Massimo Recalcati: Nova religija

Nije novost da je tijelo u ovo naše vrijeme postalo glavnim predmetom pozornosti. Prava novost je što se čini kako je ono postalo predmetom kulta, središnje mjesto jedne stvarne religije.

Posljednih su se godina umnožile teretane, kao što su se u srednjem vijeku umnožavale crkve i samostani. Isti grozničavi aktivizam, ista vjernička gorljivost. Crkva brinula za dušu svojih vjernika, teretana se brine za tijelo svojih poklonika. U teretane – poput bogomolja – valja odlaziti redovito, disciplinirano i pobožno. Žrtvena logika ostaje ista: odricanje od neposrednog užitka u ime budućeg spasenja.

Svaki kult, da se ne bi sveo na prazan kodeks ponašanja, zahtjeva prinošenje dijela samoga sebe. Asketska strogost i rituali su jednaki, premda su iscrpljujući programi vježbanja zamijenili liturgijske obrede, a umjesto grijeha broje se kalorije. I u crkvama i u teretanama potrebni su samoprijegor i duh žrtve.

A povrh svega potrebna je – vjera. Plejada propovjednika tijela koje je uvijek u formi – nutricionisti, osobni treneri, influenseri, šarlatani, treneri svake vrste – s oduševljenjem šire novo evanđelje. Jedna razlika se ipak nameće kao presudna: u starim je crkvama oltar čuvao misterij i Božju nedokučivost, dok je na oltaru nove religije uzdignut fetišistički i samodostatni ideal vlastitog tijela. Jasno izraženi mišići, isklesan trbuh, snažna leđa, mišićave noge, tetovirana koža… Radi se o novom predmetu kulta i novoj vjeri. Kakva je to vjera? To je vjera u besmrtnost tijela. Upravo je to nesvjesna fantazma (struktura koja organizira ponašanje, iako je osoba nije svjesna, op. prev.) koja prožima novu religiju. Tijelo zbog toga ne smije biti mlohavo, debelo, otečeno, ne smije pokazivati umor, ne smije starjeti, ne smije biti nagrđeno bolešću niti pokazivati bilo kakvu nesavršenost.

Točnije kazano, riječ je o uklanjanju svakog traga mesa, odnosno svega što podsjeća na neminovnu prolaznost tijela. Tijelo oblikovano u teretani sve manje sliči živom organizmu, a sve više industrijskom materijalu. Mora biti čvrsto, kompaktno, suho, zategnuto. Temeljni obrazac (paradigma) tijela nije meso nego čelik. Meso, dakle, treba isušiti, ukloniti i potisnuti zato što ono nosi neizbrisivi biljeg naše konačnosti. Tijelo u savršenoj formi jest tijelo koje je iz sebe iskorijenilo vlastitu smrtnu sudbinu. Ali to iskorjenjivanje zahtijeva ustrajan trud koji nikada nije dostatan. Svaki pogled u ogledalo prijeti da postane sud čija je presuda uvijek osuđujuća. Riječ je o titanskom pothvatu koji zahtjeva vojničku disciplinu. Tada u pomoć može priskočiti estetska kirurgija. Ali i ona ide za tim da neprestano umnaža svoje zahvate.

Stražnjica, grudi, usne, kapci, ruke, noge, trbuh, lice… neprestano zahtijevaju nove estetske korekcije kako bi se otklonio svaki trag mesa. Fantazma je preoblikovati vlastito tijelo suprotstavljajući se njegovoj prolaznoj naravi. I na društvenim mrežama je uređivanje vlastitih fotografija postala uobičajena praksa. Stvarno pozorište maski željelo bi zavarati u prvom redu samoga sebe, više negoli promatrače.

Da bi moglo obitavati u javnom prostoru, naše tijelo mora predočiti potvrdu o prikladnosti. Plaža više nije tek mjesto odmora, nego i mjesto narcističkog izlaganja vlastitog mukotrpnog i pobožnog rada pod umjetnim svjetlima teretane. Dok je u predmodernom vremenu prezir prema mesu bio usmjeren na spasenje duše, nova religija prezire meso jer želi uzdići tijelo na dostojanstvo bestjelesnog apsoluta.

To je izokretanje smisla Kristove muke. Dok se on odriče besmrtnog Božjeg tijela utjelovljujući se i postajući čovjekom, u naše je vrijeme čovjek taj koji, želeći ukloniti vlastito meso, dokida samoga sebe kao čovjeka hoteći vlastito tijelo učiniti božanskim. Ujedno je i riječ o nečuvenom obratu u odnosu između etike i estetike. Dok je u religijskim društvima etička strogost nametala strogu moralnu disciplinu osjetilnim nasladama tijela, mučeći njihovo meso osjećajem krivnje i njegovim okajanjem, danas postovi, pokore i odricanja nemaju nikakvu duhovnu svrhu, nego su u potpunosti u službi estetike.

Zdravo, vitko, uvježbano i kontrolirano tijelo postaje paradoksalna paradigma integriteta. Ograničenje prehrambenog režima nije usmjereno na pročišćenje duše, nego treba osloboditi tijelo njegovih toksina i otrova kako bi se ponovno potvrdila njegova besmrtna narav. Moralna se vrlina mjeri postotkom tjelesne masti, prijeđenim kilometrima, utrošenim kalorijama i biološkim parametrima koji se neprestano prate.

Istrošeno tijelo asketskog sveca zamijenilo je zategnuto tijelo čovjeka oblikovanog u teretani. Estetika tijela tako istodobno postaje teološka i moralna: onaj tko se brine o vlastitom tijelu doima se istinski odgovornom, discipliniranom osobom koja vlada sobom. Nasuprot tomu, onaj tko mu ne posvećuje odgovarajuću pozornost utjelovljuje novi oblik svetogrdnoga ateizma, odnosno nevjerovanje u besmrtnost vlastitoga tijela.

Massimo Recalcati, La Repubblica, 23. srpnja 2026. (Prijevod: Jozo Š., polis.ba)