Sveti Anto Opat | Pustinjak za suvremene komunikatore

Sveti Anto Pustinjak, zacijelo je vrlo zanimljiv svetac, egzotičan i na granici čudaštva, jedan od najomiljenijih svetaca, posebno prije Antuna Padovanskoga koji i uzima ime po svom prethodniku i koje se često miješa kao da su jedna osoba. Anto Pustinjak, zvan zimski, negdje «marvinski», prijatelj je životinja i njihov zaštitnik, zaštitnik je samotnika i ljudi oboljelih od kožnih bolesti koji se moraju uzmicati od ljudi da ih ne zaraze.

Živio je negdje od 250.-ih do 356. godine u Egiptu, negdje uz rijeku Nil, u obližnjoj pustinji i brdima. O njemu se zna da je bio relativno bogat, da je sve svoje ostavio prema zahtjevima evanđelju, razdijelio siromasima i otišao u pustinju. Iz toga razloga smatra ga se (uz Pavla iz Tebe i Pahomija) jednim od začetnika kršćanskog monaštva, redovnika koji žive izmaknuti od svijeta.

Oko njega su se isplele mnoge priče i legende. Ono što je uz odricanje od imanja i posjeda važno jest da je bio čovjek molitve i rada, duhovnog i fizičkog rada. Posebno slikarima Anto je izazov po teškim kušnjama koje je svladavao, posebno kušnja proždrljivosti i raznih drugih tjelesnih požuda. Salijetale su ga ružne misli, kojima je svima, kaže predaja, odolio uz tešku askezu, čak uz boravak u grobnici puno godina, te uz molitvu i Kristovu pratnju. Doživio je neuobičajenu starost, 105 godina.

Nema sumnje da mi ne možemo biti Anto Pustinjak. Naši pokušaji da pobjegnemo od svijeta, obitelji i poslova bit će smiješni, sebični, čak mogu skrivati duhovno-duševni poremećaj. Anto je vjerojatno pobjegao u pustinju jer je vidio kamo kršćani i crkveni ljudi zapadaju u površnosti života, odali su se, kako se to uobičajeno kaže, «svjetovnom duhu» materijalizma, neobuzdanog zgrtanja dobara, nadmetanja, prevara i jagme za vlast, osobito nakon dobivanja slobode početkom IV. stoljeća.

U nekom radikalnom odricanju, postovima i molitvama, ne možemo doslovno slijediti Antu Pustinjaka. Ne možemo, kako neki ljudi danas nasilno čine, umaći svojim svakodnevnim dužnostima i poslovima, svojim obiteljima, zajednicama i odnosima. Bez sumnje, obiteljski i uopće zajednički život nije lagan, niti je lagano raditi zajednički u timu, živjeti u društvu i državi s različitima od sebe. Ima teških ljudi za život, teških poslova, teških odnosa, da bismo rado sve napustili i uzmakli u samoću. Nekada je to dobro učiniti, i nužno. Jer nitko nije osuđen da trpi ičiji teror. Ako odnosi postaju pakleni, treba se maknuti, promijeniti životni put, pa i razići se. Naravno, ne za sitnice, nego sagledavši sve razloge, nakon ozbiljna ispitivanja i sumjerujući sve s drugima i Božjom riječi.

Toliki su ljudi – veliki i mali, poznati i anonimni – ostavili kuće, svoje bližnje, neki i pobjegli, neki i u svađama. Svatko je kovač svoje sreće i mora slušati Božji glas koji samo njemu biva upućen da izvrši svoju osobnu misiju u životu. Na početku Biblije stoji «otac vjere» Abraham koji je radikalno promijenio životni put, ostavio i oca i svoj zavičaj. Ali, promjene ne smiju biti zbog vlastitoga komoditeta, vlastite sebičnosti, nego u dogovoru s Bogom i bližnjima. Ima naime nas koji se nigdje ne bismo sabrano i temeljito založili, radili bismo sve drugo, svaštarili, samo ne bismo činili ono što smo dužni činiti i za što smo se sami odlučili; sa svima bismo bili samo ne sa svojima za koje smo se vezali. Anto Pustinjak nam pokazuje da je nužno promijeniti nešto bitno, i onda dosljedno nastaviti tim novim putem. Nije život puki eksperiment, niti zbroj hirovitih i stalno promjenjivih odluka, niti samo spontano trošenje dana bez plana i smisla.

Život, koji god izabrali, među ljudima ili povučenije, nije bez kušnji. Štoviše, nije isključeno da u odricanjima i samoćama, u borbama sa sobom, kušnje budu još jače. To svjedoči Anto svojim životom. Kad se čovjek «posveti», kako kažemo, tada su kušnje još jače i zavodljivije. Što se čovjek više penje, sve mu je teže, sve su veće mogućnosti pada, sve je zahtjevnija budnost i snaga. Kad se čovjek trapi glađu, kada posti, želja za hranom postaje snažnija. Kada čovjek želi suspregnuti svoj jezik, ili pročistiti svoje misli, postaje osjetljiviji na svaku riječ, i na svaku misao.

Kad se dakle Anto povukao iz svijeta u pustinju i samoću, nije se lišio ni muka ni tegoba. Morao je i dalje otkrivati smisao postojanja i od sebe strpljivo i mukotrpno činiti korisna čovjeka. Njegov daljnji život bio je organiziran kroz dva temeljna elementa, ustvari kroz dva nezaobilazna vida vjere i života, a što će postati – malo i prezaoštreno shvaćeno – svojina redovnika, a stvar je zapravo svih ljudi, svih vjernika: izgradnja osobnosti kroz molitvu i rad. Molitva i rad se slijevaju u jednu životnu cjelinu, ne samo verbalna molitva, nego svaki posao treba biti hvala i proslava Boga.

Za sv. Antu Pustinjaka govori se da se mnogo borio s ludim mislima koje su opisivane u slikama životinja: slonovi, lavovi, konji, svinje, razni zmajevi i morska čudovišta. Posebno se ističu svinje, inače dobre i korisne životinje, ali nisu preporučljive za hranu u toplim krajevima zbog masnoće. Navode se svinje kao simbol životinja koje mogu sve jesti, i koje se vole valjati u blatu; ugodno im živjeti u kaljuži. Zato se svinje uspoređuje s ljudima, jer se neki ljudi predaju proždrljivosti, neki i od nas volimo ležati u moralnoj kaljuži i govoriti kako je to jedini moguće i najbolje. U kaljuži je toplo, ali nije čisto

Anto je radio i fizičke poslove. Onako kako je prije činio na njivama, naslijedio je mnoga jutra zemlje, tako je kasnije i u samoći nastavio fizički raditi da se prehrani. Uz to, kombinirao je duhovni rad. Molitvu je osnaživao duhovnim štivom, čitao je Sveto pismo, ali čitao je spise duhovnih ljudi i teologa prije sebe. Ne može se biti vjernikom samo molitvom, pustim nabrajanjem molitvica, nego i meditacijama i razmatranjima, čitanjem duhovne literature. I danas mnogi od nas trošimo dosta vremena uz televiziju ili još više uz internet. I tu ima vrlo površnih poruka, plitkoće i nasilja, često i širenja mržnje prema drugima, pa se naš duh hrani lošom hranom. Otrovani smo raznim vijestima, porukama i saznanjima. To je loše za našu duhovnu higijenu, za zdravlje duše i duha.

Kad smo na društvenim mrežama, ne samo što nismo u izravnoj komunikaciji oči u oči s bližnjima, nego sudjelujemo u sveopćem i često anonimnom brbljanju koje nerijetko nema dobre namjere, nego želi zavesti ljude, naivno im pokazati da je lagano doći do istine, uspjeha, vjere ili ljudskosti uopće.

Od Ante Pustinjaka trebamo naučiti kako nije važno samo odricati se od nagomilavanja materijalnoga, od prekomjerne hrane, jer s punim stomakom ne možemo raditi, s pijanom glavom ili u ovisnosti o drogi, kocki, ne može se biti čestit, nego i duhovnih novotarija, i duhovne hrane koja ne hrani nego truje naš duh. Ako se pustimo strastima, ako ne vladamo sobom, pada nam svašta napamet i tko zna u čemu sve možemo završiti. Važno je dakle odricati se od vijesti koje se prekrivaju maskom vjere i duhovnosti, važno je zapostiti od ovisnosti od neke emisije ili serije koje nas ne čine boljim ljudima.

Nažalost, skloni smo odlučivati se za ono što je manje dobro i lošije. Suvremena askeza i važan vidi duhovnosti značio bi odricanje od informatičke radoznalosti, od požude da budemo totalno informirani, da odmah i brzo «zgrabimo» svaku novost, te da nam bude važnije da smo formirani, izgrađeni, da pažljivije slušamo i s više ljubavi komuniciramo s bližnjima. Radoznalost, kao i sve naše osobine, imaju svoju dobru, ali i tamnu stranu. Radoznalost je, recimo, dobra za studij, za sabiranje znanja, ali radoznalost može postati strašan gospodar. Možemo postati robovi znatiželje i kontrolori ljudi.

Nimalo nebitna stvar u izgradnji samih sebe, naše vlastite ličnosti jesu naše misli, naš unutarnji čovjek koji ni nama samima nije uvijek jasan ni na raspolaganju. Znamo se i sami žaliti da nas bez našega htijenja salijeću svakojake misli, neuredne i zle; misli mržnje, opakosti, prezira, omalovažavanja. Ima nas koji se izvana pokazujemo uljudni, stalno krečimo fasadu, a nutrina nam je puna napuklina i truleža. Za sv. Antu Pustinjaka govori se da se mnogo borio s ludim mislima koje su opisivane u slikama životinja: slonovi, lavovi, konji, svinje, razni zmajevi i morska čudovišta. Posebno se ističu svinje, inače dobre i korisne životinje, ali nisu preporučljive za hranu u toplim krajevima zbog masnoće. Navode se svinje kao simbol životinja koje mogu sve jesti, i koje se vole valjati u blatu; ugodno im živjeti u kaljuži. Zato se svinje uspoređuje s ljudima, jer se neki ljudi predaju proždrljivosti, neki i od nas volimo ležati u moralnoj kaljuži i govoriti kako je to jedini moguće i najbolje. U kaljuži je toplo, ali nije čisto.

Nema sumnje nije jednostavno biti uvijek sabran i čist u svojim mislima. Ni u molitvi. Dok smo mlađi salijeću nas češće misli moći i tjelesne požude, kad smo stariji nemamo baš bolju sabranost, salijeću nas također misli, sada više nemoći, nesigurnost, da ćemo ostati gladni, bez novca, također i misli ljubomore i zavisti.

Svakojake misli znaju salijetati čovjeka u «nevrijeme», u molitvi, na misi, u najsvetijim trenucima; znamo kad najmanje se nadamo biti rastreseni; odnesu nas naše ideje i brige. Sve to govori da nismo apsolutni gospodari sebe. Proces čišćenja i sabiranja misli ne  prestaje. Važno je prihvatiti da se čitava života valja učiti gledati čisto i da to ne postižemo jednom zauvijek, kao i da čitava života valja slušati druge dok govore, njegovati unutarnji sabrani pogled i pozorni sluh, učiti se gledati bez zla oka i slušati bez unaprijed donesena zaključka (bez predrasuda, zavisti, nadmenosti, prezira). Nikada dovoljno naglasiti da je nasušno potrebno izgrađivati čistu nutrinu. Tko ne odgaja unutarnjeg čovjeka, lako postaje dvoličan, namješten, duhovna razvalina.

Kod izgradnje sabranoga čovjeka i čistih unutarnjih misli, budimo skromni. Najprije vrijedi sebi priznati da smo slabi, krhki, pa i lažni. To je Anto činio uz molitvu i traženje pomoći od Boga. Što si djelujemo jači, to više trebamo pomoć Božju i bližnjih. Bog nas poziva da s njime nastavimo čišćenje svoje memorije, rana i zlopamćenja. I u tome nema kraja. Kad pomislimo da smo stigli željenom cilju, iznova nas salijeću kušnje, i znamo pasti ispod točke polaska, kao da ništa prije nismo činili. Valja dakle učiti se dobrohotno gledati stvari, ljude, žene, muškarce; radovati se dobroti i uspjehu drugih.

Kod izgradnje sabranoga čovjeka i čistih unutarnjih misli, budimo skromni. Najprije vrijedi sebi priznati da smo slabi, krhki, pa i lažni. To je Anto činio uz molitvu i traženje pomoći od Boga. Što si djelujemo jači, to više trebamo pomoć Božju i bližnjih. Bog nas poziva da s njime nastavimo čišćenje svoje memorije, rana i zlopamćenja. I u tome nema kraja.

Još jedna važna osobina sv. Ante zavrjeđuje kratak osvrt. Iako je bio pustinjak i povučen od svijeta, nije prekidao odnose s ljudima. Premda nije išao drugima, njemu su ljudi rado dolazili da ga slušaju, da im dadne savjet. Danas je to također važno. Potrebni su nam duhovnici, ispovjednici, ljudi koji će nam pomoći. I nama svećenicima i fratrima. Radi se o duhovnim sugovornicima, dobrim prijateljima, onima koji nam neće ugađati, nego će nam iz ljubavi govoriti istinu.

Anto je bio čovjek kojem su dolazili tražitelji životnog smisla, ljudi u problemima, ljudi koji se nisu snalazili, koji su bježali ili čak bili duhovni avanturisti. Radeći na sebi, Anto je stekao životnu mudrost i praktičnu razboritost vjere. Nije bio duhovni šarlatan, prodavač jeftinih vjerskih savjeta, kakvih nezrelih i neiskusnih savjetnika danas ima, koji zavode ljude lakim duhovnim receptima ili koji rasprodaju evanđelje kao nacionalističku mržnju i religijsku isključivost, koji indoktriniraju i upravljaju ljude na lakši i lošiji put, koji čak pod krinkom duhovnosti i vjere u Boga seksualno zavode slabe i maloljetne ili se bogate na nevoljama potlačenih, migranata i ljudi u potrebi.

Anto nam svjedoči da je iznimno važno i u našem vremenu, usprkos svim nastranostima, biti čovjek dobrog savjeta, pouzdan sugovornik, vjeran i istinit duhovnik i pratilac; čovjek od kojega se ljudi u nevolji neće sklanjati niti bježati, koji druge neće skupljati kupovinom, novcem, ucjenama i strahom (kako to čine razni svodnici, političari i vlastohlepni crkvenjaci), koji neće biti neobvezatni duhovni harlekin, nego čovjek pozorna slušanja i strpljiva razumijevanja, prijateljski oslonac u nevolji i sudionik radosti tuđeg uspjeha i sreće.

---

Fra Ivan Šarčević

---