Licemjerje pod krinkom poštovanja

Piše: Massimo Recalcati

Smatram duboko licemjernom raspravu koja se povela oko objektivno uvredljivih riječi koje je Michele Mari [*1955; talijanski književnik, pjesnik, esejist i filolog] izgovorio o Micheli Murgi [1972-2023; talijanska književnica, esejistica, dramaturginja i aktivistica]. Ove rečenice nisu bile napisane niti javno izrečene, nego su izgovorene u razgovoru među piscima.

To se svakodnevno događa u svakoj društvenoj skupini. Oštra i nepravedno gruba prosudba, surova dijagnoza ili nemilosrdna osuda ljudi koje osobno čak ni ne poznajemo tragična su odlika ljudskog bića. Bilo bi potpuno licemjerno to ne priznati. U bilo kojem društvenom ili profesionalnom sloju klevetanje drugih ljudi svakodnevna je pojava. Neka digne ruku, mogli bismo upitati naše čitatelje, tko se od nas barem jednom nije okaljao takvom vrstom niske zloće?

Dobro znamo da postoje čak i oni koji su to pretvorili u pravo zanimanje: govoriti loše o nekome, ogovarati, kritizirati bez razmišljanja, osuđivati, klevetati, donositi sudove bez zadrške i slično. Radi se o ljudskoj sklonosti – nesumnjivo ne među najboljima – koja se osobito rasplamsava, kako je već smatrao Aristotel, unutar homogenih skupina. Rijetko sam čuo da neki pisac govori dobro o svojim prijateljima i kolegama. No to, naravno, vrijedi i za psihoanalitičare, koji bi barem trebali jamčiti određenu nepristranost i dobrohotnu neutralnost u svojim prosudbama, a koji se pak ističu posebnom sklonošću ogovaranju. Ali to, naravno, vrijedi za svaku ljudsku skupinu: pjevače, odvjetnike, računovođe, vodoinstalatere, pekare, novinare itd.

Nijedan deontološki kodeks nikada neće moći ispraviti tu sklonost da se govori loše o sebi sličnima ili o svojim kolegama, niti sklonost uporabe prezrivih sudova ili izricanje divljih dijagnoza vođenih lošim namjerama. Bilo bi potpuno licemjerno to ne priznati. Kao što bi bilo jednako licemjerno pozivati se na dostojanstvo onoga koji je pogođen, jer ni onaj koji je pogođen – osim Isusa Krista – nikada nije lišen pošasti zlonamjerne sklonosti da govori loše o drugima. Osobito, ponavljam, ako taj drugi radi isti posao kao i mi. Tada se pokreće nešto gotovo neodoljivo. Javlja se ne samo đavolski zlobna strana kritičke strasti, nego i snažna doza izražene zavisti.

Znamo to ne samo zato što je psihoanaliza to vrlo detaljno objasnila, nego i izravnim iskustvom: zavidnik napada u onome komu zavidi ono što bi sam htio biti, a nije to. Rado se služiti i klevetom kako bi napao onoga tko predstavlja njegov nedostižni idealni ja. I sve se to može dogoditi, a da se ne zna išta, doslovno ništa, o životu onoga komu se zavidi. Ono što je važno jest samo zlonamjerna priroda predrasude.

Bio bi potreban poseban asketski napor svakoga od nas kako bismo se pokušali oduprijeti iskušenju brzopletog osuđivanja, kritičkog uništavanja i žestoke strasti bacanja blata na drugoga. U privatnom životu je taj asketski napor znatno teži jer popuštaju kočnice koje nas sputavaju. „Piše kao pas i misli samo na novac“, rekao je bez ikakvih posljedica jedan prilično poznat pisac o drugom piscu, mom prijatelju, u mojoj prisutnosti. Je li trebalo javno objaviti takvo nedjelo? To bi bilo kao da pokušavate isprazniti more držeći u rukama malu kantu za vodu. Sklonost zlobnom prosuđivanju vlastitih bližnjih nepopravljiva je. Siguran sam da se ni dobitnici Nobelove nagrade za književnost ne mogu smatrati potpuno oslobođenima te sklonosti, koja prožima život obitelji, prijateljskih skupina, političkih stranaka, vjerskih zajednica i bilo koje druge ljudske zajednice. Dovoljno je okrenuti leđa i već vreba zloban komentar. Uz dodatak da, što se netko više razlikuje od drugih, to neizbježnije privlači zlobnu kritiku.

S tog gledišta, ako se ne želi licemjerno nijekati ta “previše ljudska” istina, jedino što je moguće jest razlikovati privatnu sferu od javne. Ako je privatni život džungla, natjecanje u tome tko će što jače i zlobnije pogoditi svog neprijatelja-prijatelja, onda sud, kada postane javan, dobiva sasvim drukčiju težinu. Ali ne čini mi se da je to slučaj s Micheleom Marijem. On u mojim očima prije svega ostaje istaknut pisac. Njegove isprike ne bi bile čak ni potrebne, budući da je ono što je učinio upravo ono što smo svi skloni neodoljivo činiti.

Autor: Massimo Recalcati. Izvor: La Repubblica, 23. lipnja 2026. Prijevod: Predrag Mijić, polis.ba