanja rijeka’ (moralna i društvena trulež!). Pjesnik naglašava da pohlepa, blud i oholost nisu bez posljedica te da unutarnja pokora mora biti praćena prepoznavanjem vlastite odgovornosti i djelovanjem prema bližnjima. U tom smislu, stihovi su snažan apel na introspektivnu i etičku metanoju u duhu proroka i Pepelnice.

---

Krešimir Cerovac

---