Duhovna svjetovnost

Dva lica

Nešto je misteriozno u našoj Crkvi. S jedne strane, stanje stvari je gotovo idealno, kao u malo kojoj zemlji. Crkva je društveno etablirana, u javnosti vidljiva i materijalno prilično situirana. Odgojila je brojne vjernike kojih ima u svim generacijama, vjeru prenosi institucionalnim i neformalnim putevima te postoji obilje sadržaja za različite afinitete. Danas se nudi više vjerskog štiva nego ikada, mnoštvo katehetskih materijala, a uz tiskani i obilje digitalnog sadržaja. I stručno-teološka produkcija je obimna, tiska se velik broj knjiga, mnoštvo je časopisa u kojima se objavljuju članci, puno se i prevodi. Vjernici tako na raspolaganju imaju više sadržaja za produbljivanje vjere nego što su ikada imali, a tu je i mnoštvo iskusnih vjeroučitelja i sveučilišnih profesora teologa, pa čak i čitavo katoličko sveučilište. Svećenici, redovnici i redovnice, premda ih je brojčano manje, su formiraniji i organiziraniji nego u prethodnim generacijama. Obilna je i ponuda duhovnih obnova, mnoštvo je raznih zajednica, puno je projekata s vjerskom pozadinom, aktivan je čitav niz crkvenih medija, a karitativne akcije su veće i redovitije nego ranije. Ipak, unatoč svom tom bogatstvu, osjeća se da nešto ključno nedostaje.

Naime, očit je neuspjeh u prenošenju temeljnih kršćanskih vrijednosti u društvo. Iako ga u velikoj većini čine vjernici, naše društvo obilježava manjak brige za javno dobro, oportunizam i koruptivnost. Crkva u takvoj situaciji ne uspijeva potaknuti većinu da se izdigne iznad konformizma i indiferentnosti. Štoviše, vrlo se teško i nemušto nosi s aferama iz vlastitih institucija, a kamoli da prosvjetljuje i inspirira druge. Naše kršćanstvo zato ne poprima evanđeosku proročku dimenziju već ostaje reducirano na intimno iskustvo. Preslabo je da bude korektiv kulture, da svjedoči nadu i gradi solidarnost. Unatoč značajnom broju dobronamjernih i iskusnih vjernika, njihova je zauzetost na društvenoj razini nestala u raljama beznađa i ravnodušnosti, klijentelizma i uhljebništva, strančarenja i polarizacije. Kršćanstvo se kod nas ugnijezdilo prije svega u narodnim tradicijama i folkloru, što ga je učinilo identitetskim materijalom i lakom metom za političke manipulacije. No, gotovo neprimjetno je ostalo u društvenom angažmanu temeljenom na evanđelju. Štoviše, pratimo li vjernike koji su intenzivnije društveno aktivni, ispada da je asocijacija na kršćanski socijalni angažman prije borba protiv migranata i zauzimanje za čedno odijevanje žena, nego što bi to bili zaštita ljudskog dostojanstva, izgradnja društva solidarnosti, zauzimanje za pravdu ili ekološka skrb za zajednički dom.

Pod maskom kršćanstva

Koji je razlog ovakvoj dekadenciji? Henri de Lubac je najveću opasnost za Crkvu vidio u duhovnoj svjetovnosti. Riječ je o vrlo suptilnom i delikatnom fenomenu, ne otvoreno protukršćanskom, već o nečemu što se neprimjetno nastanjuje unutar samoga religioznog života. Duhovna svjetovnost nije jednostavno prihvaćanje svijeta i napuštanje vjere, nego usvajanje svjetovnog načina razmišljanja pod religioznim plaštem. Ona se pojavljuje kada se umjesto Bogu prioritet daje svjetovnim vrijednostima, osobnoj sigurnosti, materijalnom prestižu, ugledu i moći. To je, kaže De Lubac (Meditación sobre la Iglesia, Bilbao, 1958., 367-368), radikalni antropocentrizam koji je mnogo opasniji od obične moralne svjetovnosti. Duhovna se svjetovnost lako sljubljuje s religijom, zna govoriti jezikom vjere, nositi njezine simbole i braniti njezine institucije, a istodobno iznutra potkopava njezin temelj. Duhovna svjetovnost od kršćanstva zadržava ono što je ugodno i korisno, a izbjegava ono što traži obraćenje, odricanje i izlazak iz vlastite sigurnosti. To je zapravo kršćanska linija manjeg otpora koja bira ono najlakše, što najmanje uznemiruje naše interese, naš položaj i našu sliku o sebi. Može stoga izgledati vrlo pobožno, vrlo pravovjerno i vrlo crkveno, a ipak biti duboko svjetovna. U tome je njezina podmuklost: čovjek može imati dojam da vjerno čuva vjeru, dok zapravo bira bezbožnost i egoizam.

U maniri duhovne svjetovnosti i linije manjeg otpora izabrali smo borbeni duh nahraniti okršajem protiv najlakših suparnika: ateista, socijalista, globalista, progresista, liberala, nesnošljivih manjina, ideologa wokea, dženderizma i njima sličnih. Protiv njih se borimo, njihovim idejama oponiramo i dokazujemo kako su pogubne za Crkvu i društvo. I tako se samoobmanjujemo da smo na prvim linijama duhovne borbe, da je naše kršćanstvo informirano i djelatno, da izgaramo za Boga, obitelj i domovinu. A zapravo smo samo preuzeli narativ i aktivnosti političkih stranaka

Dok kršćanski angažman podrazumijeva strast poradi koje je čovjek spreman žrtvovati svoje interese za drugoga i za javno dobro, u duhovnoj svjetovnosti se ta strast razvodnjava i gubi. Duh evanđelja se tu zamjenjuje duhom proračunatosti i kalkuliranja. Umjesto da razlučuje znakove vremena, tj. uočava glavne društvene silnice i vođena evanđeljem ih potiče ili raskrinkava, naše se kršćanstvo jednostavno prilagodilo dominantnim znakovima vremena. Priklonilo se svjetovnom mentalitetu i usvojilo njegove vrijednosti. Prije svega je to danas mentalitet individualizma, koji se u religioznosti očituje u zadovoljavanju s afektivnim privatnim odnosom s Bogom. Bližnji u potrebi je u tom mentalitetu više smetnja nego kršćanski poziv. Zato su takvima bliske svjetovne ideje o apsolutnom primatu vlastitih interesa, pa moralna načela velikog broja naših vjernika, uključujući i svećenike, snažnije oblikuju programi populističkih političkih stranaka nego socijalni nauk Crkve. Druge je pak svladala ideologija konzumerizma i moralni kompas im podredila hedonizmu i lagodnosti, što je opet vješto prekriveno poštivanjem tradicija i vršenjem obreda. Štoviše, religioznost tu često predstavlja katalizator nemorala jer zadovoljavanje njenih zahtjeva predstavlja opravdanje za ekscesivnost na drugoj strani. Kršćanski poziv na sebedarje se lako utiša potrebom da se prvo sebi ugodi. Žrtvovanje za drugoga je lako kompenzirati identitetskom sentimentalnošću. Umjesto zahtjevnog puta obraćenja puno je ugodniji komfor pripadnosti. Mjesto proročke slobode lako ispunja sigurnost identiteta. Duhovna svjetovnost nas uvijek iznova navodi na izbor onoga što od nas traži najmanje obraćenja i najmanje aktivnosti, a taj izbor biva ogrnut kršćanskim plaštem.

Ta duhovna svjetovnost bi trebala biti pubertetska boljka kršćanstva, nešto što se nadvladava formacijom, zrelošću i iskustvom. Zašto je pak u našem kontekstu ona ostala toliko jaka i dominantna? Razlog je ponovno u golemom utjecaju svjetovnosti, a naše društvo ne cijeni učenje, zrelost i iskustva drugih. U društvu u kojem se općenito malo čita, i kršćanska formacija prečesto se svodi na simplifikaciju. Naši najutjecajniji crkveni mediji društvom se bave pod egidom kritike sekularizacije i modernizma, a duhovnošću uglavnom kroz reklamiranje instant pobožnosti. Iznijansiranija teološka i duhovna literatura rijetko dopire do šireg kruga vjernika, za razliku od banalizacija religioznosti koje nam dolaze od raznih influencera. Zato nam je kultura dijaloga u Crkvi tako daleko od razine sinodalnosti i sličnija razini komunikacije naših najviđenijih političara, a ta se bazira na identificiranju i ocrnjivanju neprijatelja. Ponovno, slično njima, u Crkvi nam nedostaje kulture odgovornosti i suočavanja s problemima. Radije ukazujemo na ono u čemu smo navodno uspješni, a ostalo nam je „ne-tema“.

Manjak dubine i profinjenosti je razlog i tome zašto je kod nas nerazvijen ukus za kulturu i kršćansku umjetnost. Zato se redovito izbjegavaju smjelija arhitektonska i umjetnička rješenja u crkvama, i sablažnjava se kada se za takve čuje u drugim zemljama. Vjerski populizam je doveo do valoriziranja kiča u umjetnosti, teologiji i duhovnosti. Umjetna inteligencija će zacijelo u narednom periodu produbiti tu dekadenciju kojoj je zadnjih godina kumovao algoritam: ozbiljan i zahtjevan sadržaj ne samo da će se teško probijati do čitatelja, već će hiperprodukcija i serviranje gotovih rješenja gasiti užitak čitanja, izazovnost promišljanja i želju za znanjem. Vjera se već danas prenosi fragmentarno, kroz kratke poruke, poticaje i formule, ali bez dubljeg uranjanja koje bi oblikovalo način mišljenja i djelovanja. Posljedica je da kršćanski govor lako postaje reduciran na slogane ili moralne naputke, umjesto da bude plod kontemplativnog i promišljenog odnosa s objavom. I kao što se nerazvijena društva s problemima bave tek kada ona eskaliraju, kad neuređena infrastruktura izazove pogibije ljudi, duhovna svjetovnost uvjetuje da i u tome slijedimo svijet.

Savršeni neprijatelji

Evanđelja beskompromisno osuđuju duhovnu svjetovnost. Isusovi pozivi učenicima nisu prilagodba njihovim očekivanjima, nego prekid s njima. Poziv da se odreknemo samih sebe ukoliko želimo slijediti Isusa (Mt 16,24, Mk 8,34; Lk 9,23) nije poziv na minimalni napor, nego na radikalnu promjenu života. Istodobno, evanđelja su vrlo trijezna glede toga koliko je kršćanski poziv zahtjevan i kako zahtijeva kvalitetnu formaciju i ustrajnost. U prispodobi o sijaču (Mk 4,3-20) riječ koja pada na plodno tlo zahtijeva „slušanje i razumijevanje”, što pretpostavlja vrijeme, trud i otvorenost. Slično tome, učenici su redovito prikazani kao oni koji ne razumiju odmah, koji ostaju zbunjeni i pozvani na postupno sazrijevanje. Evanđelje time implicitno odbacuje logiku brzih rješenja i površnog usvajanja. Ono traži ustrajnost, razmišljanje i unutarnju transformaciju. S druge strane, evanđelje traži i žrtvu budući da služenje često nije lagodno. Apostoli su za vjernost Kristu morali položiti svoje živote, a danas se zbog iste te vjernosti gubi komfor, prestiž, politička zaštita, karijera, društvena prihvaćenost i vlastite sigurnosti.

Ali ako su stvari tako jasne, kako je onda moguće, unatoč svoj manjkavoj formaciji i svim izazovima, da je duhovna svjetovnost toliko snažna? Ako je svakome tko čita Sveto pismo ili crkvene dokumente, tko sluša pape, čita hagiografije ili malo koncentriranije sudjeluje na misi, jasno da je kršćanstvo poziv na radosno služenje – zašto smo onda toliko začahureni i inertni? Postoji jedan oklop koji nas savršeno čuva u našoj samodostatnosti, jedan obrambeni mehanizam koji nas skriva od evanđeoske radikalnosti. Naime, našli smo si neprijatelje čije postojanje opravdava da budemo fokusirani na njih, jer su vjerujemo opasniji od patnje bližnjega, od nepravdi, pa i naše vlastite grešnosti. Ponovno u maniri duhovne svjetovnosti i linije manjeg otpora izabrali smo borbeni duh nahraniti okršajem protiv najlakših suparnika: ateista, socijalista, globalista, progresista, liberala, nesnošljivih manjina, ideologa wokea, dženderizma i njima sličnih. Protiv njih se borimo, njihovim idejama oponiramo i dokazujemo kako su pogubne za Crkvu i društvo. I tako se samoobmanjujemo da smo na prvim linijama duhovne borbe, da je naše kršćanstvo informirano i djelatno, da izgaramo za Boga, obitelj i domovinu. A zapravo smo samo preuzeli narativ i aktivnosti političkih stranaka, koje žive od toga da druge prokažu kao nekompetentne i opasne. U borbi protiv sekularizma, sekularizam nas je pojeo bez da smo trepnuli.

Demonizirati one s kojima ne želimo imati posla nas same ne košta ništa, osim što nas ne obraća i onesposobljava da se fokusiramo na ono što bi kao kršćani mogli mijenjati. No, ta demonizacija košta čitavo društvo, jer takav mentalitet stvara polarizaciju, nepovjerenje i antagonizam. Obrambeni refleks zbijanja redova suspendira dijalog, povjerenje i suradnju. Podjela na „nas” i „njih” zatvara prostor za kritičnost, učvršćuje stereotipe i stvara jarosnu pasivnost. Jedinu korist od svega ima duhovna svjetovnost koja je tako sebi splela zaštitnu mrežu: indiferentnost spram evanđelja pokrivena je aktivizmom protiv ideoloških neprijatelja. Zato uz sve sjajne uspjehe Crkve navedene na početku ovog teksta gotovo nikada ne čujemo kršćansku kritiku onoga što je sasvim suprotno evanđelju, a u naše se vrijeme normaliziralo: mjerenje i vrednovanje svega prvenstveno ekonomskim pokazateljima, sve veće raslojavanje društva, militarizam sa svojim izdvajanjima golemih sredstava za vojsku i naoružanje, žrtvovanje prirode u svrhu profita i lagodnog života, zataškavanje ili ignoriranje političkih i crkvenih skandala bez preuzimanja odgovornosti…

Nadilaženje duhovne svjetovnosti ne traži od kršćana da budu glasniji, borbeniji ili prisutniji pod svaku cijenu – takvih je već dovoljno – nego slobodniji i odgovorniji. Slobodniji od potrebe da štite vlastiti identitet, privilegije i pripadnost, ali i dovoljno odgovorni da reagiraju kada se krše načela evanđelja, da stanu uz one koje je svijet previdio i da se suprotstave nepravdi bez obzira na to s koje strane dolazi

Evanđelje ne ostavlja mnogo prostora za sumnju – Krist se identificirao s onima koje društvo najlakše gura na rub: siromašnima, bolesnima, stradalima, strancima, osobama s invaliditetom. To nije politički program, nego srž onoga što znači biti kršćanin. Nama se pak dogodilo da ključne teme našeg društva, poput demografske krize, posljedica rata ili prisustva stranih radnika, u potpunosti preuzeli populisti i zarazili ih afektivnim narativom. Kršćanski glas se jedva čuje i kad je riječ o starijima, nemoćnima i umirućima i manjku njima namijenjenih institucija, o ljudima koji žive u siromaštvu i dužničkom ropstvu, o radnicima kojima se uskraćuje dostojanstvena plaća i sigurni uvjeti rada, o onima koji trpe posljedice mita, korupcije i klijentelizma, o ljudima koji su zbog svog porijekla ili stanja izloženi diskriminaciji, o pacijentima i manjkavoj zdravstvenoj skrbi, o žrtvama nasilja, o ovisnicima i o zatvorenicima, trenutnima i bivšima.

Opijenost Bogom

Sve nabrojano su stanja i situacije spram kojih evanđelje zahtijeva zauzimanje stava i poduzimanje nečega. No, da bi to mogli, valja nam se osloboditi duhovne svjetovnosti i vratiti evanđelju. Valja nam se osloboditi mreže polarizacije u koju smo se upleli i utega intelektualne površnosti koji nam oduzima poletnost i imaginaciju. Polarizacija i površnost nas, naime, čine neslobodnima i neodgovornima. Nadilaženje duhovne svjetovnosti ne traži od kršćana da budu glasniji, borbeniji ili prisutniji pod svaku cijenu – takvih je već dovoljno – nego slobodniji i odgovorniji. Slobodniji od potrebe da štite vlastiti identitet, privilegije i pripadnost, ali i dovoljno odgovorni da reagiraju kada se krše načela evanđelja, da stanu uz one koje je svijet previdio i da se suprotstave nepravdi bez obzira na to s koje strane dolazi. Slobodniji od polarizacijskog i populističkog narativa koji bližnjega uvijek iznova okrivljava i prezire. Odgovorniji kako bi si osvijestili da su Božji suradnici u izgradnji svijeta mira i pravde, te da su krštenjem primili poslanje brige i zauzetosti.

Našem su društvu nasušno potrebni takvi ljudi, ljudi sa strašću, ljudi opijeni Bogom koji se poradi toga ne daju zavesti svjetovnošću. Oni ne mogu postati većina u Crkvi, ali trebaju biti oni koji joj daju poticaje i udaraju ritam. U drugim su zemljama takvi kršćani viđeniji i utjecajniji nego u nas. To su npr. kršćanski aktivisti protiv militarizacije kao što je to u SAD-u bila Dorothy Day i brojni drugi, oni koji kritički promišljaju regrutaciju i vojevanje kao Franz Jägerstätter u Austriji, svećenici borci protiv organiziranog kriminala kao Pino Puglisi u Italiji, časne sestre koje se brinu za one koje drugi smatraju bezvrijednima kao Majka Tereza u Indiji, i oni koji se zalažu za oprost unatoč tome što su nevini stradali u ratu kao Takashi Nagai u Japanu. Upravo ove teme su danas i naši znakovi vremena glede kojih se kao kršćani moramo postaviti. Za sve spomenute je u njihovim zemljama pokrenut ili već dovršen postupak kanonizacije. Kod nas se pak na socijalno angažirane kršćane još uvijek gleda s čuđenjem i podozrivnošću. Zato nam valja biti iskrenima prema sebi u pitanju tko zapravo oblikuje naš mentalitet – evanđelje ili svijet, Kristov poziv ili naše fiksacije. A ukoliko su nam potrebni test i mjerilo naše duhovnosti ili svjetovnosti, to je uvijek bližnji u potrebi, onaj s kojim se Krist identificirao (Mt 25). Kad nam je on uistinu blizak i važan, ne tek u teoriji i parolama kao što je redovito slučaj u svjetovnosti, to je znak da smo čuli Gospodinov poziv: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“ (Mt 16,24; Mk 8,34; Lk 9,23).

---

Stanko Perica

---