Putokaz prema pravdi i ljudskosti

Neki ljudi u određenim povijesno-političkim i društvenim prilikama postanu zlobni, ne zbog prilika, nego im prilike samo olakšaju da na površinu ispliva njihova izgrađena priroda, dok identične okolnosti određene ljude još više učvrste u njihovoj ljudskosti. Ne vjerujem da se netko rodi zao ili dobar, nego da takav postane. Nije uvijek osoba isključivo kriva ili zaslužna za osobne životne stavove. Na naše formiranje utječu obitelj, društvo, škola, prijatelji, religija, politika, i mnogi drugi faktori. No, ipak svaki pojedinac ima u krajnjoj liniji mogućnost napraviti osobnu odluku protiv svega onoga što ga je uvjetovalo. Prema tom principu, dobre osobe imaju mogućnost postati loše a loše osobe dobre. Ovo zadnje se ne događa prečesto, ali i u tu mogućnost smo se svi uvjerili.

Zapanjujuće je kako se za vrijeme prirodnih katastrofa, kada je zakon samo nakratko nefunkcionalan, pojave individue koje počnu krasti, praviti nasilja svake vrste nad osobama, kršiti zakone, dok se s druge strane u određenim pojedincima probudi zaštitnički i spasilački instinkt, ne samo prema svojoj vrsti i materijalnim dobrima, nego i prema životinjama.

Böll opisuje život čovjeka koji odlučuje radije biti klaun, nego dio licemjerne visoke buržoazije. Nije htio biti dio ambivalentnih politika, licemjernog dvostrukog morala i materijalističkog svjetonazora

Kako je teško ostati čovjek, dobro je znao Heinrich Böll (1917.-1985.), jedan od vodeći njemačkih književnika poslije Drugog svjetskog rata, kritičar društveno-političke stvarnosti u Njemačkoj. On je doživio predratna, ratna i poratna previranja u Njemačkoj. Svašta je iskusio. Vidio je kako se ljudi bez ikakvih kriterija odlučuju za zlo i neljudskost. Ti isti ljudi u novom političkom kontekstu počeli su zastupati i boriti se za potpuno oprečne vrijednosti. Njima je jedino važan profit i osobna sigurnost. U svojem romanu “Ansichten eines Clowns” [Gledišta jednog klauna], Böll opisuje život čovjeka koji odlučuje radije biti klaun, nego dio licemjerne visoke buržoazije. Nije htio biti dio ambivalentnih politika, licemjernog dvostrukog morala i materijalističkog svjetonazora. Kritizirao je i Crkvu koja se stavila na stranu bogatih. Završava kao prosjak svirajući gitaru na željezničkom kolodvoru u Bonnu. Prema Böllu, klaun je postao istinski čovjek i kršćanin. Njego životni moto je postao: sačuvati ljudskost!

U povijesti čovječanstva nije bilo razdoblja bez ljudske zlobe i ratova većih ili manjih razmjera. Poznati su nam Šestodnevni, Jednogodišnji, Četverogodišnji, Petogodišnji, Tridesetogodišnji… pa i Stogodišnji ratovi. O tome nam pripovijedaju mitološke i povijesne knjige. Izgleda da su u svim ratovima zli ljudi uspješniji. Oni često i nakon rata vladaju i odlučuju o sudbinama dobrih ljudi. No, ne smijemo zaboraviti na riječi pape Franje koje neumorno ponavlja i opominje nas: „Rat, svaki rat, uvijek je poraz, uništenje ljudskog bratstva.“

Trenutna geopolitička situacija na svjetskoj razini ponovno ide na ruku zlim ljudima. Od politički i vojno moćnih ljudi očekujemo spas i pravedno rješenje aktualnih ratnih žarišta u svijetu. Otvoreno se trguje područjima i ljudskim životima. To kao da je postalo normalno. Polako se privikavamo na ovu tržišnu darvinističku utakmicu u kojoj uvijek pobjeđuju najagresivniji i najjači. Počinjemo im se diviti i nosati njihove transparente u povorkama.

Upozoravajuće je to što su se mnoge osobe, grupe, vjerske zajednice, pa i narodi opredijelili za Donalda Trumpa ili za Vladimira Putina, a neki za obojicu. I dalje zastupaju dobrotu, političku ispravnost i vjerničku autentičnost, a smatraju da je korektno podržavati ovakve ljude, jer oni su, naime, u vremenu moralne, političke i ideološke dezorijentacije jedini koji nude ispravnu alternativu pragmatične i oportunističke realpolitike. Kao da im više ne smeta što je ova politika daleko od njihovih prvotnih ideala i vizija.

S druge strane, koliko god s pravom bili na strani Ukrajine i Ukrajinaca, a protiv zle ruske politike i njezinog bezdušnog diktatora, ne bismo smo se smjeli radovati kada čujemo vijest kako su ukrajinski dronovi u rane jutarnje sate pogodili moskovske naseljene četvrti i uništili materijalna dobra i ljudske živote. Radovati se tome je neljudski.

Ne smijemo zaboraviti na riječi pape Franje koje neumorno ponavlja i opominje nas: „Rat, svaki rat, uvijek je poraz, uništenje ljudskog bratstva.“

Srbi od 1999. obilježavaju u Beču godišnjicu NATO-ovog bombardiranja Savezne Republike Jugoslavije pod motom: „Da se nikad ne zaboravi!“ Ove godine su 22. ožujka najavili jedan simpozij na temu „O agresiji protiv Jugoslavije“, a 24. ožujka su zakazali memorijalni skup ispred Katedrale svetog Stjepana u centru Beča. Zgražaju se nad neljudskosti i okrutnosti NATO-ovog bombardiranja Savezne Republike Jugoslavije. Ponašaju se kao da se ništa nije dogodilo prije 1999. godine u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Tadašnja srbijanska vrhuška je na tim prostorima iza sebe ostavila krvava stratišta. Sve dok barem ne pokušamo vidjeti sve nedužne žrtve na svim stranama kao sramotu i odgovornost svih nas, mirne duše se možemo pripremiti na zločine još većeg intenziteta.

Ministarstvo obrane Republike Srbije piše da je „u NATO bombardovanju poginulo 81 dete”. Ma da se samo prepalo “81 dete”, za svaku je osudu i na sramotu cijeloga svijeta, a da ne govorimo o tome što je izgubilo nedužne živote. Djecu i ljude koji pate, ne smijemo gledati kroz naciju, vjeru, boju kože ili bilo koju drugu konotaciju koja bi ih drugačije vrednovala. Zauzmimo se za svu djecu i potlačene svijeta!, trebala bi biti ideja vodilja ovakvih memorijalnih skupova.

Politike i političari se često služe obmanjivanjima, lažnim izjavama, nerealnim obećanjima, zamjenama teza, kako bi nam zamazali oči. Mnogima se teško u svemu tome snaći. Kako ostati čovjek i razlučiti ispravno od neispravnog, pravdu od nepravde, ljudskost od neljudskosti? Možda bismo odgovor na ovo pitanje mogli potražiti kod austrijskog pjesnika Ericha Frieda (1921.-1988.) koji u svojoj pjesmi “Putokaz” nedvosmisleno kaže kako možemo biti sigurni da nismo izgubili smjer prema pravdi i ljudskosti.

( … )
Premda nije lako boriti se
protiv nepravde
ipak se pritom lako ne gubi smjer,
jer nepravda tako blještavo svijetli
i širi tako snažan miris
da nitko ne mora izgubiti nepravdin trag.
Kada je put prema pravdi i budućnosti
mračan i skriven,
tada se držim nepravde
koja je vidljiva nasred puta,
i možda, dok sam još tu,
nakon moje borbe s nepravdom,
raspoznat ću dio puta
koji vodi prema pravdi.

Predrag Mijić, polis.ba