Edith Stein – savjest čovječanstva

U vremenima kada su se ponovno probudili duhovi mržnje, kada se ljudi dijele po naciji, vjeri, jeziku ili političkoj pripadnosti, kada ratovi gutaju živote nevinih i kada se ljudska prava često spominju na usnama moćnih, ali zaboravljaju kada postanu prepreka interesima sila ovoga svijeta – potrebno nam je sjetiti se ljudi koji su svojim životom svjedočili jednu drukčiju logiku: logiku istine, ljubavi i dostojanstva svakoga čovjeka. Jedna od takvih osoba bila je Edith Stein, žena čiji je život poput ogledala kroz koje možemo pogledati vlastitu savjest.

Rođena je 1891. godine u židovskoj obitelji u Breslauu, koji je pripadao Njemačkom Carstvu, odnosno Kraljevini Pruskoj, u pokrajini Šleskoj (Schlesien), a danas se taj grad zove Wrocław (Vroclav) i nalazi se u Poljskoj, na rijeci Odri. Bila je izuzetno nadarena filozofkinja, učenica slavnog filozofa Edmunda Husserla. U mladosti je izgubila vjeru i tražila je istinu kroz razum, znanost i filozofiju. Tražila je ono što je stvarno i što čovjeka vodi prema punini života.

Kroz susret s kršćanskom vjerom otkrila je Isusa. Kasnije je postala karmelićanka i uzela ime sestra Terezija Benedikta od Križa. Nije nikada zanijekala svoje židovsko podrijetlo. Naprotiv, sve više je shvaćala duboku povezanost svih ljudi pred Bogom. Kada je u Europi rastao nacizam, Edith Stein je jasno vidjela opasnost ideologije koja čovjeka svodi na krv, naciju i pripadnost. U pismo papi Piju XI. od 12. travnja 1933. piše: “Tjednima već u Njemačkoj gledamo djela koja se rugaju svakom osjećaju pravde i čovječnosti.”

Dana 2. kolovoza 1942. Edith Stein je uhićena u karmelićanskom samostanu u Echtu zajedno sa svojom sestrom Rosom. Prema svjedočenjima, nije pružala otpor niti je pokazivala paniku. Naprotiv, nastojala je umiriti druge. Posebno je poznata njezina reakcija prema sestri Rosi. Prema jednom od svjedočanstava, kada su ih odveli, Edith joj je rekla: „Dođi, idemo za naš narod.“ Ta rečenica dobro odgovara njezinu razumijevanju vlastite židovske pripadnosti i kršćanskog poziva. Nije pokušavala svoju sudbinu promatrati samo osobno, nego ju je povezivala sa sudbinom svoga naroda.

Prebačene su 4. kolovoza u tranzitni logor Westerbork, a 7. kolovoza Edith i Rosa Stein, zajedno s velikim brojem drugih židovskih zatočenika, deportirane su iz Westerborka prema Auschwitz-Birkenauu. Edith Stein i njezina sestra Rosa ubijene su 9. kolovoza 1942. u plinskoj komori u logoru Auschwitz-Birkenau. Auschwitz-Birkenau Museum navodi da su Edith, Rosa i još 521 osoba iz njihova transporta nakon selekcije ubijene u jednoj od tadašnjih plinskih komora u Birkenauu, poznatih kao „crvene i bijele kuće“.

Najzanimljivija su svjedočanstva ljudi koji su je vidjeli između 4. i 7. kolovoza 1942., dok je bila zatočena u Westerborku. Jedan od svjedoka bio je Johannes Wielek, član židovskog vijeća u Westerborku. Prema kasnijem svjedočanstvu iz 1962., Edith Stein ga je zamolila da pošalje poruku u samostan u Echtu i zatraži da im pošalju krunice. Wielek je kasnije opisao razgovor s njom i njezin mir unatoč okolnostima.

Postoje i izvještaji o njezinu ponašanju prema drugim zatočenicima. Prema svjedočanstvima koja su zabilježena u biografskoj literaturi, Edith je u Westerborku bila mirna i sabrana te je pomagala drugim ženama i djeci. Navodi se da je prala i češljala djecu te se brinula da dobiju hranu.

Prepoznajući univerzalnu dubinu njezina svjedočanstva, papa Ivan Pavao II. proglasio je Edith Stein blaženom 1. svibnja 1987., svetom 11. listopada 1998. godine, a 1. listopada 1999. i suzaštitnicom Europe, zajedno sa svetom Brigitom i svetom Katarinom Sijenskom. Time je njezin život postao uzor kršćanskoga življenja i snažan primjer kako se s vjerom, ljubavlju i predanjem nasljeduje Isusov put. Njezin spomendan slavi se 9. kolovoza – na dan njezine mučeničke smrti.

Njemački povijesni muzej navodi da je propaganda stvarala pojednostavljenu sliku svijeta u kojoj su demokrati i Židovi predstavljani kao krivci za političku i gospodarsku krizu. Danas se za svjetske krize često optužuju oni koji su sami najveće žrve tih kriza. Posebno je opasno kada se složeni društveni i gospodarski problemi pripisuju čitavim narodima, vjerskim ili etničkim skupinama, jer takvo kolektivno optuživanje podsjeća na propagandne obrasce koji su u prošlosti poticali mržnju i progon.

Danas gledamo rat u Ukrajini koji već godinama donosi smrt, razaranje i izbjeglištvo. Gledamo strašnu patnju civila u Gazi, Sudanu i drugdje, gdje slike mrtve djece, uništenih domova i očajnih obitelji ranjavaju savjest čovječanstva. Slušamo i opasnu retoriku moći u kojoj se interesi velikih država često pokušavaju prikazati kao borba za moralne ideale, dok obični ljudi plaćaju cijenu sukoba. U takvom svijetu kršćanin ne smije izgubiti sposobnost da vidi čovjeka iza političke etikete. Edith Stein je jasno prepoznala zlo svoga vremena. Ali nije dopustila da mržnja prema zlu pretvori njezino srce u mržnju prema ljudima. Možemo iz njezine rečenice, koju je napisala u pismu iz 1931., kao kršćani povući pouku koja nam može biti važna u svakom vremenu: “U osnovi imam reće samo jednu malu, jednostavnu istinu: kako započeti živjeti držeći Gospodina za ruku.“

Držati Gospodina za ruku znači ne dopustiti da tuđa mržnja uđe u naše srce. Možemo se ne slagati s nečijim stavovima, možemo osuditi nepravdu i nasilje, ali pritom ne moramo mrziti čovjeka. Kršćanin je pozvan razlikovati čovjeka od njegova postupka i ne uzvraćati zlom na zlo.

Ničija nacija, vjera, jezik ili političko opredjeljenje ne određuju njegovu ljudsku vrijednost. Pred Bogom je svaki čovjek osoba dostojna poštovanja. Zato bismo trebali biti oprezni prema riječima kojima cijele skupine ljudi proglašavamo krivima, opasnima ili manje vrijednima.

Držati Gospodina za ruku ne znači šutjeti pred nepravdom. Naprotiv, kršćanin je pozvan govoriti istinu, ali bez ponižavanja i mržnje. U vremenu propagande, manipulacije i lažnih vijesti važno je provjeravati informacije, ne širiti neistine i imati hrabrosti reći: „Ne znam“, kada nešto ne znamo.

Ljudska prava ne smiju biti vrijednost koju branimo samo kada to odgovara „našima“. Ako vjerujemo da je svaki čovjek stvoren na sliku Božju, tada dostojanstvo nedužnog čovjeka mora biti jednako važno bez obzira na to kojoj naciji, vjeri ili strani pripada.

Rat lako postane samo vijest koju pročitamo i zaboravimo. Iza svake brojke nalazi se ljudski život, obitelj, majka, otac, dijete, starac ili mlada osoba s vlastitim nadama i snovima. Držati Gospodina za ruku znači ne dopustiti da nam srce otupi pred tuđom patnjom.

Kršćanska molitva za mir ne smije biti izgovor za pasivnost. Moliti za mir znači dopustiti Bogu da najprije mijenja nas, a zatim učiniti ono što je u našoj moći: pomoći potrebitome, zaštititi slabijega, pomiriti zavađene, odbiti sudjelovati u mržnji i svojim riječima unositi mir ondje gdje ga nema.

Ne možemo zaustaviti svaki rat niti promijeniti odluke svjetskih moćnika, ali možemo odlučiti kakvi ćemo biti prema ljudima koje susrećemo. Možemo prestati širiti podjele u obitelji, na poslu, među prijateljima i na društvenim mrežama. Mir velikih naroda počinje malim koracima među ljudima.

Politička uvjerenja mogu biti različita, ali kršćanin ne bi smio dopustiti da politička pripadnost postane mjerilo vrijednosti drugoga čovjeka. Nijedna ideologija, stranka ni politički interes nisu vrijedni toga da zbog njih izgubimo sposobnost vidjeti čovjeka ispred sebe.

Edith Stein svojim je životom pokazala koliko je važna vjernost istini i čovjeku čak i onda kada je cijena te vjernosti visoka. U vremenu kada se od nas često traži da biramo „svoje“ ili „njihove“, kršćanski je odgovor drukčiji: najprije stati na stranu dobra, istine, mira i dostojanstva svakoga čovjeka.

Možda je upravo to najjednostavnija, ali i najzahtjevnija pouka Edith Stein. Držati Gospodina za ruku znači svakoga dana iznova birati ljubav umjesto mržnje, istinu umjesto laži, mir umjesto nasilja, praštanje umjesto osvete i čovjeka umjesto ideologije. Ne možemo promijeniti cijeli svijet, ali možemo odlučiti da preko nas mržnja neće dobiti još jedno mjesto na kojem će rasti.

U vremenu koje ponovno iskušava našu vjeru u čovjeka, možda nam zato nije potrebna velika i složena formula. Dovoljna je ona mala, jednostavna istina Edith Stein: živjeti držeći Gospodina za ruku. A to znači dopustiti da nas Božja blizina učini ljudskijima – hrabrijima pred nepravdom, osjetljivijima prema patnji i spremnijima graditi mostove ondje gdje drugi podižu zidove.

---

Predrag Mijić, polis.ba

---