Kad rane postanu znak ljubavi

Spomendan Rana sv. Franje vraća nas na La Vernu, u rujan 1224. godine, dvije godine prije Franjine smrti. Ondje, u samoći i molitvi, na njegovu se tijelu pojavljuju znakovi Kristove muke. Taj je događaj toliko neobičan da postoji opasnost da upravo njegova izvanrednost zakloni ono najvažnije. Možemo ostati zadivljeni stigmama, a ne zapitati se što se zapravo dogodilo s Franjom.

Zato stigme možda ne bi trebali promatrati kao izdvojen događaj niti samo kao nadnaravnu potvrdu Franjine svetosti. One su prije znak i plod jednoga dugog puta. Ono što se na La Verni pokazalo na njegovu tijelu već se mnogo prije događalo u njegovu srcu. Taj se put može sažeti u tri riječi: poniznost, hvala i milosrđe.

Poniznost je možda prva i najteža škola kroz koju je Franjo morao proći. Na početku svoga života želio je postati netko. Sanjao je o viteštvu, časti i priznanju. Evanđelje ga je, međutim, postupno vodilo prema sasvim drugom mjestu – prema malenosti. Morao je izgubiti sliku o sebi koju je sam izgradio kako bi otkrio sebe kao dar. Poniznost kod Franje stoga nije omalovažavanje sebe. Ona je istina o sebi pred Bogom. Ponizan je onaj koji više ne mora dokazivati da je velik, jer zna da je primljen i ljubljen. Može prihvatiti vlastitu malenost, ograničenost i krhkost jer njegova vrijednost više ne ovisi o uspjehu, priznanju ili moći.

A upravo je La Verna mjesto na kojemu ta istina postaje osobito radikalna. Franjo tamo ne dolazi kao pobjednik. Red koji je započeo snažno se promijenio i izrastao izvan njegovih mogućnosti upravljanja. Tijelo mu je izmoreno bolešću. Mnogo toga više nije u njegovim rukama. Onaj koji je jednom ostavio imanje i odjeću pred asiškim biskupom sada prolazi kroz još dublje ogoljenje: mora prestati posjedovati čak i vlastito djelo, vlastiti uspjeh i sliku o sebi. I upravo se u tom siromaštvu događa susret s Raspetim.

Druga je riječ hvala. Nakon iskustva La Verne Franjo ne zatvara pogled u vlastite rane. Njegov pogled ide prema Bogu. U Pohvalama Bogu Svevišnjem gotovo nestaje Franjino „ja“, a ostaje veliko „Ti“.

Možda je upravo to jedno od najdubljih značenja La Verne. Franjo je slobodan onda kada više ne mora sebe stavljati u središte. Njegova velika pitanja više nisu: Što će biti sa mnom? Što će biti s mojim Redom? Hoće li moje zamisli uspjeti? Hoće li me drugi razumjeti? U središtu ostaje Bog.

Hvala tako postaje oslobođenje od vlastitoga „ja“. Čovjek prestaje mjeriti Boga prema onome što mu se događa i počinje vlastiti život promatrati iz Boga. Zato Franjo može hvaliti i onda kada mu život ne daje mnogo razloga za zadovoljstvo. Hvala više nije posljedica uspjeha, nego plod povjerenja.

Nitko od nas nije pozvan željeti Franjine stigme. Ali svaki je kršćanin, a osobito svaki franjevac, pozvan nositi Kristove znakove. Možda se oni neće vidjeti na rukama i nogama. Trebali bi se, međutim, vidjeti u načinu na koji živimo. Vide li se na nama znakovi poniznosti – ili još uvijek moramo dokazivati da smo važni, sposobni i u pravu? Vide li se znakovi hvale – ili se naš odnos prema Bogu mijenja ovisno o tome ispunjava li život naša očekivanja? Vide li se znakovi milosrđa – ili nas slabost drugoga smeta, plaši i udaljava od njega?

Treća je riječ milosrđe. Ona nas vraća na početak Franjina obraćenja. U Oporuci će zapisati da ga je Gospodin odveo među gubavce i da im je iskazivao milosrđe. Ono što mu je bilo gorko pretvorilo se u slatkoću duše i tijela. Između gubavca s početka njegova obraćenja i Raspetoga na La Verni postoji duboka povezanost. Franjo je mogao primiti Kristove rane jer je prije toga naučio susretati rane ljudi. Prije nego što je nosio rane na vlastitim rukama, naučio je približiti svoje ruke ranjenom čovjeku.

Tu se možda nalazi najljepši ključ za razumijevanje stigmi. Kristove rane nisu ukras svetosti. One su znak ljubavi koja se približava ranjenome. Raspeti Bog nije Bog koji promatra ljudsku patnju iz sigurnosti svoje udaljenosti. On nosi naše rane. Zato biti sličan Kristu ne znači prvenstveno činiti izvanredne stvari, nego postati sposoban približiti se tuđoj slabosti. Franjo je to učio cijeloga života: kod gubavaca, među siromasima, u bratstvu, u susretu s onima koji ga nisu razumjeli, a naposljetku i prihvaćanjem vlastite bolesti i nemoći.

Zato stigme na La Verni možemo razumjeti kao vidljivi znak jedne mnogo dublje stvarnosti: Franjo je pripadao Raspetome. Ne zato što je na sebi nosio njegove rane, nego zato što je postupno prihvatio njegov način postojanja: ne posjedovati, ne dominirati, ne uzvraćati nasiljem, ne zatvarati se pred ranjenim čovjekom, nego sebe pretvoriti u dar.

To današnji spomendan čini vrlo aktualnim. Nitko od nas nije pozvan željeti Franjine stigme. Ali svaki je kršćanin, a osobito svaki franjevac, pozvan nositi Kristove znakove. Možda se oni neće vidjeti na rukama i nogama. Trebali bi se, međutim, vidjeti u načinu na koji živimo. Vide li se na nama znakovi poniznosti – ili još uvijek moramo dokazivati da smo važni, sposobni i u pravu? Vide li se znakovi hvale – ili se naš odnos prema Bogu mijenja ovisno o tome ispunjava li život naša očekivanja? Vide li se znakovi milosrđa – ili nas slabost drugoga smeta, plaši i udaljava od njega?

U tom smislu najveće pitanje blagdana Rana sv. Franje nije kako su stigme izgledale, nego: što je Krist morao učiniti u Franjinu srcu da bi njegov život postao toliko sličan njegovu? Možda nam La Verna upravo zato nije ostavljena samo kao mjesto čudesnoga događaja, nego kao mjesto pitanja. Čiji znak nosim? Što moj način života govori o tome kome pripadam? Franjo je na kraju svoga puta mogao pokazati ruke obilježene Raspetim. Nama možda neće biti dane takve rane. Ali može nam biti dano nešto jednako zahtjevno: srce obilježeno Kristom.

Srce koje ne traži sebe – poniznost. Srce koje u svemu prepoznaje Boga – hvala. Srce koje se ne boji približiti ranjenome – milosrđe. To su možda najdublje stigme sv. Franje. I to su stigme koje i danas mogu biti utisnute u život svakoga tko želi hoditi njegovim stopama za Kristom.

Marinko Pejić