Massimo Recalcati: Nebo na zemlji. Zbogom Enzu Bianchiju

Smrt Enza Bianchija [1943-2026] ostavlja veliku tugu posebno onima koji su ga poznavali i voljeli. Odlazak prijatelja uvijek nalikuje iščeznuću cijeloga svijeta. Moje prvo sjećanje vezano je na njegovu snagu, životnost, energiju toga čovjeka. To je ono što evanđelja opisuju kao snaga (dynamis): njegov je život bio kadar biti doista živ. Postojao je neka vrsta vatre koja je pokretala sve što je radio: učenje, pisanje, propovijedanje, brigu o vrtu i samostanskoj kuhinji, putovanja, susrete s braćom, sestrama i prijateljima, razgovore, nježne odnose sa svojim psima, odabiranje pravih vina za svoj stol, ljubav prema umjetnosti.

Ukratko, u svemu tome i u mnogim drugim njegovim bezbrojnim aktivnostima u prvi je plan izbijao život u punini. Ne žrtveni asketizam, mrtvljenje tijela, pokora kao na gubilištu. Ako se tako želi, upravo je to bila najradikalnija značajka njegova kršćanstva: radosno prihvaćati život u svim njegovim raznolikim oblicima. To je temeljni Isusov nauk koji je želio naslijediti i prenositi: „Nisam došao osuditi svijet, nego ga spasiti.“

Što znači biti kršćanin? To je bilo pitanje na koje Enzo Bianchi nikada nije prestao odgovarati. „Kako se još uvijek može imati vjere u čovjeka ako je čovjek stvorio Auschwitz?“, rekao je jednom naglas tijekom našeg putovanja u Jeruzalem zajedno s drugim prijateljima i prijateljicama. Pitanje koje je namjerno odjekivalo kao jeka onoga koje je svojedobno Adorno postavio pred užasom Shoaha: „Može li se još uvijek pisati poezija nakon Auschwitza?“

Bianchijevo promišljanje, koje se proteže kroz golem broj njegovih spisa, vodi izravno do pitanja koje ga je najviše zaokupljalo: što ostaje od kršćanstva kada mu oduzmemo sigurnost koju pruža Bog smješten onkraj života, odvojen od povijesti i od bezbrojnih proturječja postojanja? Dok ga ateistička kritika religije — ona Freudova in primus — opisuje kao kukavički bijeg pred grubostima stvarnosti, monah Enzo upravo kroz vrata vjere ulazi u samo srce povijesti.

U tome on slijedi trag luteranca Dietricha Bonhoeffera: Isus nije došao tražiti od nas da prigrlimo novu religiju, nego da prigrlimo život. Kršćanstvo Enza Bianchija bilo je imanentističko kršćanstvo koje nipošto nije isključivalo nesagledivu dimenziju otajstva. No, to se otajstvo u njegovim očima više odnosilo na lik Isusa nego na lik Boga.

Kada su Pasoliniju postavili pitanje vjeruje li da je Isus Sin Božji, odgovorio je da ne može vjerovati u to da bi čovjek mogao biti Sin Božji. Pa ipak, čvrsto je vjerovao da je u Isusu, upravo kao čovjeku, bilo nečega božanskog. Enzo Bianchi cijenio je taj odgovor. Ako Riječ ulazi u tijelo, onda je upravo tijelo mjesto na kojem pitanje Boga neizbježno postaje pitanje čovjeka.

To je točka u kojoj Bianchijeva teologija prelazi u radikalnu antropologiju. Božja drugost nije na nebesima, nego se pojavljuje na zemlji; nije gore, nego ovdje dolje. Ovdje na scenu stupa još jedna velika teološka referenca Enza Bianchija, a to je Michel de Certeau i njegova ideja kršćanskoga Boga kao susreta koji nas prisiljava da svoje Ja pomaknemo iz središta, jer se On izmiče svakoj našoj iluziji o posjedovanju. Zbog toga je Bianchi dobro poznavao udaljenost koja razdvaja dogmatsku dimenziju religije od kršćanskoga iskustva vjere. Ako religije mogu postati praznovjerni mehanizmi pružanja sigurnosti, vjera nas, naprotiv, prisiljava na potpuno pouzdanje.

Kada je mladi Enzo vlastitim rukama položio kamen temeljac samostana Bose — davne zime 1965. godine — bio je sam. Oko njega nije bilo nikoga, nikakva jamstva, nikakve institucije, nikakve zaštite, nikakve preporuke, nikakva naloga. Obnovio je napušteno seosko imanje na području Serre di Ivrea, živeći sam, a potom s prvim suputnicima, trinaest godina bez električne energije.

Danas je teško prisjetiti se vremena osnutka jednog od najuzvišenijih mjesta kršćanske duhovnosti našega vremena, koje je oko sebe okupilo narod vjernika i laika, jednostavnih ljudi i intelektualaca, koje je omogućilo međureligijski i međukršćanski dijalog od iznimne važnosti, koje je sijalo i čuvalo kršćansku kulturu u našoj zemlji i šire. No na početku svega stajali su samo srce Enza Bianchija i njegove ruke. Nije bilo ničega drugoga osim gole snage njegove vjere, ustrajnog nastojanja da vlastitim životom posvjedoči kako su život u radosti i vedrini mogućnost ovoga svijeta.

Je li se bojao umrijeti? Vjerujem da jest. I to veoma, kao što se, uostalom, obično događa svima onima koji su duboko voljeli život. Uostalom, i Isus Krist se toga bojao, kada u Getsemaniju moli Oca da mu dopusti još živjeti, da udalji od njegovih usana gorku čašu smrti. Tu tajnu — tajnu smrti — Enzo je dobro poznavao: ni vjera je ne može pripitomiti.

Jednom mi je, kad je već bio veoma star, rekao da je ujutro volio grliti stabla i veliko kamenje. Pretpostavljam da je i to bio jedan od njegovih načina molitve. Ne podižući pogled prema nebu, nego pronalazeći nebo na zemlji.

Massimo Recalcati, la Repubblica, 2. rujna 2026.