Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Drago Bojić: Vjerski simboli i svetinje često služe da se njima kamufliraju najveća zla
Kad bi katolici diljem svijeta slijedili upute pape Franje i pape Leona, ne bi bili nacionalisti, ne bi mrzili ljude druge boje kože, nacije, vjere, svjetonazora, ne bi se neprijateljski odnosili prema migrantima i stranim radnicima, ne bi uništavali stvoreni svijet. Tada bi i svaka lokalna Katolička crkva bila doista ono što joj i ime kaže – univerzalna, sveopća Crkva koja svoja vrata otvara svim ljudima i koja nikoga ne prezire i ne isključuje
Intervju s Dragom Bojićem objavljen je u Monitoru, 15. 9. 2026. Autorica: Nastasja Radović
Posle sahrane Ratka Mladića, kakvo je „stanje duha“ u BiH? Predviđate li ozbiljnije posledice po državno i narodno jedinstvo?
Trenutno je u BiH glavna tema predizborna kampanja. Vodi se grčevita i bespoštedna borba za glasove. Posvuda populističko frazerstvo i histerični nacionalizam. Nakon što je sahranjen, o Ratku Mladiću se manje govori. Užasavajuće je da je on još za života zlatnim slovima upisan u historiju srpskog naroda, a nakon smrti pretvoren u „ikonu“ koju će cjelivati sadašnji i budući naraštaji. Iz perspektive žrtava i njihovih obitelji, takav odnos države, crkve i dijela srpskog naroda prema najvećem ratnom zločincu na ovim prostorima opravdano izaziva ogorčenje, a kod svakog savjesnog i suosjećajnog čovjeka zaprepaštenje. Uzmemo li u obzir činjenicu da se većina Mladićevih simpatizera izjašnjava vjernicima, što je slučaj i u drugim narodima kad je riječ o odnosu prema ratnim zločincima, možemo zaključiti da je ta vjera jeziva, da su to religiozni barbari koji svoju osobnu i kolektivnu opakost prikrivaju hinjenom pobožnošću i zaglušljivim skandiranjem Božjeg imena. Kad je riječ o bosansko-hercegovačkom društvu, ono je višestruko podijeljeno i često ne uspijeva postići ni minimum političkog jedinstva ni kad je riječ o temama koje su važne za sve i koje ne ugrožavaju ničije nacionalne interese. Zbog toga BiH ne usvaja potrebne reforme, propušta europske fondove, zaostaje na euroatlatnskom putu i tone sve dublje u političku i socijalnu neizvjesnost.
Bošnjački deo izvršne vlasti i deo pravosuđa preduzeo je niz poteza na unutrašnjem i inostranom planu u cilju sankcionisanja onih koji veličaju Mladića. Evropska komisija je reagovala kritički ali uzdržano, dok je Evropski parlament zakazao sednicu posvećenu tom pitanju. Kako Vi ocenjujete: dokle bi mogle ići sankcije prema RS i Srbiji?
Bosansko-hercegovačko pravosuđe talac je nacionalnih odnosa u državi. Postoji zakon koji sankcionira veličanje ratnih zločinaca i nijekanje genocida, i po tom bi zakonu trebalo kazniti sve koji veličaju ratne zločince. Vidjet ćemo hoće li od toga išta biti. Vjerojatnije je da će sve to kao i dosad završiti na tobožnjem izražavanju zabrinutosti, verbalnim osudama i diplomatskim notama bez konkretnih sankcija, bar kad je riječ o nositeljima vlasti u Republici Srpskoj i Srbiji. Kad je riječ o europskoj i međunarodnoj političkoj zajednici, one nemaju usuglašene stavove o BiH, kao što ih nisu imale ni u prošlosti. Jedni podržavaju Republiku Srpsku, drugi su na strani bošnjačke politike, treći su naklonjeni Hrvatima. Sve to ide na ruku domaćim političarima i njihovim destruktivnim politikama.
Stav političke vrhuške RS prema Mladiću smo videli. Ali kakav je, poVama, sentiment među građanstvom o kojem se puno govorilo? Govorilo se i da od naroda u BiH, ne bi trebalo očekivati prihvatanje jedinstvene politike sećanja na vreme 90-ih i njegove glavne političke i vojne aktere? Čega je to posledica?
Ne može biti jedinstvene politike sjećanja jer nitko ne želi da prizna svoje krivnje i odgovornosti u ratu. I dalje su na sceni politički narativi iz devedesetih godina. Ne smijemo izjednačavati krivnje i odgovornosti. Jasno je da je najviše zla devedesetih godina učinila velikosrpska politika, ali zločine su činili i drugi. Građani najvećim dijelom podržavaju nacionalne politike a one su nepomirljivo posvađane. I nije riječ o tome da su građani tobože izmanipulirani, nego i o tome da su izopačeni i nemoralni, nepoučljivi i tvrdoglavi, i da većina njih želi upravo takve politike. I u trenutnoj političkoj kampanji dominiraju nacionalne teme i sijači straha i mržnje. Potencijalne glasače želi se uvjeriti da su nacionalna i državna pitanja od sudbinske važnosti, i to uvijek prolazi kod većine ljudi, baš kod onih koji su egzistencijalno i socijalno ugroženi. Populizam i nacionalizam oduvijek su bili privlačni socijalnim gubitnicima, najsiromašnijim i najneobrazovanijim slojevima društva, a sada ih promoviraju i takozvane građanske elite, obrazovani ljudi, profesori, akademici.
Kako Vi kao teolog i ekumenist, gledate na činodejstvovanje Patrijarha Porfirija na sahrani osuđenog za najteže ratne zločine? Da li je on pored verske, tu odigrao i jednu političku ulogu?
Patrijarh Porfirije ponaša se upravo onako kako od njega očekuju država i crkva, i većina vjernika. On se više ponaša kao političar, glasnogovornik nacionalnih i državnih interesa, a manje kao duhovnik i vjerski službenik. Njegov govor na sahrani je skandalozan i sablažnjiv, nehuman i nekršćanski. Teško je uvrijedio žrtve, ogriješio se o istinu i pravednost i zanijekao sudske presude. Ali baš takvog patrijarha želi većina ljudi u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Zamislite patrijarha koji bi javno kazao da je velikosrpska politika zločinačka, da su pripadnici srpskog naroda počinili teške zločine u posljednjem ratu, da je Republika Srpska nastala na etničkom čišćenju, da Kosovo ne pripada Srbiji, da se Srbija ne smije miješati u interna pitanja nezavisnih država Bosne i Hercegovine i Crne Gore. S obzirom na trenutno raspoloženje i stanje duha u srpskom narodu i Srpskoj pravoslavnoj crkvi, takav patrijarh ne može doći na čelo crkve. Nije to slučaj samo s patrijarhom Porfirijem. Većini ovdašnjih vjerskih poglavara važnije je nacionalno jedinstvo, pa makar se ono temeljilo na mitovima, lažima, zločinima, nego duhovna obnova naroda koja bi vodila do moralnog pročišćenja, oslobađanja od naslijeđenih i sadašnjih zabluda, obmana i mržnji. Mnogi vjerski službenici postali su dobrovoljni šegrti nacionalnih politika, zagovornici najgorih političkih opcija.
Ima istoričara i drugih teoretičara, koji decenijama tvrde da su ratovi u Jugoslaviji devedesetih, imali i versku dimenziju. Velikim „buđenjem“ vernika-posebno u okviru SPC i Katoličke crkve u Hrvatskoj, ali i pojavom Alije Izetbegovića kao stradalnika zbog javnog zalaganja za slobodu ispovedanja islama. Kakvo je Vaše mišljenje?
Vjerske zajednice nisu vodile ratove devedesetih godina, ali su podržavale nacionalne politike. Vrlo je malo onih koji su u tom vremenu ostali čisti i koji su otvoreno upozoravali na pogubnost takvih politika. Uglavnom se otvoreno ili prešutno odobravalo nacionalne politike, šutjelo se o zločinima vlastitog naroda, a i kad se reagiralo, bile su to deklarativne i bezlične izjave formulirane tako da ne naštete nacionalnom jedinstvu. Općenito kazano, i vjerske zajednice moraju preuzeti svoj dio odgovornosti za ono što se događalo u ratu i što se događa danas.
Apeli „američkog“ Pape Lava XIV, zbog stradanja ljudi u aktuelnim ratovima su učestali i deluje da on nastavlja putem svog prethodika, Papa Franje. Prema njemu neobičnu netrpeljivost pokazuje i „zemljak“ Donald Tramp. Kako Vi ocenjujete: koliki je danas politički uticaj Svete stolice sa njenih oko milijardu vernika?
Papa Leon slijedi put pokojnog pape Franje. Njegovi su javni nastupi važni jer se zauzima za mir, za „civilizaciju ljubavi“ nasuprot kulturi moći, ratovima i dehumanizaciji, kako sam kaže, za više socijalne osjetljivosti prema društveno marginaliziranima, siromašnima, migrantima u ovom zastrašujuće ravnodušnom i bešćutnom svijetu. Mnogi katolici ne slažu se sa stavovima pape Franje i pape Leona. Postoji snažan otpor unutar Katoličke crkve prema njihovim stavovima. Smatraju ih ljevičarima, nedovoljno katolicima, a oni samo traže ono što i po službi moraju, da katolici više budu kršćani, da slijede Isusa iz Nazareta i njegovo evanđelje. Dio katolika podržava papine stavove, ali oni su u manjini i u hijerarhijskom i u laičkom dijelu Katoličke crkve. Kad bi katolici diljem svijeta slijedili upute pape Franje i pape Leona, ne bi bili nacionalisti, ne bi mrzili ljude druge boje kože, nacije, vjere, svjetonazora, ne bi se neprijateljski odnosili prema migrantima i stranim radnicima, ne bi uništavali stvoreni svijet. Tada bi i svaka lokalna Katolička crkva bila doista ono što joj i ime kaže – univerzalna, sveopća Crkva koja svoja vrata otvara svim ljudima i koja nikoga ne prezire i ne isključuje.
Govori se o velikom uticaju evangelista – ne samo u desnom krilu američkih Republikanaca – već i u samoj Trampovoj administraciji i njihoom doprinosu Trampovom uspehu. SAD su sekularna država, ali se američki predsednici zaklinju na Bibliji. Koje bi bilo Vaše objašnjenje?
To je relikt prošlosti, političkog kršćanstva. Tu praksu bi trebalo dokinuti, da se razdvoji carevo i Božje. Nema gore banalizacije vjere od toga da vjerski službenici daju legitimitet nemoralnim i neodgovornim političarima i njihovim politikama. I nije to slučaj samo u Americi. Vjerski simboli i svetinje često služe da se njima kamufliraju najveća zla. Tako se vjera izopačuje, postaje surova i beskrupulozna, usmjerena isključivo na ovozemaljsko, na sebične interese i koristi, bez empatije prema drugima i bez eshatološke perspektive.
Brine li vas jačanje AFD u Nemačkoj-partije koja ima dosta pristalica i na Zapadnom Balkanu? Ima onih koji smatraju da je upravo Vladimir Putin guru evropske ultra-desnice, ali i ljubitelja hibridnih režima. Kuda danas idu EU i Evropa, može li doći do većeg rascepa i jačanja fašizma čiji bi ideološki oslonac sada bio „nepobedivi“ Putin?
Jačanje desničarskih politika u Europi dovodi u pitanje vrednote za koje se teško izborila. To su ponajprije ljudska prava i slobode, poštivanje razlika, sloboda kretanja i život u miru. Ako se nastave takvi politički trendovi, moglo bi se Europljanima dogoditi da im sadašnje slobode i prava, na koja su jako osjetljivi, ugroze i dokinu upravo oni koje sada euforično podržavaju misleći da će im biti bolje ako se riješe stranaca, ako zatvore granice, ako tobože postanu suvereniji. Kad završi protjerivanje stranaca, nepoželjnih ljudi drugih vjera i kultura, na red dolazi ograničavanje sloboda i prava domicilnom stanovništvu i discipliniranje nesposlušnih. Takvu Evropu, zatvorenu, neslobodnu, isključivu, priželjkuju Putin, Trump i njihovi politički simpatizeri u Europi.