Uzvišenje Svetog Križa: Jedan naivni Bog i dvije nostalgije njegove Crkve

Kršćanska tradicija, kako bi lakše približila neiscrpno Božje otajstvo, tijekom povijesti Bogu je pridala različite atribute. Tako se Boga naziva dobrim, svemogućim, milosrdnim, pravednim, vječnim. No, promatrajući Božju brigu za čovječanstvo, posebno onu vidljivu u utjelovljenju Isusa Krista i do kraja razotkrivenu na križu, čovjek gotovo može biti toliko slobodan da postavi pitanje može li se našemu Bogu dodati još jedan atribut: naivan?

I koliko god to zvučalo svetogrdno, ima li kakvog utemeljenja? Je li Bog mogao biti baš potpuno uvjeren da će svojom logikom bezuvjetne ljubavi nešto promijeniti u ovom svijetu? Još na početku vremena stvara slobodnog čovjeka i daje mu mogućnost da živi s njime ili bez njega. I čovjek vrlo brzo zaključi: Bog mi nije potreban. Ne mora on biti kriterij mojega života. Njegova riječ me ograničava, čini me slugom, a ja želim gospodariti. I od tada se ta stara priča samo ponavlja. Čovjek želi imati zadnju riječ, sačuvati svoj ugled, zaštititi svoje interese, pregaziti ono što mu smeta i, ako je moguće, gospodariti. Ako ne ljudima, onda barem okolnostima; ako ne okolnostima, onda vlastitom slikom o sebi.

I Bog od početka promatra čovjeka koji želi živjeti usredotočen samo na sebe. Imao je valjda tisuću prilika da od nas odustane, da bude malo manje naivan, da napokon shvati s kim ima posla. Ali nije. U punini vremena dolazi u Isusu Kristu i u čitavom životu toga siromašnog tesara iz Nazareta otkriva neku posve drukčiju logiku života. On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe oplijeni, uzevši lik sluge. Bog se, dakle, ne uzvisuje, nego silazi. Ne traži da mu peru noge, nego kleči pred tuđima. Ne pobjeđuje tako što će neprijatelja zgaziti, nego dopušta da njega zgaze, a on neće prestati ljubiti. I to smo nazvali križem.

Zato blagdan Uzvišenja svetoga Križa nije slavlje nekoga našega znaka, vjerskoga obilježja koje treba ponosno pokazati svijetu. On je puno neugodniji. Križ je objava kakav je Bog. I upravo zato postaje pitanje: kakvim se Bogom mi zapravo dičimo?

Jer križem se svašta može učiniti. Može ga se objesiti na zid, nositi oko vrata, postaviti na brdo, staviti u grb, braniti na trgovima, zaklinjati se njime, a pritom potpuno promašiti Onoga koji na njemu visi. Može li se to dogoditi nama? Može li se to dogoditi Crkvi koja je dvije tisuće godina usredotočena na središnji simbol vlastite vjere? Možemo li križ toliko naviknuti gledati da više ne vidimo što nam govori? Itekako možemo. Možda je upravo to jedna od trajnih kršćanskih napasti: slaviti križ, a ne podnositi njegovu logiku.

I to je napast Crkve kroz cijelu povijest. U jednoj istoj Kristovoj Crkvi neprestano se izmjenjuju dvije nostalgije, kako ih je nazvao Željko Mardešić. Jedna priželjkuje ”konstantinovsku” Crkvu svjetovne moći, kojoj je temeljna potreba biti važna društvena sila, imati utjecaj, povlastice, riječ koja se mora čuti i mjesto s kojega se može određivati smjer drugima. I često ne shvaća koliko je svjetovna moć i bogatstvo opterećuju i udaljuju od ideala zbog kojih postoji.

Jer Raspeti nema gotovo ništa od onoga za čim čezne konstantinovska nostalgija. Nema politički utjecaj, nema vojsku, nema zaštitu, nema povlasticu, nema pravo veta, nema čak ni dobar glas u javnosti. Predstavljen je kao gubitnik, opasnost, bogohulnik, netko koga treba ukloniti. Oduzeli su mu odjeću, dostojanstvo, slobodu i život. I kršćanstvo ima drskosti tvrditi: upravo tu objavila se Božja pobjeda.

Takav Bog, međutim, nije uvijek praktičan. Teško je s njime graditi religiju moći. Previše toga kvari. Ne dopušta nam da vlastitu želju za vladanjem lako proglasimo brigom za istinu. Ne dopušta da osvetu nazovemo pravednošću, mržnju revnošću, a strah za vlastite povlastice obranom vjere. Stalno nas vraća na ono neugodno pitanje: je li način na koji nešto branimo još uvijek Kristov?

Jer može Crkva govoriti protiv svjetovnosti, a biti do grla svjetovna. Može bježati od svijeta i pritom od njega preuzeti baš ono najgore: logiku tabora, pobjednika i poraženih, potrebu za neprijateljem, glad za utjecajem, fascinaciju titulama, blizinom moćnika, brojevima, povlasticama, mogućnošću da naša riječ bude posljednja. Može govoriti o Raspetome, a u sebi sanjati Konstantina. I možda je upravo to najopasnija svjetovnost: ona koja više ni ne zna da je svjetovna jer se sakrila iza svetih riječi i simbola.

Ideolozi te nostalgije možda Kristu negdje u sebi još uvijek spočitavaju njegovu naivnost: ”Gospodine, nemaš strategije. Glavna su ti zanimacija siromašni, grešni, slabi i odbačeni. Govoriš o praštanju neprijateljima, pereš noge svojim učenicima, zabranjuješ nam da uzvratimo istom mjerom. Kako misliš tako pobijediti? Kako će takva Crkva sačuvati utjecaj? Kako će se izboriti za svoje mjesto? Zar ne vidiš da se niti jedna uspješna organizacija tako ne ponaša?”

I najčudnije od svega: Krist kao da doista ne vidi potrebu promijeniti metodu. Ni nakon križa.

Pa zar nije mogao barem nakon uskrsnuća biti malo manje naivan? Zar nije mogao proći Jeruzalemom, pojaviti se pred Pilatom i Kaifom i samo nekoliko minuta uživati u njihovim licima? Zar nije mogao okupiti one koji su mu se rugali i sada njima reći: tko se posljednji smije? Nama bi takvo uskrsnuće, budimo iskreni, bilo nekako slađe. Malo naše pravde, malo zadovoljštine, da se napokon zna tko je bio u pravu.

Ali uskrsli Krist dolazi učenicima koji su ga napustili i govori: ”Mir vama”.

I tu nam definitivno kvari računicu. Jer pokazuje da križ nije bio trenutak Božje slabosti, neka neugodna epizoda koju će uskrsnuće napokon poništiti. Križ je način na koji Bog pobjeđuje. Uskrsnuće samo potvrđuje da ljubav koja nije uzvratila mržnjom nije bila naivni gubitnik. Ona je jedina koja je ostala živa.

Zato je današnja slika zmije u pustinji toliko važna. Narod je otrovan i Mojsije podiže zmiju kako bi onaj tko je pogleda ozdravio. A Isus kaže: tako ima biti podignut Sin Čovječji. I možda bismo napokon morali priznati da i mi nosimo poprilično toga otrova. Otrov potrebe da budemo važni, da smo u pravu, da porazimo, da nam se prizna, da naše bude zadnje, da se našima oprosti ono što drugima nikada ne bismo oprostili. I što je najgore, taj otrov može sasvim lijepo živjeti zajedno s pobožnošću. Može ići na misu, nositi križ, paliti svijeće, govoriti o obrani kršćanstva, a biti duboko neevanđeoski.

No, srećom, u toj istoj Crkvi postoji i druga nostalgija. Ona koja čezne dotaknuti srce Evanđelja, svete početke, istinu da je u onome siromašnom tesaru iz Nazareta, koji je prošao zemljom čineći dobro; u onome naivcu koji je mislio da se nešto u ovom svijetu može promijeniti ljubavlju, praštanjem i milosrđem; u onome beskućniku koji je blaženima proglasio upravo one kojima nešto nedostaje – u njemu na ovu zemlju došao Bog. Bog koji nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.

I tu se nalazi snaga kršćanstva. Kad u čovjeku koji je po naravi usredotočen na sebe zavlada snaga Onoga koji nije došao da bude služen, nego da služi. Tada postaje jasno da bojna polja kršćanstva nisu teritoriji ni zemlje, nisu ni medijski ni politički prostori. Neće se Kristova pobjeda ostvariti kada svi prostori budu obilježeni našim simbolima niti kada naša riječ bude posljednja. Ništa se od te pobjede ne ostvaruje kada Crkva želi postati dostojan protivnik svijeta pa, naizgled bježeći od svjetovnosti, postane upravo svjetovna.

Ta pobjeda ostvaruje se tek kada u jednom konkretnom životu Evanđelje dobije posljednju riječ. Kada čovjek prihvati istinu da se vječni Bog spustio do njegovih prljavih nogu i milosrđem ih oprao, onda otkriva da se njegov Bog uvijek pokazivao milosrdnim prema malenima, siromašnima i grešnima. I taj Bog ne traži ništa drugo nego da poniznim služenjem svjedočimo kako se ovaj svijet može živjeti i drukčije. Ne vladajući, već služeći, čak i ponekad naivno. Naivno možda baš poput Boga Isusa Krista.

---

Ivan Jurin

---