Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Susret Franje i Klare: Da, to je moj put!
Nitko u katedrali nije mogao ni naslutiti što se odvija u njezinoj nutrini. Iznenada je, gotovo u dah, glasno viknula: „Da, to je moj put!“ Po prvi put u životu obuzeo ju je osjećaj nepatvorene slobode.
Bila je to 14. travnja 1209. godine. Franjo je iz Lateranske palače izišao samo s usmenim odobrenjem pape Inocenta III. da živi evanđelje i naviješta ga. Radosno je krenuo prema braći koja su ga čekala pred palačom, sjedeći na neravnim kamenim pločama. Čim su ustali, nije morao izustiti ni riječi: s njegova lica odmah su razabrali da su njegove molbe bile uslišane. Ondje su ga čekali Bernard Kvintavalski, Silvestar, Petar Katanski, Egidije, Filip, Anđelo Tankredi, Rufin, Leon, Lucid i Maseo.
Zrak je bio prožet dimom baklji te mirisima konja, voska, tamjana i gradske prašine. Pokraj njih žurno su prolazili svećenici, glasno raspravljajući na latinskom. Dok su hodočasnici uz jeku zvona ulazili u baziliku Svetoga Ivana Lateranskog, stražari su nadzirali ulaze. Ljudi, životinje i neprekidna vreva posve su ispunjavali prostor oko bazilike.
Prije polaska prema Asizu, Franjo je pozvao braću da uđu u baziliku, majku i glavu svih crkava u Rimu i svijetu, koja je bila mjesto oprosta grijeha i izvor mnogih duhovnih milosti. Stražari, koji su se već raspitali o tim neobični ljudima pred papinskom palačom, pustili su ih unutra bez ikakve provjere.
Nakon što su ušli u polumračni prostor najstarije i prve po važnosti ranokršćanske bazilike rimskoga biskupa, klerici koji su usmjeravali hodočasnike uzmakli su pred njima, prepustivši im prolaz središnjom lađom. Visoki i snažni brat Maseo koračao je ispred Franje, krčeći put kroz mnoštvo prema oltaru i apsidi.
Kad su se približili mramornom ambonu što se uzdizao među stupovima glavne lađe, u samom središtu bazilike, Franjo je povukao Masea za rukav, dajući mu znak da stane. Đakon je u procesiji krenuo od oltara prema sredini crkve, a pratili su ga niži klerici i subđakoni s upaljenim svijećama. Stigavši do ambona, đakon se popeo uza stube i pogledao okupljene vjernike. Svečano je zapjevao: „Dominus vobiscum…”, a potom pročitao evanđelje na latinskom. Dok su riječi odzvanjale bazilikom, Franji su navrle suze.
Izašavši iz bazilike, Egidije, sin siromašne seljačke obitelji, priđe Franji i upita ga: „Brate Franjo, zašto si plakao? Ne znam ni čitati ni pisati, pa ništa nisam razumio. O čemu govori Isus u evanđelju?“
Franjo mu je položio ruke na ramena, podigao pogled prema njegovu iskrenom licu i rekao: „Brate Egidije, ni dvojica učenika na putu u Emaus nisu shvatila značenje Isusovih riječi, premda su govorila aramejskim jezikom. Putem im je neznanac – sam uskrisli Isus – strpljivo tumačio Pisma, počevši od Mojsija i svih proroka, objašnjavajući im kako je sve što se dogodilo bilo zapisano i kako je Krist morao trpjeti da bi ušao u svoju slavu. Nakon svega su ga zamolili da ostane s njima jer se već spuštala večer, a put je bio opasan. Tada još nisu znali da je to on. Isus je pristao, ušao s njima u kuću, uzeo kruh, blagoslovio ga, razlomio i pružio im ga. U tom su ga trenutku prepoznali, a on je nestao pred njihovim očima. Ostali su sami, ali više nisu bili isti. Egidije, ni ti više nisi isti – jer si ga prepoznao.“
Zatim je Franjo pozvao brata Filipa – čovjeka iz naroda, samouka, koji je svakodnevno čitao Bibliju i s oduševljenjem drugima prenosio njezin sadržaj – pa ga zamolio da Egidiju uvijek bude pri ruci i da mu vjerno prenosi riječi evanđelja koje se budu čitale.
Nakon toga su se svi zauputili krcatim rimskim ulicama prema središtu grada. Prešli su Tiber preko Elizejskog mosta (Pons Aelius) i nastavili put prema vatikanskom brežuljku, gdje se uzdizala stara bazilika svetoga Petra. Franjo je želio braći pokazati crkvu posvećenu prvom Isusovom učeniku.
Prije nego što su zakoračili u četvrtasti atrij bazilike Paradiso, Franjo se obraćao prolaznicima, navješćujući im evanđeoske riječi: “Blago siromasima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko. Tko se uzvisi, bit će ponižen; a tko se ponizi, bit će uzvišen. Tko ne nosi svoj križ i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik…”
Narod koji je prolazio promatrao ih je sa sumnjom, jer su u to vrijeme Rimom prolazili i propovijedali razni navjestitelji bez dopuštenja, a grad je u svojoj dugoj povijesti vidio svega i svačega. Nitko ih nije shvaćao ozbiljno. Jedino se jedna djevojčica zaustavila pred Franjom i gledala njegovu neobičnu tuniku. Kad ga je pokušala dotaknuti, majka ju je u strahu naglo privukla k sebi i užurbano nestala u atriju bazilike.
Nakon neuspjelog propovjedničkog nastupa u Rimu i posjeta bazilici, braća su prešla Tiber preko Milvijskog mosta te su se starom Via Flaminijom uputila prema Umbriji. Put ih je vodio kroz Otrikoli, Narni, Spoleto i Foligno. Iz Foligna konačno su skrenuli sa stare rimske ceste prema Spellu, a potom se preko obronaka Monte Subasija počeli uspinjati prema Asizu.
Putovanje od Rima do Asiza protegnulo se na nekoliko tjedana. Franjo i njegova braća boravili su po nekoliko dana u mjestima kroz koja su prolazili, šireći i živeći evanđelje. Kako nisu uvijek imali dovoljno hrane, neke je obuzimala tuga i nezadovoljstvo. Primijetivši to, Franjo ih je nastojao oraspoložiti svojim humorom.
Nakon što su se iz Spoleta starom Via Flaminijom spustili prema dolini ispod grada, Franjo je zamolio braću da sjednu u krug uz cestu. Uhvatili su se za ruke, a Franjo je zatvorenih očiju rekao: “Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta.” Zatim je zamolio Filipa da im ispriča dio biblijske priče o izlasku Izraelaca iz egipatskog sužanjstva.
Pri ulasku u Asiz, brat Rufin predložio je ostaloj braći da svrate kod njegova strica Favaronea Offreduccia i strine Ortolane di Fiumi. „Sigurno će se strina razveseliti kada nas ugleda; vrlo je pobožna žena i neće nas pustiti da odemo praznih ruku“, rekao je Rufin. Franjo i ostala braća rado prihvatiše njegov prijedlog.
Dvorišna kapija stajala je širom otvorena; u sredini dvorišta ležala je velika hrpa drva za ogrjev koju su dovezli sluge i radnici zaposleni na imanju obitelji Offreduccio. Čim su zakoračili u dvorište, Ortolana, koja je nadgledala radove, prepoznala je Rufina i potrčala mu u susret.
Kada joj je Rufin ispričao da dolaze iz Rima s papinim usmenim odobrenjem, strina ih je odmah pozvala u kuću kako bi ih počastila. No, Franjo je odbio poziv i zajedno s braćom pomogao radnicima poslagati drva u drvarnicu. Za to vrijeme, Ortolana je neprestano ispitivala Franju o Rimu i susrtu s papom, budući da je i sama više puta hodočastila u Rim.
Kada su unijeli drva, Ortolana ih je upitala što žele da im spremi za jelo. „Samo kruha“, odgovorio je Franjo prije nego što je Maseo stigao izgovoriti svoj prijedlog.
Ortolana je ušla u kuću i pozvala najstariju kćer da joj pomogne napuniti košaru hranom za Rufina i ostalu braću. „Na dno košare stavi suho voće, orahe, lješnjake, sir, a ostatak napuni kruhom koji smo pripremili za radnike“, reče kćeri. Majka i kći ubrzo su izašle s velikom košarom i prišle Franji.
„Franjo, ovo je moja četrnaestogodišnja kći Klara. Sve je ovo pripravila za vas, ne možete odbiti ovaj dar“, rekla je Ortolana. Franjo je primio košaru i pogledao Klaru u oči. Za trenutak se izgubio u njezinim očima. Klara je jedva odvojila svoj pogled od njegova, pocrvenjela je, pustila košaru i potrčala prema kući. „Hvala ti, Klara!“ viknuo je Franjo za Ortolaninom najstarijom kćeri.
Čim je kardinal Ivan od Svetoga Pavla pismom obavijestio asiškoga biskupa Guida II. o Franjinu susretu s papom Inocentom III. te o usmenom odobrenju njihova načina života i propovijedanja, biskup je odmah pozvao Franju; predložio mu je da u katedrali svetoga Rufina nastupi pred klerom i imućnim građanima Asiza. „Brate biskupe, zamolio bih te da svi imaju pristup Božjoj riječi“, kazao je Franjo. Biskup je pogledao dvojicu prisutnih svećenika, potom Franju te rekao: „Franjo, prihvaćam tvoju molbu; ti si propovjednik i možeš sam odlučiti tko će biti tvoji uzvanici.“
Katedrala je bila ispunjena do posljednjeg mjesta. Franjo je s braćom stajao pred ambonom, smještenim u prednjem dijelu središnje lađe, blizu prijelaza prema svetištu. U katedrali se po prvi put nije jasno razaznavala granica između plemstva i puka.
Biskup je ustao sa svoje katedre a prostorom je zavladao muk. Pogledom je obuhvatio sve prisutne, tri puta udario potkovanim biskupskim štapom o mramorni pod te rekao: „Franjo Asiški je dobio dopuštenje svetoga oca Inocenta III. da on i njegova braća smiju evanđeoski živjeti i da mogu naviještati evanđelje. Dopuštam mu da u mojoj katedrali, kao i u svim crkvama i mjestima moje biskupije, naviješta Radosnu vijest.“
Franjo je i dalje stajao pred ambonom. Pogledom je tražio lica okupljenih. Oko ambona su posjedala bosonoga djeca uprtih očiju u Franju i njegovu subraću. Kada se šutnja odužila, svećenici su se počeli nelagodno pogledavati i okretati prema biskupu. Ni biskupu nije bilo posve jasno zašto se šutnja toliko otegnula. No činilo se da narodu to odgovara.
U jednom trenutku Franjo je glasno izgovorio: „Braćo“, pa zastao. Tišina u katedrali postala je gotovo opipljiva. Zatim je nastavio riječima 133. psalma: „Gle, kako je dobro i kako je milo kao braća zajedno živjeti.“ Pogled mu se dulje zaustavio na djeci. Potom je pogledao prema onima koji su se tiskali pri samim vratima bazilike te, ruku raširenih u visini ramena, nastavio propovijedati.
„Gospodin je milosrdan i poziva nas da mu se vratimo svim srcem. Ne skupljajmo blago na zemlji, koje prolazi, nego tražimo Kraljevstvo nebesko. Krist, koji je bio bogat, radi nas je postao siromašan. Pođimo njegovim stopama u poniznosti, jednostavnosti i ljubavi. Ljubimo jedni druge! Opraštajmo svojim neprijateljima! Pomirimo se sa svojim bližnjima! Pomažimo siromasima i ne prezirimo nijednoga čovjeka, jer je svaki stvoren na sliku Božju. Zahvaljujmo Gospodinu za sva njegova dobročinstva i živimo evanđelje. Neka nam Gospodin udijeli svoj mir!“
Dok je Franjo govorio, na ulazu u katedralu jedna se djevojčica propinjala na prste ne bi li ga bolje čula i vidjela. U jednom se trenutku uspjela popeti na postolje zadnjega stupa i rukama obujmiti njegov kameni trup. Odande joj se pogled podigao iznad glava svih okupljenih. Sada je mogla jasno vidjeti Franju i čuti njegove riječi. Pratila je svaki njegov pokret i upijala svaku njegovu riječ. Imala je osjećaj kao da su samo njih dvoje u čitavom prostoru.
Nitko u katedrali nije mogao ni naslutiti što se odvija u njezinoj nutrini. Iznenada je, gotovo u dah, glasno viknula: „Da, to je moj put!“ Po prvi put u životu obuzeo ju je osjećaj nepatvorene slobode. Čovjek ispred nje okrenuo se i upitao: „Hoćeš li da se maknem?“ Djevojčica ga nije ni čula ni primijetila. Majka se ispričala čovjeku, a potom je pogledala kćer i rekla: „Klara, sada možeš sići, Franjo je završio s govorom.“ Klara nije čula majčine riječi i dalje je, još jače grleći stup, srcem i dušom prigrlila evanđeosku poruku. Zatim je odvojila jednu ruku od stupa – sjetivši se da nije odgovorila na Franjinu zahvalu za namirnice – ispružila je prema sredini lađe i još jače viknula: „Hvala ti, Franjo!“ No, Franjo nije čuo njezinu zahvalu.
Predrag Mijić, polis.ba
Ovo je osmi od dvanaest kratkih eseja o sv. Franji Asiškom koje je Predrag Mijić, inspiriran knjigom Francesco talijanskog novinara i pisca Alda Cazzulla, napisao za Polis