Preobraženje Gospodinovo | Novi Mojsije, isti Isus

Blagdan Preobraženja Gospodinova u zapadnoj Crkvi slavi se od sredine petnaestoga stoljeća, točnije od 1457. kada ga je, kao takvoga, utemeljio papa Kalist III., dok je na Istoku postojao gotovo od najranijih vremena kršćanstva. Radi se – kako mu govori i sam naziv – o spomenu na Isusovo čudesno preobraženje pred izabranim učenicima, o čemu izvješćuju sva trojica sinoptika, što znači da se zacijelo ne radi samo o teološkom nego i o stvarnom, povijesnom događaju: opis jest midraški, no sam događaj to zacijelo nije. Opisi sve trojice sinoptika (Marko, Matej i Luka) u bitnim su stvarnostima suglasni, štoviše veoma slični, dok su njihove međusobne razlike uvjetovane teološkim naglascima tj. specifičnim porukama koje upućuju svojim adresatima, odnosno zajednici kršćana kojoj se prvenstveno obraćaju.

Tako je Matejev opis Isusovog preobraženja – koji se ove godine naviješta kao misno čitanje – protkan simbolima i slikama koji čitatelja/slušatelja vraćaju u Stari zavjet: Matej se prije svega obraća judeokršćanima, odnosno kršćanima židovskoga podrijetla i stalo mu je da oni u Isusovom liku iščitaju novoga Mojsija, štoviše onoga koji je Mojsiju ne samo ravnopravan nego i veći tj. važniji od njega.

Opis događaja u Cezareji, u kojem Isusa kao Mesiju tj. Krista prepoznaje Petar, završava Isusovim riječima da su ovdje prisutni neki koji neće okusiti smrti dok ne vide Sina Čovječjega u slavi, odnosno svome kraljevstvu (Mt 16,28), što se po svemu sudeći odnosi na paruziju, odnosno Isusov drugi dolazak, no u kontekstu Matejevog evanđelja odnosi se i na događaj koji mu slijedi: na Isusovo čudesno preobraženje, na nadnaravnu, nebesku potvrdu njegovog mesijanstva. Neki od prisutnih, točnije Petar, Jakov i Ivan, uistinu su vidjeli Sina Čovječjeg u slavi, okruženog Mojsijem i Ilijom kao najvećim starozavjetnim autoritetima i još su k tomu čuli glas s neba, Očev glas, da je Isus uistinu taj, Božji Sin, Ljubljeni, onaj u kome je Božja milina i onaj, što je osobito važno, koga treba slušati, odnosno vršiti njegove zapovijedi.

Matej svoj opis Preobraženja započinje Isusovim izborom trojice učenika i usponom na visoku goru, dok su drugi učenici, za pretpostavit je, čekali u podnožju gore, što podsjeća na Mojsijevo uspinjanje na Sinaj: Mojsije je sa sobom poveo Arona i dvojicu njegovih sinova, Nadaba i Abihu (usp. Izl 24,1.9-10). Isus se na gori pred odabranim učenicima preobrazio, doslovno metarmorfizirao, a sam je taj nadnaravni proces opisan slikama sunca i svjetlosti: lice mu je postalo kao sunce, a haljine bijele kao svjetlost. Ovakav Matejev opis opet podsjeća na Mojsija koji, silazeći sa Sinaja i noseći ploče svjedočanstva tj. saveza, nije ni znao da mu iz lica, zbog razgovora s Bogom, izbija svjetlost (usp. Izl 34,29). Uz to, Matej za razliku od Markovog evanđelja na prvom mjestu stavlja Mojsija pa onda Iliju: Mojsije i Ilija ne samo da razgovaraju s Isusom nego oni zajedno razgovaraju (grč. sinllaleo) s njim.

Poveznicu između Mojsija i Isusa u nastavku Matej pravi i preko svijetlog oblaka, što je svojevrsni oksimoron: oblak koji svijetli i koji ih još k tomu, dok je Petar još govorio, zasjeni (Mt 17,5). Iznova Matej aludira na slavu Jahvinu na Sinaju, odnosno na oblak koji „očima Izraelaca bijaše kao vatra koja sažiže“, a u koji je Mojsije ušao, po Jahvinom pozivu iz oblaka (Izl 24,17). Nadalje, kao što je nekoć govorio Mojsiju iz oblaka tako sada u događaju Preobraženja Bog, točnije glas iz oblaka, opet govori: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!“ (Mt 17,5). Uz aluzije na starozavjetnog Mesiju (moj Sin, Ps 2,7), Izaka (Ljubljeni, novi Izak, Post 22,2) i Izaijinog Slugu Jahvinog (U njemu mi sva milina!, Iz 42,1) riječi Slušajte ga! podsjećaju na novog Mojsija: „Proroka kao što sam ja, iz tvoje sredine, od tvoje braće, podignut će ti Jahve, Bog tvoj: njega slušajte!“ (Pnz 18,15). Budući da su riječi glasa iz oblaka gotovo identične onima s Isusovog krštenja (isti glas iz oblaka i iste riječi) na rijeci Jordanu (usp. Mt 3,17), zapovijed Slušajte ga! koje tamo nije bilo, ima dodatnu vrijednost. Ona je, s jedne strane, ohrabrenje učenicima i njima potvrda tj. dokaz – jer zbog njih, zbog njihove nevjere i nestalnosti, a ne zbog Isusa, se sve i događa – da je Isus Mesija, odnosno Krist, dok se, s druge strane, njome Isusu daje prednost pred svima, uključujući i Mojsija: Isusa treba slušati!

U Preobraženju Isus je ostao isti Isus, a trojica odabranih učenika su imala privilegiju vidjeti dio njegove nebeske tj. božanske slave i shvatiti da je on novi Mojsije. U nastavku će im Isus dodatno razjasniti da je i Ilija već došao u liku Ivana Krstitelja (usp. Mt 17,10-13), a njihovo je da se nakon izvanrednog iskustva, njegovog Preobraženja, Isusovim riječima, ne boje i da nikom ništa ne govore dok on tj. Sin Čovječji ne ustane od mrtvih (usp. Mt 17,7-9). Isus je ustao od mrtvih, a Božji glas da se Isusa sluša odzvanja savjestima svih njegovih učenika i učenica. Koliko ga čuju i (po)slušaju govore prije svega njihova djela: ona su živi spomenici Kristove slave koja je nekoć svjetlošću zasjenila trojicu odabranih. Na koncu, slušati Isusa znači preobražavati se na njegovu sliku, odnosno postajati kristoliki. Stoga je svaka proslava Preobraženja Gospodinovog i otvoreni poziv svim kršćanima i kršćankama da se konačno počnu preobražavati na Isusovu sliku i priliku.

Stipo Kljajić