Sinodalnost nije hod u prazno, nego izraz naše crkvenosti

U crkvenim medijima u Bosni i Hercegovini objavljen je nedavno tekst pod naslovom Sinoda o sinodalnosti: Hod u prazno. Potpisuje ga fra Petar Jeleč. Budući da je riječ o javno objavljenom i potpisanom tekstu, objavljenom u crkvenim medijima (Svjetlo riječi i Nedjelja), a takav tekst traži i javan, odgovoran odgovor.

U Crkvi mora biti prostora za kritiku. Sinodalnost ne znači jednoumlje, ali postoji razlika između odgovorne kritike i potkopavanja jednoga crkvenog procesa koji je Papa predao cijeloj Crkvi kao put obraćenja, slušanja i poslanja. Zato je naslov Hod u prazno izrazito problematičan, štoviše skandalozan. On ne kritizira samo neke slabosti sinodalnog procesa. On sugerira da je Crkva s papom Franjom nekoliko godina hodila gotovo ni prema čemu. To nije ni pravedno, ni teološki točno, ni pastoralno korisno, osobito u Crkvi u Bosni i Hercegovini kojoj treba više slušanja, više čitanja papinskih dokumenata, više sudjelovanja i više odgovornosti, a ne manje.

Lažna suprotnost: Sinoda ili Evanđelje

Najspornija točka spomenutog teksta jest stvaranje dojma da se Crkva, baveći se sinodalnošću, udaljila od Evanđelja. Kao da bi trebalo pospremiti sinodalne fascikle da bismo ponovno otvorili Evanđelje. Ali sinodalnost nije zamjena za Evanđelje. Ona nije nova dogma, nova ideologija ni nova crkvena moda. Sinodalnost je način na koji Crkva pokušava živjeti Evanđelje kao Božji narod koji zajedno sluša Duha Svetoga, razlučuje znakove vremena i traži kako vjerodostojno navijestiti Krista današnjem čovjeku. Nije problem u tome što je papa Franjo, a sada i papa Lav XIV., Crkvu pozvao na zajednički hod. Problem je ako taj hod nismo ozbiljno shvatili, ako smo ga sveli na formulare, izvješća i fraze. Ako je sinodalnost negdje ostala prazna, to nije dokaz da je poziv rimskog biskupa pogrešan, nego da ga neki među nama nisu znali ili nisu htjeli ispuniti evanđeoskim sadržajem.

Posebice je netočna tvrdnja da se Crkva u sinodalnom procesu „previše bavila sobom“ i da je svijetu, umjesto moralnih i duhovnih orijentira, ponudila tek „priručnik o organizaciji sastanaka“. To nije ozbiljna kritika, nego karikatura. Službeni sinodalni tekstovi ne zaobilaze ni obraćenje, ni svetost, ni Evanđelje, ni poslanje Crkve, nego upravo od toga polaze. Sinodalnost nije zamišljena kao tehnika sastančenja, nego kao duhovni put razlučivanja, slušanja i obraćenja crkvenih odnosa. Lažno je suprotstavljati Evanđelje i sinodalnost, kao da slušanje Božjega naroda, borba protiv klerikalizma, odgovornije sudjelovanje vjernika i traženje novih putova navještaja nisu dio crkvenoga poslanja. Tvrditi da u sinodalnom procesu nema obraćenja, svetosti i spasenja znači polemizirati s izmišljenom slikom Sinode, a ne sa stvarnom nakanom pape Franje. Tko to tvrdi nije ni pročitao službene sinodalne tekstove.

Papino učiteljstvo nije fakultativna literatura

Završni dokument Sinode nije običan administrativni materijal koji se sada može odložiti u ladicu. Papa Franjo ga je odobrio, naložio njegovo objavljivanje i izričito ga predao Crkvi kao dio redovitog učiteljstva Petrova nasljednika. To ne znači da prestaje svaka rasprava. Ali znači da katolik ne može olako govoriti kao da se radi o nevažnom eksperimentu koji treba što prije zaboraviti. Ovdje se, zapravo, pokazuje dublji problem odnosa nekih među nama prema pokojnom papi Franji. Prečesto se njegovo učiteljstvo posve odbijalo ili prihvaćalo selektivno: ono što potvrđuje naše strahove i navike rado se citiralo, a ono što poziva na osobno obraćenje proglašavalo se nejasnoćom, ideologijom ili birokracijom. Takav odnos nije zrela katolička vjernost.

Crkvi u BiH sinodalnost nije luksuz

Crkva u Bosni i Hercegovini nema razloga s visoka gledati na sinodalnost. Nama sinodalnost nije luksuz zapadnih Crkava. Nama je ona neophodnost. Treba nam slušanje svećenika koji su umorni, samotni ili preopterećeni. Treba nam slušanje vjernika laika koji često u Crkvi ostaju puki izvršitelji tuđih odluka. Treba nam slušanje žena koje nose velik dio župnog života, a rijetko sudjeluju u razlučivanju i odlučivanju. Treba nam slušanje mladih osoba koje odlaze, obitelji koje se raspadaju pod pritiskom siromaštva i odseljavanja, ljudi ranjenih obiteljskim i drugim nasiljem, nepravdom, klerikalizmom i našom ravnodušnošću. Ako sve to nazovemo hodom u prazno, onda zapravo priznajemo da ne želimo čuti stvarne ljude. A Crkva koja ne sluša ljude teško može uvjerljivo reći da sluša Boga.

Kritika da, obezvrjeđivanje ne

Može se i treba kritizirati mnogo toga u provedbi Sinode. U mnogim sredinama proces je ostao formalan. U nekim župama i biskupijama sve se svelo na nekoliko sastanaka i jedan izvještaj. Ali to nije argument protiv sinodalnosti. To je argument protiv naše pastoralne lijenosti. Odgovorna kritika pita: kako sinodalnost učiniti evanđeoskijom, jednostavnijom, bližom župi i običnom vjerniku? Neodgovorna kritika kaže: sve je to bio hod u prazno. Prva kritika pomaže Crkvi. Druga hrani cinizam. A cinizma nam u Crkvi ne nedostaje. Nedostaje nam hrabrosti da se obratimo.

Odgovornost crkvenih medija

Posebno je važno gdje je tekst objavljen. Da se pojavio na privatnom profilu ili stranici, bio bi to osobni osvrt. Ali kada se tekst koji tako radikalno obezvrjeđuje sinodalni proces objavi u crkvenim medijima, on ima šire posljedice. Čitatelju se time ne daje poticaj da čita dokumente Sinode, da u svojoj župi pokrene razgovor, da pita koga nismo čuli, već mu se daje poruka: sve je to bilo prazno, vratimo se na staro. Ali staro nije dovoljno. Da je dovoljno, ne bismo imali toliko mladih koji odlaze i tolikih vjernika koji Crkvu poštuju kao dio identiteta, ali je više ne doživljavaju kao mjesto susreta s Kristom. Da je dovoljno, ne bismo se toliko bojali razgovora.

Sinodalnost nije cilj, Krist je cilj

Sinodalnost nije cilj. Krist je i Put i cilj. U tome se, vjerujem, svi možemo usuglasiti. Ali Crkva koja ne želi hoditi zajedno teško će drugima pokazati Put. Crkva koja ne želi slušati teško će navijestiti Riječ. Crkva koja se boji sudjelovanja lako postaje zatvoreni krug klerikalne samodostatnosti. Zato sinodalnost nije hod u prazno, nego izraz i provjera naše crkvenosti. Provjera koliko vjerujemo da Duh Sveti ne govori samo preko onih koji već imaju moć. Provjera koliko smo spremni čuti one koji ne govore našim jezikom, ne dijele naše strahove i ne uklapaju se u naše sheme.

Možda je upravo otpor sinodalnosti znak da ona nije prazna. Prazne stvari ne uznemiruju. Sinodalnost uznemiruje jer pita tko u Crkvi smije govoriti, tko odlučuje, koga se nikada ne pita i zašto se toliko bojimo hoda koji je papa Franjo ponudio kao put obraćenja, a koji je vrlo odlučno nastavio i papa Lav XIV.

Crkvi u Bosni i Hercegovini ne treba manje sinodalnosti. Treba joj manje straha, manje cinizma i manje nostalgije za vremenima koja nisu bila tako sveta kako ih danas pamtimo. Treba joj više Evanđelja, da. Ali Evanđelje se ne otvara protiv sinodalnosti. Ono se otvara kada zajedno, s Petrom i pod Petrom, slušamo što Duh govori Crkvama.

---

Don Branko Jurić

---