Anatomija polarizacije

Bolest

Jedan od zanimljivijih frazema u hrvatskom i drugim južnoslavenskim jezicima je „rak-rana“. Slikovito povezujući rak kao najtežu bolest i otvorenu ranu, označava temeljni problem koji determinira neku situaciju, redovito dugotrajan i teško rješiv. Mnogi o danas sveprisutnoj polarizaciji govore kao o globalnoj rak-rani. Svugdje oko nas su podjele, tabori, oprečna mišljenja i stavovi. Caruju predetermirane ideologije koje ljude međusobno udaljuju i antagoniziraju. Umjesto iskrenog dijaloga, zatvara se prostor za protivnikove ideje, čak i za njegovu egzistenciju. Dovoljno je otvoriti društvene mreže ili pogledati političke rasprave pa steći dojam da razlike među ljudima neizbježno vode prema sukobu, nepovjerenju i podjelama. Polarizacija je zaista rak društva, te kao i fizički rak djeluje na način da kroz mutaciju opstruira normalno funkcioniranje organizma.

Normalna je, naime, različitost. U zdravoj zajednici različitost ne generira polarizaciju već pluralnost. Hannah Arendt u djelu „Ljudsko stanje“ piše: „Pluralnost je uvjet ljudskog djelovanja jer smo svi isti, odnosno ljudi, na takav način da nitko nikada nije isti kao itko drugi tko je ikada živio, živi ili će živjeti.” Različitost uvjetuje različita mišljenja, ali i dublje razlike: one u naravi, mentalitetu, kulturnoj pozadini, vrijednostima, uspjesima i frustracijama koji su nas oblikovali. Tolika različitost mora se očitovati u različitim pristupima stvarnosti, a nerijetko će se ti pristupi biti u konfliktu. I u tome nema ništa neobičnog ni lošeg.

Različitost je, naime, u genetskom kodu našeg svijeta. Kad tu različitost više nismo u stanju podnositi, tada govorimo o polarizaciji. To je maligna mutacija koja dovodi do raspada zdrave pluralnosti. Umjesto da tkivo društva raste i razvija se, da se kroz različitosti i njihovu dijalektiku obogaćujemo i napredujemo, rak polarizacije uništava društvenu koheziju i čini da društvo više nije prostor učenja, već prostor svrstavanja. Polarizacija se, poput stanica raka u tijelu, predstavlja kao legitimna različitost. No, zapravo je riječ o odbacivanju različitosti i težnji jednoumlju i eliminaciji neistomišljenika.

Više ne živimo samo u svijetu koji se brzo mijenja, nego u svijetu čiju unutarnju logiku sve teže razumijemo. Nemoguće je pratiti sve dimenzije pojedinoga problema, a kamoli njihove interakcije. Stoga se sve više oslanjamo na pojednostavljena tumačenja, odnosno interpretacije stvarnosti koje nude različite političke, medijske ili ideološke skupine. Tako se postupno udaljavamo od činjenica i priklanjamo narativima

Anamneza

Za rak se redovito kaže da je uzrokovan kombinacijom naslijeđene genetske osjetljivosti i dugotrajne izloženosti nepovoljnim okolišnim čimbenicima. Tako je i s polarizacijom. Čovjek je genetski biće zajednice, te mu je potrebna neka vrsta svrstavanja. Svrstavanje je u predmodernom društvu bilo podrazumijevano i zadano, dok moderno društvo naizgled odbacuje takav determinizam. No, zapravo je u modernom društvu plemensku pripadnost najčešće zamijenila ideološka.

Moderni čovjek, napose onaj zapadni, jest individualist. To sa sobom nosi mnoge pozitivne strane: naglašena je važnost svake osobe, sloboda savjesti i odgovornost pojedinca, stvara se odmak od nezdravog autoritarizma i robovanja tradiciji. Međutim, individualizam često uvjetuje da vlastiti doživljaj stvarnosti postaje vrhovni autoritet, a obrana vlastitoga identiteta preuzima primat nad zajedničkim traganjem za istinom. I time se stvaraju idealni uvjeti za pošast polarizacije.

Važan uzrok polarizacije je i golema složenost svijeta u kojem živimo. Gospodarski procesi, politička previranja, sukobi bezbrojnih interesa, migracije, klimatske promjene i toliko drugih globalnih i lokalnih fenomena međusobno su isprepleteni na način koji je pojedincu nemoguće obuhvatiti. Više ne živimo samo u svijetu koji se brzo mijenja, nego u svijetu čiju unutarnju logiku sve teže razumijemo. Nemoguće je pratiti sve dimenzije pojedinoga problema, a kamoli njihove interakcije. Stoga se sve više oslanjamo na pojednostavljena tumačenja, odnosno interpretacije stvarnosti koje nude različite političke, medijske ili ideološke skupine. Tako se postupno udaljavamo od činjenica i priklanjamo narativima. Jednostavni odgovori postaju privlačni upravo zato što nude osjećaj sigurnosti u svijetu koji je postao previše složen.

Na složenost suvremenoga svijeta nadovezala se digitalna revolucija. Društvene mreže su ponudile veću demokratizaciju javnoga prostora, lakši pristup informacijama i mogućnost da svatko sudjeluje u javnoj raspravi. Nikada prije pojedinac nije imao toliko mogućnosti čuti različita mišljenja, pratiti događaje iz cijeloga svijeta ili izravno komunicirati s ljudima koje inače nikada ne bi susreo. Istodobno se pokazalo da poslovni model društvenih mreža počiva na privlačenju i zadržavanju korisnikove pozornosti. U takvoj logici oni sadržaji koji izazivaju ljutnju, strah ili moralnu osudu ostvaruju najveći doseg i utjecaj. Algoritam ne nagrađuje nijansirano razmišljanje, nego emocionalnu reakciju. Tako se u konačnici promiče socijalni autizam: izostanak interesa za druge, nesposobnost komunikacije, gubitak empatije.

Separacija

Društvene mreže, naime, nisu promijenile samo način na koji komuniciramo nego i razloge zbog kojih komuniciramo. Nekada je javna rasprava bila ponajprije pokušaj uvjeravanja sugovornika ili zajedničkog traženja boljega rješenja. Danas je sve češće postala javni nastup pred vlastitom publikom, a i pred samim sobom kako bi se uvjerili da smo stručni i dosljedni. Umjetna inteligencija u tome pomaže nudeći dojam informiranosti i stručnosti za svaku temu.

Psihološki fenomeni koji tako nastaju su performativno vjerovanje (Performative belief) i signaliziranje vrline (Virtue signalling). Prvi se odnosi na kompenziranje nedosljednog življenja nekog sustava vrijednosti kroz teoretiziranje o njemu i njegovim protivnicima. Drugi je odobravanje vlastite skupine koje se tim teoretiziranjem postiže. Što je to teoretiziranje radikalnije, to je uspješnije, i tu je još jedan uzrok polarizacije. Zauzeti radikalan stav oko nečega ne košta puno, a donosi veću vidljivost, veći utjecaj i više priznanja nego što bi se dobilo nenametljivim i balansiranim istupima. Umjerenost se gotovo ne isplati jer ne izaziva snažne emocionalne reakcije. Polarizacija tako postaje svojevrsna društvena valuta kojom se stječe status unutar vlastitoga tabora.

Kao što se stanice raka otimaju kontroli organizma i samostalno šalju signale za neprestanu diobu, tako i polarizacija jača kroz odvojenost. Suvremeni čovjek nikada nije bio toliko povezan, a istodobno toliko odvojen od ljudi koji misle drukčije. Nekada su osobe različitih političkih, vjerskih i društvenih uvjerenja živjele u istim četvrtima, radile u istim tvornicama, sjedile u istim učionicama i pripadale istim lokalnim zajednicama. Svakodnevni život prisiljavao ih je da se međusobno upoznaju kao osobe, a ne samo kao predstavnike određenih ideja.

Danas se fizički, ali još više digitalno, sve više grupiramo među sličnima. Bez osobnog kontakta lako je drugoga demonizirati i teško je ukloniti predrasude. Kada kontakta nema, drugu stranu upoznajemo gotovo isključivo preko medijskih prikaza koji su najčešće ekstremni. Protivnik postupno prestaje biti stvarna osoba, a postaje simbol svega što smatramo pogrešnim. Što se manje fizički susrećemo, to lakše jedni o drugima stvaramo karikature.

Polarizacija je, zapravo, manihejistički bijeg od svijeta, bijeg od složenosti, od komplikacija, od napora slušanja i razumijevanja. Sinodalnost pak naglašava da je to svijet koji je vrijedan truda i pokušaja razumijevanja. Složenost koja obilježava naše doba je uistinu zahtjevna, ali nas podsjeća da nijedan pojedinac, nijedna disciplina i nijedna ideologija ne mogu sami obuhvatiti cjelinu stvarnosti. Potrebno nam je zato međusobno slušanje i intelektualna poniznost

Protuotrov

Zdrava različitost je onda koja stvara jedinstvo, dok polarizacija primiče ideal jednoumlja. Različitost mišljenja u nekoj zajednici pokazuje da ona nije zatvoren sustav izoliran od društva. Zajednica na koju se ne bi odražavale napetosti njezina vremena i različitosti njezinih članova bila bi prije muzejski izložak nego živo tijelo, bila bi sekta koja se zatvorila u svoju autoreferentnost. Južnoafrički nadbiskup Desmond Tutu je u stilu afričke filozofije zajedništva Ubuntu govorio: „Razlike nisu namijenjene razdvajanju i otuđivanju. Različiti smo upravo kako bismo ostvarili svoju potrebu jedni za drugima.“

Ono što nam crkvena zajednica danas treba ponuditi spram karcinoma polarizacije je imunoterapija. To je oblik liječenja koji ne napada izravno rak, već potiče i budi vlastiti imunološki sustav. U svom prvom intervjuu, danom američkoj novinarki Elise Allen, papa Lav ističe kako je sinodalnost „protuotrov polarizaciji“. Polarizacija se, naime, ne pobjeđuje tako da jedna strana nadvlada drugu, nego naglašavanjem vrijednosti koje su u krizi: ponovnim otkrivanjem zajedništva, međusobnim slušanjem i zajedničkim razlučivanjem.

Imunoterapija sinodalnosti prepoznaje tumorske markere našeg vremena, one isključivosti i destruktivnosti. Učinkoviti lijek nije primjena tih istih metoda spram isključivih i destruktivnih, već ojačanje prirodnog imuniteta zajednice: stvaranje prostora za susret i dijalog različitosti, apeliranje na iskonsku dobrotu stvorenja, liječenje straha, poticanje radosti življenja.

Polarizacija je, zapravo, manihejistički bijeg od svijeta, bijeg od složenosti, od komplikacija, od napora slušanja i razumijevanja. Sinodalnost pak naglašava da je to svijet koji je vrijedan truda i pokušaja razumijevanja. Složenost koja obilježava naše doba je uistinu zahtjevna, ali nas podsjeća da nijedan pojedinac, nijedna disciplina i nijedna ideologija ne mogu sami obuhvatiti cjelinu stvarnosti. Potrebno nam je zato međusobno slušanje i intelektualna poniznost. Što je svijet složeniji, to više trebamo ljude koji su sposobni povezivati različite perspektive umjesto da ih suprotstavljaju.

Ustrajavanje na sinodalnosti je zato ključna poruka kršćanstva današnjem svijetu. Važno mu je pokazivati kako čuvati identitet bez antagoniziranja s drugima, kako se ostvariti bez omalovažavanja ostalih, kako se radovati i tuđim uspjesima, kako se ne bojati, ne upasti u krajnosti apatije i agresivnosti pred prezahtjevnom stvarnošću koja nas čini nemoćnima. U kršćanstvu je Bog ušao u dijalog s čovjekom i zato Crkva treba biti učiteljica dijaloga i prihvaćanja različitosti. Nasušno su nam danas potrebne geste koje se odupiru banalizaciji i stereotipima, koje stvaraju prostore susreta i podrivaju ideološke blokove. Kao hitna imunoterapija, potrebni su nam uzori poniznosti, primjeri duhovnosti koja jača humanizam, vjere koja oslobađa od egoizma i čini ljude zrelima i odgovornima, prilagođenima svijetu koji je težak i kompliciran, ali i dalje lijep i Božji.

---

Stanko Perica

---