Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
VIII. nedjelja kroz godinu | Samo je jedan Učitelj
Oni koji osuđuju druge za Isusa su „glumci“. I oni su grešnici, ali „glume“ i sjedaju na sudačku stolicu i izriču strašne osude
Lk 6,39-45: Kaza Isus učenicima prispodobu: »Može li slijepac slijepca voditi? Neće li obojica u jamu upasti? Nije učenik nad učiteljem. Pa i tko je posve doučen, bit će samo kao njegov učitelj.
Sto gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Kako možeš kazati bratu svomu: ‘Brate, de da izvadim trun koji ti je u oku’, a sam u svom oku brvna ne vidiš? Licemjere! Izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku bratovu.
Nema dobra stabla koje bi rađalo nevaljalim plodom niti stabla nevaljala koje bi rađalo dobrim plodom. Ta svako se stablo po svom plodu poznaje. S trnja se ne beru smokve niti se s gloga grožđe trga.
Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore.«
Kao svi koji poučavaju putu Božjem, kao doktori u hramu koje je dvanaestogodišnji Isus otišao slušati (Lk 2, 46), kao Ivan Krstitelj (Lk 3,12) ili Nikodem (Iv 3,10), i Isus je nazvan učitelj. Štoviše, ako isključimo ove gore pobrojane, jedino se Isusa u evanđeljima naziva učiteljem. Termin se u evanđeljima pojavljuje 48 puta, i uvijek se odnosi na Isusa.
Isus je, ipak, vrlo specifičan učitelj. Govori i ponaša se drugačije od drugih učitelja u njegovo vrijeme: ne drži svoje pouke u nekoj školi, poučava putem, ne zahtijeva nikakvu plaću od svojih slušatelja, ne drži svoje pouke nekoj intelektualnoj eliti, obraća se siromašnim i rubnim, onima koje učitelji Izraela preziru. On je učitelj koji je vrlo slobodan u tumačenju i prakticiranju Božjeg zakona, a osobito zato jer poziva svoje učenike da ne slijede propise zakona već nasljeduju njega.
Apostoli se u evanđeljima nikada ne nazivaju učiteljima, nego uvijek i isključivo učenicima, onima koji moraju naučiti lekciju života. U evanđeljima zadnjih nedjelja smo slušali poruke koje su teško prihvatljive našoj ljudskoj logici: blaženim su proglašeni oni koje većina ljudi smatra nesretnima (siromašni, žalosni, progonjeni …), uz to, proglašeno je načelo apsolutnog nenasilja, kršćanin na zlo ne može odgovoriti zlom.
Zato su mnogi imali potrebu ublažavanja i prilagođavanja tih poruka, tražeći iznimke u odnosu na pravilo. O takvima progovara današnje evanđelje nazivajući ih slijepim vođama kojima su karakteristike samouvjerenost, nekritičnost prema sebi i kritičnost prema drugima i propovijedanje u ime Isusovo i onoga što nema nikakve veze s njim i njegovim evanđeljem. Oni koji zastupaju takve stavove, iako su kršćani, ponašaju se kao lažni učitelji, ponekad možda i nesvjesno.
Isus povremeno farizeje i pismoznance naziva slijepim učiteljima koji vode slijepce, ali ovdje je kritika upućena učenicima, i oni riskiraju da budu slijepi vođe slijepcima.
U prvim stoljećima kršćanstva, krštenici su nazivani prosvjetljenima, jer je Kristovo svijetlo otvorilo njihove oči. Kršćani bi trebali biti oni koji vide dobro, koji znaju izabrati istinske vrijednosti u životu, koji su u stanju pokazati pravi put onima koji lutaju u tami. To se, naravno, ne događa uvijek, Isus upozorava svoje učenike da ne izgube svjetlo evanđelja, i da ga ne obeskrepljuju i „razvodnjavaju“ isuviše ljudskom logikom, vođenom interesima.
Lažni kršćanski učitelji mogu napraviti još jednu veliku grešku, vođenu presumpcijom, smatrati da sve što misle, govore i rade je mudro, pravedno i u skladu s evanđeljem. Smatraju da imaju pravo određivati u ime Isusovo, s takvom sigurnošću da ostavljaju utisak da mogu zamijeniti Učitelja, ili čak da su iznad njega. Zahtijevaju za sebe titule, privilegije, počasti i moći, koje ni Učitelj nije pretendirao da ima.
Opasnost na koju Isus upozorava jest osobito ona da učenici nametnu svoje ideje i razmišljanja kao Učiteljeva. Ovi lažni učitelji, prisvajaju si čak i pravo da sude vlastitu braću, da čine nešto što Isus nikada nije želio činiti. Njima Isus upućuje usporedbu „o trunu u oku i brvnu“, koja je snažan poziv da se ne pouzdajemo u kršćane koji su uvjereni da su uvijek u pravu, sigurni uvijek u ono što govore, naučavaju i rade. Oni često nisu svjesni da pred očima imaju brvna koja im priječi da vide svijetlo. Ta brvna su često vlastite strasti, zavist, želja da vladaju nad drugima, neznanje, strah ili psihičke patologije od kojih ni jedan smrtnik nije potpuno pošteđen. Čovjek ih treba s poniznošću biti svjestan i ponašati se u skladu s tim, s manje preuzetnosti i želje nametanja svoje vizije stvarnosti i manje sigurnosti kada se prosuđuje djelovanje drugih.
Ako smo danas, kao Crkva, često prisiljeni priznati da smo se u mnogim situacijama pokazali „slijepima“, trebali bismo biti puno oprezniji kada danas sudimo ili namećemo svoje stavove onima koji od nas drugačije razmišljaju. Možda je ispravno kako mislimo, možda je zaista evanđeoski, ali Isus želi da kršćanska ponuda smisla bude izrečena s velikom poniznošću, ekstremnom diskrecijom i poštovanjem, a osobito bez osude prema onima koji je ne mogu razumjeti, i ne žele je prihvatiti.
Ne treba zaboraviti da je mogućnost da imamo „brvno pred očima“ uvijek blizu i aktualna.
Zaključujući ovaj prvi dio evanđelja, Isus naziva licemjerima ove „suce“, ove kršćanske „učitelje“, tako sigurne u sebe i svoje ideje. Hipokrites znači ustvari glumci, ljudi koji se bave teatrom, koji se pretvaraju da su netko drugi, glume. Oni koji osuđuju druge za Isusa su „glumci“. I oni su grešnici, ali „glume“ i sjedaju na sudačku stolicu i izriču strašne osude.
Kako razlikovati u kršćanskoj zajednici prave od lažnih učitelja? Kako znati kome se može vjerovati?
Posljednji dio današnjeg evanđelja donosi kriterij razlikovanja: „Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zli iz zla iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore.“ Govor nas izdaje! Ako je ono što govorimo, prilagođeno ljudskoj logici, ako na druge ljude i njihov primjer i svoj odnos prema njima usklađujemo s onim što oni čine, vraćajući istom mjerom, onda naš govor ne može donijeti dobrih plodova ni u našem kršćanskom životu, ni u životu drugih. Ako je, međutim, ono što govorimo, usklađeno s Božjom logikom, ako sebe i svoje bližnje promatramo iz Božje perspektive, ako se vidimo Božjim očima, onda sve postaje drugačije. Bog svakoga smatra jedinstvenim i neponovljivim i u svakom vidi svoga ljubljenoga sina, svoju ljubljenu kći. I mi smo onda dužni svakoga, smatrati jedinstvenim i neponovljivim i u svakome vidjeti svog ljubljenog brata, svoju ljubljenu sestru. Ako i kad se to dogodi, plodovi će svima biti vidljivi.
Marinko Pejić, polis.ba